AIM: start



WED, 11 JUL 2001 19:30:10 GMT

Miting za Gorana

Aim, Zagreb, 11.7.2001.

Nekoliko dana poslije najave desničara da će začas blokirati cijelu Hrvatsku, ukoliko generali osumnjičeni za ratne zločine budu izručeni Haagu, u Splitu se na Rivi okupilo približno 150 tisuća ljudi. Neformalni desničarski centar je odjekivao od pucanja, nad splitskom lukom se slijegao dim, helikopteri su nadlijetali grad, a uzbuđena vika sludila je i ptice na Marjanu. Toliko ljudi nije se ovdje sastalo niti kad je ono Franjo Tuđman dojahao na "Vlaku slobode", niti kad je hrvatsko pravosuđe nedavno raspisalo potjernicu za generalom Mirkom Norcem, koji danas čami u pritvoru riječkoga Županijskog suda i čeka na presudu koja bi ga mogla skupo koštati... Splićani fetivi i uvozni, zaleđe i otoci, uvijek bi se okupili u velikom broju, no nikad ovako masovno i frenetično. A ionako to nije ovaj put uspjelo političarima, nego wimbledonskom pobjedniku Goranu Ivaniševiću.

Goranov trijumfalni povratak u Split ostat će vjerojatno zadugo najveći i najljepši splitski skup svih vremena, iz više razloga i s nekoliko objašnjenja. Finale najuglednijega teniskog turnira na svijetu dosegnuo je tokom devedesetih tri puta, i za to vrijeme dohvaćao je u dva navrata drugo mjesto na rejting-listi najboljih tenisača svijeta, te je osvojio dvije brončane olimpijske medalje. Ipak, jednom Andre Agassi i dvaput Pete Sampras, grabili su mu zlatni All England pokal ispred nosa, a Ivaniševića ništa u životu nije zanimalo kao Wimbledon. Poslije nekoliko posljednjih godina sve dubljega natjecateljskog posrtanja, All England Club mu je kao 125. igraču svijeta poslao kurtoaznu pozivnicu za oproštaj. U njega više nisu vjerovali kolege, sugrađani, prijatelji, nitko. A postao je prvi pobjednik Wimbledona s pozivnicom, i najlošijim rejtingom u povijesti turnira.

Goran Ivanišević rođen je u Splitu prije trideset godina, a svoj prvi reket polomio je s nepunih sedam. U slijedećih dvadeset i tri godine uništit će ih dvjesto, a samo na posljednjem turniru u Brightonu bio je prisiljen predati se jer je u jednome meču slupao sva tri svoja reketa, pa naprosto nije imao više čime igrati... Ove sportske bizarnosti vrijedi spomenuti zbog ilustracije Goranovog karaktera: on se uvijek ponašao bezrezervno slijedeći svoju istinsku narav, od čega je najviše štete sam pretrpio. Ljudi su ga zbog toga voljeli i mrzili, jer je u bezbrojnim situacijama, kada ga npr. početni udarac nije dobro služio, nimalo taktički tjerao svoju igru do kraja, do rezultatskog potopa i poraza. Da je bio drukčiji, da je drukčije mogao i htio, valjda bi ovo bio peti njegov Wimbledon do sada. Ali, slažu se odjednom svi, onda to ne bi bio ovaj nenadomjestivi Goran.

Pa, kako to da je jedan pokal bolji od pet, da prepoznajemo dražu vrijednost koja iza njega stoji? Evo jedna stvar za primjer: devedesetih su vrhunski hrvatski sportaši, kao što je svima znano, redom pristajali uz politiku Franje Tuđmana. Činili su to i oni koji nisu imali nikakvoga političkog uvjerenja, ali su procjenjivali kako je dobro biti uz najjaču struju. Izuzeci su se među najboljima dali izbrojiti na prste jedne ruke. Ad hoc pregledano, to su bili, primjerice, košarkaš Toni Kukoč, boksač Željko Mavrović i - Goran Ivanišević. Inače, najdraži Tuđmanov sport za gledanje bio je nogomet, a za igranje tenis. S njim su setove odigravali profesionalci poput Brune Orešara, dok je Ivanišević jednom prilikom izjavio slijedeće: "Ne mogu s Tuđmanom igrati jer bih morao izgubiti meč. A ja ne volim ni radi koga gubiti". Tuđman mu ovu izjavu i gestu nije oprostio.

Tuđmanov teniski partner Suad Rizvanbegović bio je za njegova režima predsjednik Hrvatskoga teniskog saveza, i osobno se pobrinuo da Goran Ivanišević od jednog trenutka više ne zaigra u državnoj reprezentaciji za Davis Cup. "Bivši veliki tenisač", nazvat će ga jednom potkraj devedesetih, kada su u tu kvalifikaciju svi vjerovali sve više... Goran ih je demantirao, ali je svakako važnije to što je u fantastično napetome četvrtom finalu Wimbledona koji je zaigrao, pobijedio konačno samoga sebe, i tek onda Patricka Raftera iz Australije. Taj meč bio je obilježen prosječnim usponima i padovima, no Goran se nije po starom običaju strmoglavio nakon prve nervoze. Tek tada je mogao izjaviti (nakon sučevog odgovora da linijski senzor, koji registrira nepravilne servise, doista uredno funkcionira): "Fuck the machine". Da bi nadvladao stroj, morao je prvo sobom ovladati.

Da bi njegovo suprostavljanje političkoj mašini bilo ovjenčano slavom, trebao je okupiti 150 tisuća ljudi na dočeku u Splitu. I ne samo zato što je riječ o individualnom sportu, ovo je iznad svega bio trijumf pojedinca. Dimenzije njegovog uspjeha ljudi su već i podsvjesno registrirali, kao što sve više osjećaju da su ratni zločini bili djela konkretnih ljudi, i da njihove opačine ne treba preuzimati kolektiv, niti im pružati mitingašku podršku nasuprot pravnog sustava. Ovaj put su Splićani zadimili i zagrajali u pozdrav nečemu tako ganutljivo čistom i lijepom, da sigurno više sreće nosi takva energija negoli čitava turistička sezona koju su desničari zaprijetili omesti. Već je nekoliko ovdašnjih komentatora primijetilo da ne samo što kojekakvi generali nisu više u stanju okupiti tolike ljude, nego smo se počeli baviti životom kao da hodamo po nekoj normalnoj zemlji...

Goran Ivanišević pokazao je da možemo ustrajati na svojim snovima, pa makar se to nekad činilo i kao opsesivno forsiranje fiks-ideje, i da nismo unaprijed osuđeni na poražavajuću prognozu sviju drugih. Ovdje potpisani novinar želio je prije pisanja ovog teksta pričekati dva dana od povratka Ivaniševića u Hrvatsku, samo da mu ne bi račune pomrsio kakav nekontrolirani njegov istup u obranu generala koji su dotad silno zaokupljali javnost. Izgleda kako je taj strah bio pretjeran, kako je jedna stvar kliznula mimo druge nalik paralelnom svijetu, koji s prvim istodobno postoji ali se ne križa. Momentalno smo u Hrvatskoj gotovo svi na njegovu tragu, kao vjernici pod svjetlom adventske zvijezde repatice. Goranova pobjeda, koja je stoga puno više od "najvećega sportskog uspjeha za Hrvatsku", onima s druge strane ukazuje na poraz. A sam Goran ne voli ni radi koga gubiti.

Igor Lasić