AIM: start



MON, 09 JUL 2001 14:42:09 GMT

Pola Federacije BiH stalno na odmoru

Svakog dana posao gubi 30 radnika

Gotovo polovina radno sposobnih stanovnika u Federaciji BiH nema problema sa dobijanjem godišnjih odmora. Pošto su nezaposleni, nemaju se od čega umoriti, pa su praktično stalno na godišnjem odmoru.

AIM, Sarajevo, 9.07.2001. "Demobilisani borac, traži bilo kakav posao", "čistila bih stanove, stubišta, čuvala djecu ili radila bilo kakav posao". Rubrike malih oglasa u bh. novinama prepune su ovakvih i sličnih vapaja, i njihov broj će po svemu sudeći, iz dana u dan nastaviti da raste. Od početka ove godine, iz mjeseca u mjesec, broj zvanično zaposlenih u FBiH se smanjuje dok broj nezaposlenih kontinuirano raste. U prosjeku, svakog dana posao je gubilo 30 radnika, pa je zvanično, u aprilu u FBiH bilo 407.677 zaposlenih, za 3.657 radnika manje nego u januaru. U isto vrijeme, zvanična statistika je registrovala 266.095 nezaposlenih radnika u FBiH, što je 1.955 novih imena na spiskovima zavoda za zapošljavanje više nego u januaru, pa sve rezultira stopom nezaposlenosti od 40 odsto. Kako to obično biva, u životu stvari izgledaju malo drugačije nego što ih vide statističari. Među zvanično zaposlenim nalazi se još uvijek i nešto više od 33 hiljade onih koji se još uvijek vode "na čekanju", i koji će narednih sedmica i mjeseci i zvanično postati nezaposleni. To znači da je stvarni broj zaposlenih još manji nego što ga prikazuje zvanična statistika. Ogromna većina njih već godinama "čeka" ne primajući u međuvremenu nikakvu platu, a nisu im uplaćivani doprinosi za zdravstveno i penziono osiguranje, pa je, izgleda, njihova jedina uloga bila u popravljanju statističkog prosjeka zaposlenih. Uglavnom, riječ je o radnicima nekadašnjih velikih državnih preduzeća, od kojih je nakon rata ostalo samo ime i ruševine pogona.

S druge strane, cvjetajuća "siva ekonomija" omogućila je hiljadama ljudi da radom "na crno" obezbijede sebi kakvu- takvu egzistenciju. Ipak, i ovakvih poslova ponestaje, jer smanjenjem donacija sve se manje para "vrti", pa je manje i posla za sve, od kafana pa do građevinskih firmi. Među radnicima "na crno" je i nekoliko hiljada domaćih, mahom mladih i obrazovanih ljudi koji rade za međunarodne organizacije u BiH, sa prosječnim platama od hiljadu do dvije hiljade maraka, što je višestruko više od zvaničnog prosjeka plate u FBiH - 433 marke. Nakon višegodišnjih natezanja domaća vlast je konačno postigla sporazum sa njihovim poslodavcima, međunarodnim organizacijama, da se i ovi zaposleni "legalizuju", odnosno da im se počnu uplaćivati doprinosi za penziono i zdravstveno osiguranje. Postignuti kompromis se ogleda u tome da će stranci nevoljko pristati da uplaćuju doprinose lokalnom osoblju, a zauzvrat, domaća vlast je prihvatila da "zažmiri" na jedno oko i da povjeruje kako su plate ovih lokalaca između 400 i 800 maraka mjesečno, jer će se na ove osnovice plaćati doprinosi. Time bi se povećao i broj zvanično zaposlenih a opipljivu korist imali bi i penzioni fondovi.

U međuvremenu, strah od gubitka posla uvlači se i među one koji su, još uvijek, zaposleni. Proces privatizacije državnih preduzeća uveliko teče a ekonomski eksperti prognoziraju da će novi vlasnici morati dodatno smanjivati broj zaposlenih, jer je jedno od naslijeđa bivšeg sistema i višak radnika mimo ekonomske logike. Ono u čemu se svi slažu, vlast, opozicija, sindikati i ekonomski eksperti, jeste da jedino rješenje predstavlja ubrzano otvaranje novih radnih mjesta. Jedino je još nejasno kako to praktično izvesti, odnosno odakle obezbijediti pare za nove investicije, pokretanje proizvodnje i otvaranje radnih mjesta. Doba donacija je prošlo, stranim investitorima ovaj prostor još uvijek nije privlačan, a domaći poduzetnici, u koje se svi zaklinju, zapomažu da će ih postojeći nameti države natjerati da stave "ključ u bravu" i da otpuste i postojeće radnike.

Zbog toga su redovi pred zapadnim ambasadama sve duži, jer oni na koje se računa, mladi stručnjaci, jedinu šansu za pristojan život vide daleko od BiH, po mogućstvu na drugom kontinentu. Uobičajena fraza da "BiH ima kvalifikovanu i jeftinu radnu snagu" teško da ima uporište u činjenicama. Jednostavno, više od trećine nezaposlenih je nekvalifikovana radna snaga, drugim riječima njihovo obrazovanje je u najboljem slučaju okončano nakon osmog razreda osnovne škole. Polovina od njih su žene, pa cinici mogu izvući zaključak da je barem u ovom segmentu postignuta ravnopravnost polova. Nemogućnost bilo kakvog zaposlenja, pokazala se i kao dodatna prepreka povratku izbjeglica svojim domovima. Popravak porušenih kuća nije dovoljan za masovniji povratak, jer izbjegli postavljaju sasvim logično pitanje, "a od čega ćemo živjeti kada se vratimo". Jedini odgovor koji im nude lokalne vlasti je da "posla nema ni za "domaće", pa kako bude njima, biće i vama". Beznađe i očaj onih koji ujutro nemaju gdje otići na posao, postaje svakog dana sve veće, pri čemu su teško prosuditi kome je teže, da li "svježim" diplomcima, koji se ne mogu nadati prilici da svoja znanja stečena u školskim klupama primijene u praksi, ili onima koji su bez posla ostali na sredini, ili pri kraju svog radnog vijeka. Ova druga kategorija sebe najčešće vidi kao "premlade da umru, a prestare da bi ih neko zaposlio". Na malobrojim konkursima za nova radna mjesta gotovo bez izuzetka se traže, "mladi, lijepi i obrazovani, sa poznavanjem engleskog jezika i rada na računaru". Oni koji se ne uklapaju u ove kriterije, a to je većina nezaposlenih, izgleda nikome nisu potrebni.

Odgovor na pitanje, da li će BiH konačno postati normalna i demokratska zemlja, sada zavisi od jedne "sitnice", hoće li aktuelna vlast uspjeti da pokrene ekonomiju i da se masovnije počnu otvarati nova radna mjesta. Gladni i siromašni glasači su idealan materijal demagozima svih vrsta. Uostalom, ako smo išta naučili iz istorije onda je to da nacionalni mitovi najbolje liježu na prazan stomak. "Hljeba i igara" je idealna kombinacija, ali ako već nema hljeba, onda mogu poslužiti i igre. Sa pjevanjem i pucanjem. Prelazak iz socijalizma u kapitalizam, ili kako ga od milja zovemo "tranzicija", i u idealnim uslovima je dovoljno bolan, a u zemlji uništenoj ratom, kao što je BiH, barem je dvostruko teži. Ukoliko se sadašnji trend nastavi, i broj zaposlenih ne počne ubrzo rasti, demokratsko, civilno društvo u BiH, ostaće definitivno samo jedna od propuštenih šansi, umjesto kojih ćemo dobiti zemlju bijede i siromaštva, "ispostavu" siromašne Afrike u bogatoj i prosperitetnoj Evropi.

Dražen SIMIĆ (AIM, Sarajevo)