AIM: start



TUE, 03 JUL 2001 16:09:57 GMT

Šutnja o odlagalištu nuklearnog otpada

Prašina na Gajgerovom brojaču

Bihać, 03.07.2001. Udruženje ekologa "Unski smaragdi" iz Bihaća darovalo je opštini Bužim jedan Gaiger-Milerov brojač. To je najviše sto su mogli uraditi za ovu opštinu nakon najava iz susjedne Hrvatske i odluke tamošnjeg Sabora da se uz samu državnu granicu sa BiH, 5 do 8 kilometara daleko od centra ovog krajiškog gradića, gradi odlagalište nuklearnog otpada i nakon šutnje bh. vlasti povodom takve odluke.

"Gotovo je nevjerovatno da se o tome priča, a da ja kao načelnik opštine Bužim ne znam ništa. Mi smo nakon pisanja medija u Hrvatskoj još 1999. o tome izvijestili Vijeće ministara BiH, Ministarstvo vanjskih poslova BiH, pisali su i predstavnici Unsko-sanskog kantona, ali nikada nikakvog odgovora nije bilo. Sve što znamo potiče iz hrvatskih medija i ne bi me iznenadilo da se nuklearni otpad već i odlaze na Trgovskoj gori", govori za AIM načelnik opštine Bužim Jasmin Emrić - darovani GM-brojač još nije upotrijebio. Pomoćnik resornog ministra, Martin Rudež, pak, tvrdi da u BiH ima mnogo drugih, većih problema u oblasti ekologije nego je to Trgovska Gora "koja se nalazi čak u susjednoj državi!"

Hrvatski Sabor je o odluku o gradnji odlagališta nuklearnog otpada donio davno, a lokacija uz državnu granicu sa BiH odabrana je i uključena u program gradnje još 1999. godine. Od tada traje nastojanje opštine Bužim i Unsko-sanskog kantona da od Vijeća ministara BiH i Ministarstva vanjskih poslova ishode bilo kakvu akciju prema susjednoj Hrvatskoj ili međudržavni razgovor, odnosno bilo kakvu informaciju više. Ali, bez ikakve zvanične reakcije, stava ili slično. Samo je ambasador BiH u Hrvatskoj tadašnjem zamjeniku ministra vanjskih poslova - i to na njegovo insistiranje a nakon pisma načelnika opštine Bužim - poslao isječak iz novina u kome se piše o gradnji odlagališta.

A na naše insistiranje krajem marta ove godine dobili smo zvanični stav Ministarstva vanjskih poslova u kojem se kaže: "Raspolažemo takvim informacijama, tim prije što je spomenuta strategija objavljena i u službenim novinama Hrvatske. Ovom prilikom želimo upozoriti na bazelsku Konvenciju o kontroli prekograničnog prijenosa opasnog otpada (toksičan, zapaljiv, ekotoksičan) prema kojoj opasan otpad mora biti položen što bliže mjestu nastanka (Mjesto konvencije je Secretariat of the Basel Convention, Geneva Executive center in Basel, Switzerland), a koja je stupila na snagu 5. maja 1992. godine. Očekujemo da će i vlasti Republike Hrvatske s dužnom pažnjom tretirati to pitanje. Ono će svakako biti predmetom bilateralnih razgovora, a sve u cilju intenziviranja dobrosusjedskih odnosa između BiH i Hrvatske." No, krajem maja iz MVP BiH, nakon zvanične posjete Hrvatskoj, ministar vanjskih poslova Zlatko Lagumdžija izdaje saopštenje za javnost u kome stoji da: "BiH nije ranije zvanično obavijestena jer nije članica Konvencije o procjeni uticaja odlaganja na okoliš (ESPOO), pa Vlada RH nije imala obavezu da je obavijesti". U istom saopštenju piše i to da je Vlada RH "notirala ovaj problem i očekuje se da će biti dostavljen i zvanični odgovor".

Zenički ekolog, profesor Mustafa Omanović tvrdi da je priča o ESPOO konvenciji i nepostojanju obaveze za zvanično obavještavanje BiH "notorna glupost, barem poslije augusta 1998. godine kada je BiH potpisala Arhusku konvenciju po kojoj svaki građanin ima pravo javnog učešća u donošenju odluka, pristupu pravosuđu i informacijama kada se radi o pitanjima iz oblasti životne okoline". Arhuška konvencija je, prema Omanovićevim riječima, mnogo "jača" od ESPOO, jer govori o transparentnosti svih informacija vezanih za okoliš i pristup javnosti cijelom procesu donošenja odluka i to kroz organe vlasti i sudske strukture. Izražavajući strah da je BiH već postala evropska i svjetska deponija nuklearnog otpada, jedan sarajevski ekolog, ilustrujući kako ESPOO konvencija baš i nije djelotvorna, tvrdi da je samo Amerika raznim državama u svijetu dužna više od 1728 milijardi dolara po osnovu naknade za razne štetne efekte zračenjem preko međudržavnih granica.) No, prema posljednjim informacijama do kojih smo došli, BiH, odnosno Vlada Federacije BiH, u čijoj nadležnosti jeste ekologija i porostorno uređenje, pristala je na gradnju tog odlagališta!

U federalnoj Vladi, pomoćnik ministra za okoliš i prostorno uređenje Boris Britvar tvrdi da to nije istina, da se na sastanku u Hrvatskoj uopšte nije razgovaralo o tome da li BiH pristaje ili ne pristaje na gradnju odlagališta, nego o tome kako bi BiH mogla što prije potpisati pomenutu Konvenciju (ESPOO) i da je jedan od zaključaka bio da će RH pomoći BiH da što prije ispuni uslove pristupa. Ova pomoć praktično bi značila, pojasnio je kasnije Rudež, izadministrirati neke stvari za potrebe BiH, prevesti Konvenciju, upoznati vlasti u BiH za tehničkim odrednicama pristupanja Konvenciji, ustupiti plan pristupanja Konvenciji koji je korišten u Hrvatskoj, prenijeti operativna iskustva...S druge strane, pak, Britvar tvrdi kako još nema mjesta panici oko eventualne gradnje spornog odlagališta jer "ako do gradnje i dođe do tada ima još najmanje pet do sedam godina", a do tada će BiH i potpisati Konvenciju i dobiti pravo stavljanja primjedbe. Drugi pomoćnik federalnog ministra za prostorno uređenje i okoliš, Mladen Rudež za jedan sarajevski dnevnik tvrdi da su svi ovi strahovi samo rezultat neobaviještenosti i nedovoljne edukacije građana. U izjavi za AIM on podsjeća da je Trgovska Gora problem u susjednoj državi i da mi tu baš ne možemo mnogo uticati, ali podsjeća da u BiH ima mnogo i većih i ozbiljnijih problema o kojima niko ne govori - dešava se čak i to da građani na smetljištima nađu radioaktivni otpad (kao nedavno radioaktivni izotop!!!) i da o tome onda niko ne piše, te da BiH ima vlastiti otpad koji je mnogo opasniji od eventualnog zračenja koje bi moglo postojati nakon gradnje odlagališta na Trgovskoj Gori: "Polovične informacije su najopasnije, veća je šteta recimo od nedovoljno pažljivog rada ljekara na radiološkim odjeljenima, od pesticida, od medicinskog otpada... ali nama uvijek trebaju skandali i niko nije spreman ili nema osjećaja za edukaciju ljudi", kaže Rudež

Istovremeno sa ovakvim razišljanjima u F BiH ekolozi u Hrvatskoj vode ozbiljne akcije protiv gradnje odlagališta uopšte: "Hrvatska uopšte nema vlastiti nuklearni otpad i to eventalno odlagalište je, mi se plašimo, pokušaj da se učini usluga ili čak protuusluga nekoj od prijateljskih zemalja, možda Francuskoj koja ima više od 40 vlastitih nuklearki, ili Italiji, Njemačkoj... Mi smo za svoje akcije protiv gradnje odlagališta dobili podršku čak iz Novog Meksika odakle nam ekolozi pišu da ni po koju cijenu ne dozvolimo gradnju tog odlagališta" kaže za AIM kostajnički ekolog Daniel Pavlić. On napominje da ekolozi vode veoma intenzivnu akciju u Hrvatskoj, ali nemaju dovoljno jaku podršku medija, prvenstveno državne televizije. U Hrvatskoj ima ekologa koji razmišljaju i ovako: "Ako si je Hrvatska izvolila napraviti nuklearni otpad neka ga onda izvoli i zbrinuti negdje na svojim prostorima, a ne uz granice i naseljena mjesta drugih zemalja". Jedan hrvatski ekolog podsjeća da su u igri bile jos tri lokacije: Psunj, Papuk i Maslovačka gora, ali su navodno odbačene iz političkih razloga! No on istovremeno tvrdi da su nezvanično saznali da je lokacija uz granicu za BiH odabrana upravo zbog činjenice da BiH nije potpisnica pomenute ESPOO Konvencije.

U BiH bi se u opasnosti od zagađenjanašla i rijeka Una, koja bi uskoro trebala biti uvrštena među UNESCO-ove predmete brige i zaštite, a ova rijeka kao i voda sa izvorišta Klokot, koje bi također moglo bilo zagađeno, teku pravo u Hrvatsku što je dodatni izvor brige tamošnjih ekologa, ali i vlasti. Valja napomenuti da je direktor hrvatske Agencije za otpad Antun Shaller još 1999. godine tvrdio da, ukoliko istraživanja tla pokažu da odabrani lokalitet ne zadovoljava sigurnosne kriterije, postoji mogućnost ponovnog razmotranja tri druge, ranije odbačene lokacije. Na pitanja iz medija o tome da li će se odustati od gradnje odlagališta ukoliko se nastavi protivljenje stanovništa i ekoloških udruženja, Shaller je rekao da oni (Agencija) ne vode politiku i da konačna odluka ipak treba da dođe iz hrvatskog Sabora. Na daljnja objašnjenja da bi odlagalište bilo betonska gradjevina, dijelom podzemna, te da bi otpad bio skladišten u željeznim bačvama i da bi nivo zračenja na Trgovskoj Gori bio identičan onom na Jelačića trgu usred Zagreba, odgovor stanovnika sela sa područja Trgovske gore bio je zapravo pitanje: "Pa, zašto onda ne gradite odlagalište usred Zagreba?". Ekolog Pavličić tvrdi da je on, istina nezvanično, od Shallera uspio dobiti i odgovor na pitanje da li su među drugim vršena i istraživanja o mogućim ekološkim posljedicama od gradnje ovog odlagališta i odgovor je glasio:"Ne, ta vrsta istraživanja nije napravljena".

No, centralnim pitanjem se čini kako je moguće ili zašto BiH nije potpisnica ESPOO Konvencije. U MVP BiH nezvanično smo saznali da su "Konvencije samo tehnički na razini MVP BiH. One se pripremaju na nivu resornih ministarstava, u ovom slučaju za prostorno planiranje, ekologiju...MVP nema odjel koji se bavi nekim ekoloskim monitoringom, pa da skrene paznju. Ovdje je problem inertnost entitetskih ministarstava koja se reflektira na državni nivo tako što nema adekvatnih informacija o tome kojim konvencijama i kada treba pristupiti. Inače - prvo se MVP-u BiH dostavi lista konvencija kojima BiH nije pristupila, potom Vijeće ministara BiH donosi odluku o tome, a onda MVP BiH zaduži ambasadora u Ženevi ili Beču, u ovisnosti gdje je sjediste Konvencije da potpise pristup". AIM-ov izvor nije imao objašnjenje zašto ESPOO Konvencija još nije potpisana, ali je zato Rudež izjavio da Vlada BiH, odnosno Vijeće ministara nema razumijevanja za ekološku problematiku: "Naši designe makeri nemaju osjećaj za ekologiju", kaze Rudež i podsjeća da već nekoliko godina u budžetima nema niti jedne KM za ekologiju, da se međunarodne konvencije ne mogu pratiti jer resorna ministarstva nemaju dovoljno ljudi, nemaju elementarnih uslova za rad - primjera radi, tvrdi on, samo u Hrvatskoj u ministarstvu koje se bavi ekologijom ima 200, u Makedoniji 80, a F BiH 5 ili u RS samo jedan čovjek! No, i on se slaže sa Omanovićem u ocjeni da je Arhuška konvencija (naj)ozbiljnija kada se radi o ovoj problematici, a BiH je njena potpisnica još od 1998. godine.

Ovdje se umjesnim čini pitanje da li je ekologija problem o kome treba da misle samo ekolozi ili je to, ipak, zajednički, svih struktura. Istina, BiH u ovom trenutku još uvijek nema zakone o prirodi, okolišu, prostornom uređenju, pa čak ni zakon o koncesiji iako se koncesije naveliko ustupaju. Nedavno je doopredsjenik Doma naroda Parlamenta BiH Sejfudin Tokić iskoristivši odrednice poslovnika Skupštine, pozvao ekologe iz cijele BiH i sugerisao im da sami sačine potrebe koje bi on kasnije "unio" iu parlamentarnu raspravu, a koje bi oni (ekolozi) kasnije obrazlagali i na taj način doprinijeli uspostavi neophodnog zakonodavstva i u ovoj oblasti. Možda je ovo jedan od načina da bh. državna granica sa vanjske strane, ali i unutra ne postane svjetska deponija raznih otpada, a BiH sama po sebi prestane biti opasno mjesto življenja.

Rubina ČENGIĆ (AIM, Sarajevo)