AIM: start



TUE, 03 JUL 2001 10:10:50 GMT

Izručenje Slobodna Miloševića

Vidovdanski rastanak

Vara se svatko onaj tko misli da je jednim helikopterskim i jednim avionskim letom iz Srbije odletjela njena posljednja decenija. Suočavanje s njom trajaće mnogo duže od suđenja u Hagu

AIM, Beograd, 2. 7. 2001.

"Braćo Srbi, 'ajd zdravo!" To je po "Nedeljnom telegrafu" bila posljednja rečenica bivšeg predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Milošević izgovorena u Beogradu. Da li će prva izgovorena rečenica prilikom izjašnjavanja o optužnici Haškog suda biti "Nisam kriv" ili "Ne priznajem ovaj sud", znaće se se u utorak 3. jula.

Na Vidovdan 28. juna 2001 - na dan izručenja Miloševića Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu za ratne zločine na teritoriji bivše Jugoslavije - jedan političar nije opravdao nade da će postati državnik, a drugi, od koga to nitko nije očekivao, donio je državničku odluku. Uslijedilo je dalje: pad savezne vlade, najveća kriza SR Jugoslavije u devetogodišnjem postojanju, neočekivani uspjeh donatorske konferencije u Briselu, još neočekivaniji vjetar u jedra projektu osamostaljenja crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića, očekivana impotencija i nemoć Socijalistička partija Srbije (SPS) u obrani svoga šefa, još očekivanija podjela unutar Demokratske opozicije Srbije (DOS), a novinari, policajci i homoseksualci dobili su i batina.

'Ajd sad po redu.

Predsjednik SR Jugoslavije Vojislav Koštunica rekao je u obraćanju naciji da nije znao da će Milošević biti isporučen Haškom sudu, da je riječ o ishitrenoj, neustavnoj i nezakonitoj odluci koju nitko na strani nije tražio, a koja je u zemlji izazvala podjele i nemire. Ima istine u njegovim riječima. Međutim, Koštunica nije ponudio alternativu. Rekao nije ništa što sada kada je Zakon o suradnji sa Haškim sudom čije je donošenje lično inicirao propao; što uraditi kada savezni Ustavni sud, u čijem su sastavu provjereni Miloševićevi kadrovi, stavlja zabranu na Uredbu savezne vlade o pravnom okviru odnosa sa Tribunalom; uopće, što činiti kada međunarodna zajednica, kao osnovni uvjet za pomoć SR Jugoslaviji i njenu reintegraciju u normalni svijet zahtijeva izručenje optuženih i to tim prije što za devet mjeseci od Petog oktobra nije bilo nikakvih signala da im se zbog haških optužnica sprema ikakvo suđenje zemlji? Zbog izostanka tih odgovora, Koštuničina izjava na mnoge je ostavila dojam pranja ruku od odgovornosti za krajnje nepopularnu odluku i načina da se, po svaku cijenu, zadrži visoki politički rejting među biračkim tijelom.

Predsjednik vlade Republike Srbije Zoran Đinđić, koga za razliku od Koštunice nikad nije krasila princijepijelnost, presjekao je krizu zaista na principijelan način. Primjenivši promtno pravila Haškog suda, izdigao se iznad dnevnopolitičkih interesa i špekulacija i, zajedno sa cijelom vladom, donio jedinu moguću odluku. Bez mnogo izmotavanja priznao je da sila boga ne moli - nastavak političko-birokratsko-fiškalskih igrarija koštalo bi Srbiju i kredibiliteta i kredita. Pozvaši se na budućnost, Đinđić je žrtvovao ličnu popularnost i prihvatio punu odgovornost za posljedice.

Socijalističaka narodna partije (SNP) Crne Gore Predraga Bulatovića i Zorana Žižića kao da sve čini da obesmisli bilo kakvu Jugoslaviju. Od pada savezne vlade kao posljedice podnošenja ostavki ovih Crnogoraca zbog izručenja Miloševića, najveću korist je imao Đukanović. U nokdaunu poslije parlamentarnih izbora, crnogorski predsjednik sada se i te kako povratio - zar odavno ne tvrdi da zajednička država nije moguća ma tko da u Beogradu predstavlja Crnu Goru. Izlaz iz krize teško je sagledati: neko prijelazno riješenje i prijelazna vlada nisu sporni, sporan je način redefiniranja federacije sa oba crnogorska politička bloka - jednim koji je ne želi i drugim čija je podrška politički kontraprodukrivna. Uostalom i u samoj Srbiji je sve manje onih spremnih da mole ili da upotrebe silu da natjeraju nekog da sa njima živi u istoj državi.

Kad je sila u pitanju, socijalisti i radikali bi je i te kako primjenili da mogu, ali ne mogu, pa se bijes na otužnim mitinzima Miloševićevih pristalica iskaljuje na fotoreporterima i snimateljima. Obezglavljena i rastrojena, SPS na svojim uličnim okupljanjima ne čini ništa drugo do Srpkoj radikalnoj stranci (SRS) Vojislava Šešelja omogućava još jednu pozornicu, pored Skupštine, za najprizemniju demagogiju i samoreklamerstvo. Strah socijalista nije mali - Hag, ali i krivični postupci njihovih protiv funkcionera, prijete da ovu partiju u skoro vrijeme izbrišu iz registra parlamentarnih stranaka. Izvikivanje "Ustanak, ustanak", "Ubićemo Đinđića" i slično, po svoj prilici ne predstavlja ništa drugo od parastosa jednom čovjeku i njegovoj politici koja je Srbiju dovela na rub sloma.

Izdvajanje Demokratske stranka Srbije (DSS) Vojislava Koštunice u poseban poslanički klub izvan DOS-a, mnogi su vidjeli kao kraj te koalicije. Ipak, treba zadržati rezerve: rušenje aktualne vlade predstavljalo bi krah započetih reformi i otvorilo duboku političku krizu. Novi izbori teško da bi išta riješili - sve i pod pretpostavkom da na njima DSS osvoji većinu i sama formira vladu, prije ili kasnije morala bi raditi isto što i ova postojeća, samo poslije dosta izgubljenog vremena i u bitno otežanim okolnostima. Koalicija sa socijalistima ili radikalima bila bi tek političko samoubojstvo; uostalom nitko to ni ne najvljuje. Zbog toga postupak DSS-a treba smatrati kao širenje uticaja na onaj dio glasačkog tijela nezadovoljnog dosadašnjim radom DOS-a sa namjerom da se to kapitalizira kada se procijeni da je nastupilo najbolje vrijeme.

Da isporučenje Milioševića Haškom sudu predstavlja čudo od tri dana, najbolje su mogli posvjedočiti homoseksualci koje su besprizorni navijači Crvene zvezede, Partizana i Rada bjesomučno prebijali u centru Beograda kada su pokušali proslaviti "Dan ponosa" 30. juna. Scene divljačkog malteriranja, pesničenja, napada na policiju koja se branila pucanjem u zrak bile su kud i kamo dramatičnije od bilo čega što se desilo poslije Miloševićevog "puta" u Hag. No, to nipošto ne znači da je jednim helikopterskim i jednim avionskim letom iz Srbije zauvijek odletjele njena posljednja decenija. Vara se svatko tko to misli - tek sada je došlo vrijeme suočavanja s njom. A to će trajati mnogo duže od suđenja.

Filip Švarm (AIM)