AIM: start



SUN, 01 JUL 2001 10:02:11 GMT

List i novinar pred sudom

Aim, Zagreb, 1.7.2001.

Osjećamo za dužnost da prijatelje AIM obavijestimo da će protiv Igora Lasića, novinara i pisca, čije tekstove čitaoci povremeno nalaze i na ovim internet stranicama uskoro biti pokrenut krivičan postupak zbog njegova pisanja. Tužba je već načinjena i zna se da će nadležni sud biti onaj Općinski u Rijeci. Na tom sudu se u posljednjih godinu i dvije sudi uglavnom najkrupnijim prekršiocima hrvatskih zakona, osobito kad su ovi u ortaštvu poznatijem pod imenom zločinačke skupine. U neku je ruku taj sud najviši u Hrvata, odmah do onoga u Haagu. Igora Lasića je tužila gospođa Izabel Skokandić, ravnateljica knjižnice u Korčuli, glavnog mjesta otoka Korčule. Gospođa Skokandić je odapela strijelu, i čeka da je Općinski sud zovne na prvo ročište. Ako gospođa Skokandić dobije proces, Lasić mora u zatvor. Gospođa Skokandić je po istoj stvari tužila i list "Feral Tribune", i taj je postupak u toku od prošle godine. Na tom je pak procesu Lasić već bio u sudnici u svojstvu svjedoka. Parnica protiv "Ferala" je pak takva da tužiteljica traži od nakladnika i urednika lista naknadu štete. Te bi, ukoliko tužiteljica Skokandić dobije parnicu, splitski tjednik bio kažnjen novčano tako što bi gospođi Skokandić morao uplatiti novaca koliko sud rekne.

Gospođa je Skokandić svoju stvar optimalno zamislila: od "Ferala" tražiti pare, a novinara mu smjestiti u zatvor. Bila bi ona svakako tražila i od Lasića pare, no joj odnosni zakon ne dopušta da ih od njega traži, a ni da za feralovce (pretpostavljamo, prije svih, urednike Viktora Ivančića i Heni Erceg) traži robiju. Mi smatramo da bi se u današnjoj Hrvatskoj moglo desiti da rečena gospođa Skokandić dobije proces protiv "Ferala" i protiv Lasića. I smatramo da bi to bilo posve skandalozno, jer smatramo da je gospođa Skokandić ona koja bi trebalo da od pravednog suda bude osuđena.

Igor Lasić je rečenu ravnateljicu Skokandić izazvao na tužbu svojim pisanjem o njezinu ponašanju prema knjigama u knjižnici gdje je ravnateljica. Ponašanje ravnateljice Skokandić prema knjigama bilo je Lasićevom temom više puta, no za sudsku parnicu su glavna dva: jednom u Tjedniku, drugi put u Feralu. U "Tjedniku" se Lasić, februara 1998., pozabavio hadezeovskom petljavinom kojom je gospođa Skokandić, uz skandalozno kršenje natječajnih pravila, izabrana u zvanje ravnateljice korčulanske knjižice, te još javio da je nakon takvoga ustoličenja bacila ili dala baciti barem stotinu i pedeset knjiga iz knjižnoga fonda knjižnice u kontejner za smeće. To bacanje je hadezeovska ravnateljica upriličila u proljeće 1997. godine. Pokriće za ovu djelatnost činila je tzv. revizija knjižnoga fonda. U tom se tekstu može saznati kako su dvojica mještana Korčule svojim rukama spasili jedan dio bačenih knjiga u kontejner. Jedan od dvojice knjižnih spasilaca svjedoči da su bačene knjige bile u dobrom stanju.

U "Feralu" je Lasić, godinu dana kasnije, sastavio tekst s naslovom "Djevojčica sa žigicama". U tom tekstu on veli kako je Izabel Skokandić, koja je u biblioteci prije bila djelatnica na fotokopirnom aparatu, za svoju kulturnu misiju bacanja knjiga u smeće nagrađena time što je od vršiteljice dužnosti promaknuta u trajnu ravnateljicu. Ono neugodno "v.d." ukinut će joj potom lakoruko i lakopero ondašnji hadezeov ministar kulture Biškupić. Poslije ove vijesti Lasić u svom tekstu donosi dijelove diskusije sa sjednice Gradskoga vijeća Korčule, na kojoj se raspravljalo o knjigama koje su odlukom vederavnateljice Skokandić bačene u obalni kontejner. Iz te diskusije vidi se da su svi članovi Gradskoga vijeća, sem jednoga, ne samo odobrili pothvat gospođe Skokandić, već ga i pohvalili, a jedan se čak i Bogu pomolio e da bi zbog uklanjanja knjiga blagoslovio ruke ravnateljici, kojoj čak ni ime ne zna te je zove Elizabeta. U tom izvatku iz diskusije najbolje se vidi kulturni profil hadezeovske kamarile, kojoj je mržnja u vršenju vlasti nezamjenljiva, kao što su cigla i crijep nezamjenljivi u građevinarstvu. Spisak autora čije je knjige hadezeovka Skokandić odredila za smeće nije sav lak za dokučiti: Ivo Andrić, Branko Ćopić, Jules Verne, Ivana Brlić-Mažuranić, no sa stenograma hadezeovskih diskutanata vidi se da ovi sve te bačene knjige smatraju ćirilicom, srbštinom, ekavicom, "sirćetom i zejtinom".

Oprema toga teksta, te "Djevojčice sa žigicama", naslov, podnaslovi, slika, grafička poruka čitave te stranice "Ferala" ono je zbog čega je ravnateljica tužila list i novinara. I tako dalje, sudsko je pero presudilo da se proces protiv lista vodi u Zagrebu, a protiv novinara da se vodi u Rijeci.

Polazišta gospođe Skokandić nisu bez tvrda oslonca. U "čišćenju hrvatskih knjižnica" ravnateljica Skokandić nije nikakav izuzetak, mnoge su bibliotekarke to činile širom i diljem Hrvatske. Postojalo je i nekoliko tzv. naputaka o čišćenju, s viših i nižih instanci. Javnih pobuna bibliotekara nije bilo. Većina bibliotečkih djelatnika i hrvatske javnosti čin bacanja knjiga smatrali su domoljubnim. A domoljublje je ugrađeno u hrvatsko zakonodavstvo, te ga nije lako ni poželjno sankcionirati. Država je najviša kategorija hadezeovskoga duha, te ako nešto činiš za Državu ne možeš se ogriješiti o zakon. Stvar u neku ruku liči na onu situaciju u nogometu, kad sa ruba svog šesnaesterca igrač izvede slobodan udarac, te odlučuje da vrati loptu svome golmanu, golman je ne očekuje, i ova ne taknuvši nikoga uđe u mrežu. Sudac ne može suditi gol za protivnika, jer je u nogometno zakonodavstvo ugrađen princip da iz slobodnog udarca za tebe, ti ne možeš biti kažnjen. Sudi se korner za protivnika. Lex dura, sed lex.

Da su srpske knjige hrvatsko zlo nije izmislila Izabel Skokandić. Taj princip je star stotinu i po godina, prvi mu je uzoran predstavnik Starčević. Ustaše su stvar samo radikalizirale i učvrstile. Ekavica i ćirilica su proglašene za najveći klip u točkovima hrvatskih sunčanih kočija, a srpske riječi za onečišćenje hrvatskoga jezika. Davno prije no što je gospođa Skokandić odredila knjige za smeće, dok je još mrljala prste oko svoga fotokopirnika, u Hrvatskoj je već načinjena i razrađena koncepcija hrvatskoga kulturnog čišćenja. Ta je koncepcija bila takva i tolika da je profesor Žarko Puhovski, oktobra mjeseca 1996. optužio hrvatsku kulturnu elitu za takvo čišćenje rekavši da ono spada među najveća što su ikad igdje u svijetu izvršena, jer je, kaže, ta elita promijenila i jezik, i znanost, povijest, toponomastiku itd.

Za odgovor se Puhovskom javio hrvatski književnik Slobodan Novak, u "Hrvatskom slovu", od 1. studenog 1996., na stranici petoj. Ovo veli Novak: "A svaki bi odgovor, zapravo, i bio deplasiran, jer nije više odista potrebno dokazivati nikome, pa ni prepoznatome teoretiku Žarku Puhovskom, da se to Hrvatska samo čisti od jugounitarističkoga i velikosrpskoga smeća, kojim su je zasipali cijelo jedno stoljeće, i više; da Hrvatska samo obnavlja svoj izvorni lik; da se vraća vlastitome biću. I ako mora danas bolno zadirati u svoj jezik, povijest, znanost, pa i imenovanje mjesta i ulica - to samo pokazuje do koje je mjere bila kontaminirana, i koliko su bili zagađeni svi oblici njezina života i svi segmenti njezina korpusa. Ne treba uistinu dokazivati ono što je itekako razvidno, ali treba zato reći: istina je: Hrvatska se čisti i čistit će se dokle god ne osvane u svome autentičnom ruhu. Sretni smo što je konačno došlo vrijeme i za to".

Hrvatske knjižnice su u to vrijeme primale "Hrvatsko slovo" kao obaveznu tiskovinu. Tekst Slobodana Novaka nije nikako mogao izmaći domoljubnom oku buduće ravnateljice Skokandić. A pola godine nakon što je svojoj razularenosti dala oduška, novoustoličena je ravnateljica mogla čuti i pročitati u svim novinama izjavu ondašnjeg svoga ministra financija Škegre o tome kako će "hrvatska vlada davati potporu onom izdavaštvu koje će poticati čišćenje hrvatskih knjižnica od knjiga na srpskom i sličnim jezicima". Ministrova izjava nije Skokandićevoj mogla biti ništa prije do potvrda s najvišeg mjesta da je u svojoj smetlarskoj djelatnosti u pravu. Što su u ravnateljičinu smeću završile i neke "čisto hrvatske" knjige, to bi moglo biti stoga što je ravnateljica u njima vidjela jedan od onih jezika koji su slični srpskom.

I za pokretanje parnice ravnateljica je nagovor mogla naći u gore pomenutom sastavku Slobodana Novaka. Završavajući svoj odgovor Puhovskom, nekadašnji partizan i antifašista veli ovo: "I kada hrvatska vlast i njezino sudstvo ne bi bili hendikepirani djelatnošću smutljivaca i mrzitelja, kada bi mogli biti odlučniji i dosljedniji - bilo bi vrijeme da, makar i preko svoje volje, progutaju žličicu onoga odvratnog ricinusa, koji se zove zakonita represija protiv laži, kleveta i uvrjeda, protiv podrške neprijatelju, protiv intelektualnog huliganstva. Tako bi se Hrvatska očistila još i od posljednjih nametnika, pa i od onih koji uporno, poput noćnih glodavaca, zdušno i žarko i dalje nasitno štakorski i puhovski grickaju hrvatski ogrizak, cvileći svijetu da je Hrvatska opasno nagrižena".

Mi se bojimo da bi sudsko vijeće pred kojim se bude našao Igor Lasić moglo progutati tu žličicu odvratnoga ricinusa, te ga proglasiti za huligana i osuditi ga. Igor Lasić ima nekoliko pouzdanih svjedoka iz Korčule na svojoj strani, onih koji mogu svjedočiti o prljavoj djelatnosti ravnateljice tužiteljice, ima i službenu izjavu gospođe s imenom Tea Jerić-Zanini, voditeljice matične službe za narodne i školske knjižnice Dubrovačko-neretvanske zupanije, u kojoj piše: "(...)Stav je Maticne sluzbe, (...)da sporna revizija do danas nije završena, te da se stoga nikakav otpis a kamoli bacanje knjiga u kontejner nije smio dogoditi". No hrvatska božica Justitia ima još uvijek Tuđmanov kantar u rukama, a preko očiju Tuđmanov rubac, te je se slobodan čovjek mora bojati. A pošto smatramo da su list "Feral" i njegov novinar Igor Lasić svojom javnom osudom "čišćenja" ne samo korčulanske već i drugih knjižnica učinili velik otpor jednoj strašnoj histeriji u današnjoj Hrvatskoj i time se upisali u one rijetke koji su se pobunili protiv ponižavanja knjige i duhovnoga bogatstva Hrvatske, pozivamo sve ljude koji dostojanstvo čovjeka i njegova duha smatraju najvišim načelom da učine šta mogu u zaštitu i "Ferala" i Igora Lasića.

Sinan Gudžević