AIM: start



FRI, 29 JUN 2001 23:44:46 GMT

Slavlje i strahovi zbog izručenja Miloševića

Aim, Zagreb, 29.6.2001.

Izručenje Slobodana Miloševića u Haag za sve je hrvatske dnevne novine, pa i za neke tjedne koje su to uspjele pokriti, glavni naslov na prvim stranicama, u nekim slučajevima tako prelomljene da zauzima cijelu naslovnicu. Tako je sigurno i u drugim zemljama ex-Jugoslavije, ali u Hrvatskoj to ima posebno značenje. Ona se nekako uvijek kandidirala da bude ona koja će najviše proslaviti ovaj dan, bez obzira što bi Tuđman, da je danas živ, navjerojatnije bio zamišljen i negdje u kutu prebirao misli.

Njegovi nasljednici na hrvatskom državnom tronu nemaju dvojbi oko tog izručenja, iako finiji uvidi pokazuje da i oni imaju stanovitih razloga za razmišljanje. Među prvima je Miloševićevo ekstradiranje u Haag prokomentirao šef države Stipe Mesić, ostajući pri tome sasvim dosljedan svojoj oštroj antimiloševićevskoj (i antituđmanovskoj) retorici. "Zbog Miloševićevog izručenja sigurno mi neće ići suze na oči. Još sam mu 1991. rekao da ćemo se sresti na sudu i zadovoljan sam zbog toga. Ako me pozovu u Haag da svjedočim, odazvat ću se pozivu."

Mesić je sve ovo začinio i prisjećanjem na njihov posljedni susret. "Kada sam odlazio iz Beograda 1991. godine bio sam čak i brutalan prema Miloševiću. Rekao sam da će ga Srbi objesiti i kada ga budu vješali neka misli na mene, a ja ću misliti na njega". I Zdravko Tomac, potpredsjednik Sabora, zadovoljan je Miloševićevim izručenjem, iako ne toliko zaigran i vješt na pobjedničkoj trubi kao Mesić. "Izručenje Miloševića Haaškome sudu veliki je događaj za sve žrtve velikosrpske agresije", a mada je izručen na Vidovdan, kada je na Kosovu i najavio ratove u proteklom desetljeću, Srbija ga nije izručila drage volje, nego zbog pritiska i vlastitih interesa. Milošević je postao "najjači izvozni proizvod Srbije i Jugoslavije".

Tomac izražava sumnju da će ovo izručenje postići očekivane efekte u Jugoslaviji. "U Srbiji postoji težnja da se sva krivica prebaci na Miloševića, ali da se sačuvaju rezultati njegove politike"."To po njemu posebno vrijedi za Bosnu i Hercegovinu, ali i za samu Jugoslaviju, gdje je njegova baština još snažno prisutna. Slično mišljenje, ali garnirano s neshvatljivom učiteljskom superiornošću, iznijeo je u središnjem dnevniku Hrvatske televizije i bliski Tuđmanov suradnik Hrvoje Šarinić, poznat po tome što je dugo godina osobno prenosio Tuđmanove poruke Miloševiću i obratno.

Šarinić otvoreno dovodi u pitanje da će odlaskom Miloševića iz Jugoslavije ona postati demokratska zemlja, jer je, objašnjava, DOS nekim svojim postupcima pokazao da nevoljko mijenja njegovu politiku. Kada to kaže čovjek koji je kao potrčko Tuđmana i Miloševića prenosio najpovjerljivije i najmračnije poruke, pogubne ne samo za druge narode nego u krajnjoj liniji i za demokraciju u Hrvatskoj i u Jugoslaviji, onda to zvuči doista kuriozno. Ali zorno pokazuje koliko je u Hrvatskoj i dalje prisutno potcjenjivanje DOS-a i "novembarske revolucije", bez obzira što je ta revolucija izručenjem Miloševića ostvarila san svih revolucionara - riješiti se monarha. Ovakav odnos karakterizira manje-više sve relevantne političke činitelje u Hrvatskoj, a u određenoj mjeri izuzetak je samo Mesić, koji je i ovaj put pozdravio izručenje Miloševića kao "zrelu i hrabru" odluku srbijanskih vlasti.

Postoji, međutim, i dobra strana ovog blaziranog potcjenjivanja. Iz njega analitičari mogu lako otčitati da zadovoljstvo Miloševićevim izručenjem prikriva jedno drugo raspoloženje koje bi u najskorije vrijeme moglo izaći na vidjelo. To drugo raspoloženje je nesigurnost što će ovo izručenje u bliskoj budućnosti donijeti Hrvatskoj. Već je Mesić pokazao nesigurnost kada je u nastavku komentara o Miloševićevom izručenju pitan bi li i Franjo Tuđman završio u Haagu da je danas živ. Nekako se izvukao, odgovorivši da se mrtvima ne sudi, a da se on osobno odavno distancirao od Tuđmanove politike, izolacije Hrvatske i podjele BiH.

Ali, da je pitanje bilo izravnije i da je glasilo bi li sadašnja hrvatska vlast izručila Tuđmana da nije umro, odgovor bi sigurno bio još manje uvjerljiv. Pogotovo bi bio neuvjerljiv da je pitanje postavljeno premijeru Ivici Račanu, predsjedniku parlamenta Zlatku Tomčiću, već citiranom Tomcu ili nekim drugim čelnim ljudima koalicije pet vladajućih stranaka. Njihov odnos prema Tuđmanu i tuđmanizmu neusporedivo je obzirniji od Mesićevog i protkan je bojažljivim prešućivanjem praktički svega što bi u nekom sudskom epilogu zanimalo Haaški sud (ponajprije tzv. Domovinskog rata, i to i u Hrvatskoj i u BiH, budući se, po nekom tupavom automatizmu i hrvatsko-bošnjački rat 1993. godine naziva "domovinskim").

Uza sve ovo, izručenje Miloševića suočit će sigurno Hrvatsku i sa novim obavezama u pogledu sankconiranja ratnih zločina. Jasno je, naime, da će Haag sada htjeti uravnotežiti teret odgovornosti za rat 1991-95, koji sada prilično preteže na jugoslavensku stranu. Zato su i prije Miloševićevog izručenja krenule glasine, koje bolje upućeni mediji smatraju vrlo utemeljenim, da neposredno slijedi dizanje optužnica protiv dvojice hrvatskih generala i jednog visokog policijskog funkcionera. A tu se nečem dobrom u državnom vrhu teško mogu nadati.

Štoviše, sada im se vjerojatno nameću usporedbe sa zbivanjima oko privođenja i suđenja Mirku Norcu. Zbog toga generala - čije ime izvan Hrvatske jedva nešto znači - Hrvatska se tresla ništa manje, prije više, nego sada Jugoslavija zbog Miloševića. I to bez obzira što su u Haagu očito imali razumijevanja za probleme Hrvatske s Norcem, i vjerojatno su namjerno propustili podići optužnicu protiv njega, tako da je sudski proces mogao biti pokrenut pred Županijskim sudom u Rijeci. Ali, u slučaju spomenute dvojice generala i visokog policijskog funkcionera to neće biti moguće. Ako, naime, Haaški sud stvarno uskoro objavi optužnicu protiv njih, i suđenje će morati biti održano pred tim Tribunalom, a ne u Hrvatskoj.

Ove detalje otkrio je nedavno jednoj grupi novinara koje je sam odabrao Ivica Račan, zatraživši od njih da to zadrže za sebe. Ipak, s tog sastanka, kojeg su nezavisni mediji usporedili s nekadašnjim partijskim brifinzima, procurila je središnja ocjena: po Račanu dizanje optužnica protiv trojice spomenutih vojnih i policijskih službenika najveća je prijetnja stabilnosti ove vlasti i same države. Račan je ovim korigirao vlastitu ocjenu danu prije nedavnih lokalnih izbora da masovne demonstracije koje je hrvatska desnica organizirala u povodu suđenja za ratne zločine ne mogu destabilizirati vlast, naprotiv prije će je učvrstiti.

Pokazalo se, međutim, da je desnica vjerojatno i na valu tih demonstracija postigla značajan uspjeh na lokalnim izborima. Tako predstojeća procesuiranja hrvatskih ratnih zločina mogu postati vododjelnica o kojoj će ovisiti tko će voditi ovu zemlju u bliskoj budućnosti možda ništa manje nego što se trenutno događa u Srbiji i Jugoslaviji.

Marinko Čulić