AIM: start



THU, 28 JUN 2001 11:44:08 GMT

Wall Street u Sarajevu

Prazan džep "kapitalista po sili zakona"

Četiri miliona stanovnika, dvije berze i milion i po dioničara. Zvuči kao zemlja blagostanja, ali se ne radi o Singapuru, već o BiH, zemlji paradoksa, čiji stanovnici po međunarodnim kriterijima žive daleko ispod crte koja predstavlja granicu siromaštva

AIM, Sarajevo, 28.06.2001. Sarajevo je prvi put u svojoj istoriji dobilo berzu. Zvanično osnivanje (20. juna) nije izazvalo pretjeranu euforiju među među "kapitalistima po sili zakona" u Federaciji BiH, kao što uostalom ni nešto ranije formiranje berze u Banjoj Luci nije rezultiralo masovnim izlivima oduševljena među građanima drugog bh. entiteta, Republike Srpske.

Razlog za nezainteresovanost običnog puka u BiH za berze i dionice, sasvim je prozaičan, ljudi jednostavno nemaju novca ni za svakodnevno golo preživljavanje. Zdrav razum govori da svugdje u svijetu u dionice ulaže onaj ko ima nešto viška para, pa je sasvim razumljivo da građani FBiH, gdje je prosječna plata 430 maraka, ne spadaju u ovu kategoriju. S druge strane, u FBiH je do sada 400 hiljada građana postalo vlasnicima dionica preduzeća, što znači svaki sedmi stanovnik. U Republici Srpskoj broj dioničara je oko milion, odnosno gotovo svaki punoljetni stanovnik ovog dijela BiH. Objašnjenje paradoksa je sasvim jednostavno - masovna privatizacija. Država je oko polovine svog kapitala u BiH velikodušno ponudila na prodaju svojim podanicima, kroz masovnu privatizaciju. Princip po kome se sve odvija, u suštini je isti u oba bh. entiteta, ali razlika je u tome što su u RS svim punoljetnim građanima podijeljeni vaučeri bez nominalnog iznosa dok su u FBiH dobili certifikate čija je nominalna vrijednost izražena u markama. Kroz certifikate u FBiH je država isplatila građanima sve svoje dugove prema njima, od neisplaćenih vojničkih plata tokom četvorogodišnjeg rata u BiH, neisplaćenih penzija penzionerima a pored toga svaki punoljetni građanin u FBiH je dobio oko 2.000 maraka, u certifikatima, da ne kažu "da nisu imali sa čime učestvovati u privatizaciji".

U Republici Srpskoj, prodaja državnog kapitala predviđenog za masovnu privatizaciju, izvedena je u jednom krugu dok se u FBiH ovaj proces odvija u fazama, pa je do sada privatizovana polovina državnih preduzeća, a ostatak bi u privatne ruke trebalo da pređe do kraja godine. To znači da će se u FBiH broj dioničara i dalje povećavati.

Međutim, i pored zvaničnih formiranja berzi u Sarajevu i Banjoj Luci, novopečeni dioničari moraće sačekati prije nego što svoje dionice uspiju ponuditi na prodaju jer niti jedna od ove dvije berze praktično nije počela da radi. Kada je riječ o Sarajevskoj berzi, u službenim najavama pominje se septembar kao početak, a neslužbeno, stručnjaci realnijim smatraju proljeće iduće godine kao vrijeme starta stvarnog rada. Bez obzira na to proradi li berza u septembru ili nekoliko mjeseci kasnije, novi dioničari nemaju puno razloga za veselje. Sudeći po dosadašnjem iskustvu i situaciji u porodičnim budžetima, ogromna većina domaćih dioničara pokušaće da odmah unovči svoje dionice. Znači, ponude na berzi neće manjkati, što se već ne bi moglo reći i za potražnju. Ukoliko većina vlasnika dionica požuri da proda svoje dionice, jer im treba novac za svakodnevno preživljavanje, ostaje otvoreno pitanje ko će biti kupci. Među domaćim građanima ih praktično nema, a stranci se tokom proteklih godina nisu baš trčali da investiraju u BiH. Dodatan razlog zbog kojeg ne treba očekivati naročiti interes domaćih građana za kupovinu dionica leži u duboko usađenom nepovjerenju prema svim vrstama "papira", što nije bez osnova - ulagači u domaće banke do sada su dva puta prevareni. Jednom prije rata kada je famozna "stara devizna štednja" građana netragom nestala, kao uostalom i država na koju se odnosio natpis na štednim knjižicama,"za ulog jamči država". Građani su zbog toga definitivno prekrižili državne banke kao instituciju sa kojom treba imati bilo kakvog posla. Nakon rata, kada povjerovaše da je sve drukčije sa privatnim bankama, ponovo su bili prevareni. Ovog puta nije propala država već nekoliko privatnih banaka, a kako se ispostavilo za uloge građana nije garantovao niko.

Sada se građani BiH, kao uostalom i u svim drugim tranzicijskim zemljama, nalaze na početku. Vlastitog iskustva, osim onog iz knjiga, sa berzom i dionicama nema niko, ni država, ni finansijski stručnjaci, a pogotovu građani. Prethodna bolna sa bankama i štednjom sigurno nisu olakšavajući faktor, pa se postavlja pitanje koliko će trebati vremena da obični smrtnici nauče nova "pravila igre" koja vladaju na berzi. A u suštini, sve funkcioniše na jednostavnom principu. Novac se u dionice ulaže zbog dva razloga, ako je ulagač napravio dobar izbor, vrijednost dionica će vremenom rasti, što znači i njegova zarada. Druga prednost dionica jeste što bi se one u principu u svakom trenutku mogle prodati, odnosno ponovo pretvoriti u novac, jer bi uvijek neko trebalo da bude zainteresovan za kupovinu. U praksi, ovaj sistem barem u početku neće moći funkcionisati jer potražnja za dionicama neće biti ni približna ponudi, zato što nema viška para i što su dosadašnja državna preduzeća, čijim bi se dionicama trebalo trgovati, većinom u stanju "kliničke smrti". Time se krug zatvara, pa masovno investiranje u dionice bh. firmi nije stvar bliže budućnosti. Imajući sve ovo u vidu, jasno je da objektivno u BiH nema dovoljno posla niti za jednu berzu a kamoli dvije. Time se na samom početku postavlja pitanje njihove budućnosti. Domaći i strani ekonomski stručnjaci procjenjuju da će, tokom narednih nekoliko godina, ove dvije bh. berze praktično nestati, odnosno da će postati "isturena odjeljenja" nove, regionalne, virtuelne berze. Radi se o neumoljivoj logici globalizacije i profitabilnosti, za šta je i tržište od dvadesetak miliona stanovnika malo, a o četiri miliona siromašnih Bosanaca i Hercegovaca da i ne govorimo. Obični smrtnici u BiH trenutno ne razbijaju glavu razmišljanjem o budućnosti "njihove" berze. Jedino što ih u ovom trenutku zanima jeste kada će i za koliko para moći prodati dionice, koje su im praktično poklonjene, u masovnoj privatizaciji, kako bi lakše preživjeli od početka do kraja mjeseca. Na žalost, precizan odgovor na ovo jednostavno pitanje niko im ne može dati. Uostalom, jedna od draži berze i jeste nepredvidivost cijena dionica, čije kretanje nije uvijek povezano sa logikom. Kako bivše samoupravljače prelazak u dioničare, takoreći kapitaliste, nije ništa koštao, uspiju li bilo kada prodati svoje dionice po bilo kojoj cijeni mogu smatrati da su zaradili. Propadnu li firme čiji su suvlasnici, ne gube "pravi" novac, jer ga nisu ni uložili u dionice. Znači, mogu samo dobiti, a berza je tu samo da im pokaže jesu li na nuli ili u plusu.

Dražen SIMIĆ (AIM, Sarajevo)