AIM: start



TUE, 26 JUN 2001 05:59:21 GMT

Uredba savezne vlade o suradnji sa Međunarodnim krivičnim tribunalom

Zakon za Miloševića

Natezanje oko donošenja prvnog okvira za suradnju sa Haškim sudom otvorilo je dva krupna pitanja na političkoj sceni SR Jugoslavije: prvo se tiče njenog opstanka, a drugo kontinuiteta sa Miloševićevom politikom upornog odbijanja da bi se na kraju dalo više nego što je traženo

AIM, Beograd, 25. 6. 2001.

Bilo je potrebno da dogori do nokata da ono, što je od samog početka bilo jasno da se uraditi mora, konačno i uradi. Riječ je, naravno, o Uredbi o suradnji sa Haškim sudom. Tim aktom je savezna vlada utvrdila pravni okvir za izručenje Tribunalu bivšeg predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Miloševića i još petnaestorice jugoslavenskih državljana protiv kojih su podignute optužnice. Na državnom vrhu nije da laže niti da smišlja izlike kao onomad kad je Milošević uhapšen: u pitanju nije samo održavanje donatorske konferencije i reprogramiranje inostranih dugova, nego i čitav niz postupaka i mjera od kojih zavisi elementarno uključivanje u savremeni i normalni svijet.

Ako prihvatanje izručenja Miloševića i drugova Haškom sudu i nije bilo oportuno u toku izborne kampanje septembar - decembar 2000, poslije formiranja vlade Republike Srbije, karte su se morale položiti na stol. Predsjednik SR Jugoslavije Vojislav Koštunica, unatoč svoj svojoj averziji prema Međunarodnom tribunalu i nije, u suštini, imao lošu ideju kada je inicirao donošenje Zakona za suradnju sa ovom institucijom: i državni suverenitet bio bi očuvan i međunarodne obaveze ispunjene. U tom pravcu započeli su 9. februara i pregovori lidera Demokratske opozicije Srbije i Socijalističke narodne partije (SNG) iz Crne Gore. Međutim, dok je glavna tužiteljica Haškog suda Karala del Ponte prijetila, nova administracija Sjedinjenih Američkih Drava postavljala ultimatume, razni uticajni međunarodni krugovi zahtjevali da se prema SR Jugoslaviji nastavi slična politika kao i za vrijeme Miloševićevog vakta, DOS nije "pritisako" SNP. Razlog su bili crnogorski parlamentarni izbori sa značajem referenduma o osamostaljenju. A u kampanji -vjerojatno iz želje da joj se ne zalijepe etiketa beskrupluoznosti i izdaje, nakon što je sa DOS-om poslije koalicije sa bivšim srbijanskim vladajućim partijama formirala saveznu vladu - SNP je na sva usta poručivala da nikakvih izručenja Haškom sudu neće biti. Predsjednik ove stranke Predrag Bulatović, tvrdio je tako da za zakon čije je donošenje inicirao Koštunica nikad neće glasati, a savezni premijer Zoran Žižić je izjavljivao da dok je on na svom položaju Milošević neće biti izručen.

Izbori su, na radost službenog Beograda, pokazali da ideja o samostalnoj Crnoj Gori nema potrebnu podršku i da SNP, kao glavni zastupnik federalne ideje i te kako ima uporišta. No, kada je na dnevni red došlo vraćanje usluge, započelo je jalovo nadmudrivanje i pogađanje koalicionih partnera. Sporazum nije postignut – SNP je ostao dosljedan da ni pod kojim uvjetima neće glasati za predloženi Zakon o saradnji sa Haškim sudom. DOS-u zato, u krajnjoj iznudici uslijed američkih uvjetovanja i isticanja termina za održavanja donatorske konferencije, nije preostalo ništa drugo do da nacrt zakona povuče iz skupštinske procedure i posegne za donošenjem na sveznoj vladi Uredbe sa gotovo istovjetnim sadržajem. Istina je da premijer i ministri iz SNP-a – svi sem jednog - nisu prisustvovali sjednici; no upravo je baš taj jedan koji i nije glasao, omogućio minimalni kvorum za odlučivanje.

Natezanje oko pravnog okvira za saradnje sa Haškim tribunalom otvorilo je na političkoj pozornici SR Jugoslavije barem dva krupna pitanja. Prvo se tiče njenog samog opstanka. Naime, dok se Demokratska partija socijalista (DPS) crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića zalaže za osamostaljenje Crne Gore, cijena zalaganja i podršake federaciji od SNP čini se da je tolika da dovodi u pitanje baš njen smisao. Drugo pitanje tiče se svojevrsnog kontinuiteta sa Miloševićevom politikom - odbijati, uporno odbijati dok se ne dođe u ćorsokak, a tada dati mnogo više nego što je u početku traženo. SNP je naime, od početaka bio jasan u protivljenju izručivanju Haškom sudu. Uredbu sličnu ovoj zato, valjalo je donijeti kud i kamo ranije; ako ne ni zbog čega drugog, onda makar kao gest dobre volje i jasan znak da se u Srbiji zaista dogodile promjene. Ovako, za pravo je, nažalost, dato svim onim koji tvrde da Beograd - ma tko da je na vlasti - isključivo razumije jezik ultimatuma i pritisaka.

Hapšenje Miloševića, uprkos različitim najavama, nije izazvalo nikakav politički potres. Izručenje Haškom sudu - ma kako da je to nepopularan potez u očima mnogih koje je NATO bombardirao - samo je logična posljedica tog čina. Da tu nema mjesta za jeftino politikanstvo, nadripravnu i nadripatriotsku demagogiju, hvatanje pozicija i glasačkog tijela, bjelodano su obznanili ekonomisti predvođeni potpredsjednikaom savezne vlade zaduženim za ekonomske odnose sa inostranstvom dr Miroljubom Labusom. Jasno obznanivši da ne samo reforme, već i puko održavanje duboko posrnule ekonomije zavise od koperativnosti sa Haškim sudom, izvršili su odlučni proboj ka Uredbi koja konačno otklanja od svih građana SR Jugoslavije da i dalje budu taoci Slobodana Miloševića. Bijeg od suačavanja sa negodovanjem dobrog dijela biračkog tijela, po ugledu na SNP koja najprije istura "bazu" kao razlog za odbijanje Zakona, a potom, po donošenju Uredbe, ostavke ministara i premijera nudi stranačkom Glavnom odboru, ne bi bilo ništa drugo do povratak u izolaciju i, u skladu s tima, anarhiju. Da bi u takvim okolnostima savaka vlast bila obesmišljena, po svoj prilici svjesni su esenpeovci, pa je zbog toga za očekivati da njihovi postupci nisu ništa drugo do najprizemnije šmiranje; zarad ministraskih fotelja - a sve pod oblandom očuvanja federacije - valja očekivati da će "baza" odbiti ostavke.

Milošević će u Ševeningenu imati kud i kamo bolji smještaj nego što sada ima u Centralnom zatvoru u Beogradu. Okupi li dobre advokate (mnogim velikim kancelarijama to je jedinstvena prilika za reklamu) i uz - sumnje nema - neviđenu medijsku pažnju, moguće i bolje suđenje od onog u zemlji. Iako je Uredba savezne vlade ponajviše zbog njega donešena, može se očekivati da u Hagu neće biti osamljen - slijediće ga i ostale "velike ribe" - general armije Dragoljub Ojadanić, bivši ministar policije Vlajko Stojiljković, bivši potpredsjednik savezne Nikola Šainović... Svakako, najinteresantniji će biti slučaj - također optuženog - atualnog predsjednika Srbije Milana Milutinovića. No, termin njegovog izručenja, neće biti pitanje odbijanja ili prihvatanja suradnje sa Haškim sudom, nego tajminga zakazivanja novih izbora u Srbiji.

Filip Švarm (AIM)