AIM: start



THU, 21 JUN 2001 13:57:13 GMT

Značenje Ferhadije

Šta se zaista u ponedjeljak, i šest nedjelja ranije, dogodilo na mjestu gdje je bila džamija Ferhadija, znaće se već za mjesec dana. Znaće se da li je to bio poslednji udarac Republici Srpskoj ili prvi nagovještaj da je njeno vođstvo spremno za radikalne političke reforme, koje ih očekuju

Banjaluka, 21. Jun 2001. (AIM)

Hajde da ne sumnjamo da je politički vrh Republike Srpske bio zaista ucijenjen i prisiljen da u ponedjeljak na ceremoniji polaganja temeljca za Ferhadiju saučesnički odstoji pored reisa Mustafe Cerića i Zlatka Lagumdžije; hajde da povjerujemo njihovim neprijateljima da su Mirko Šarović, Mladen Ivanić i Dragan Kalinić, saslužujući pored reisa, branili golu vlast; hajde da ne odbacimo da sve to nisu učinili za ljubav vjerskih sloboda u Republici Srpskoj, već za njen goli opstanak i činjenicu da, kako je noć ranije rekao Dragan Čavić, RS još jedan 7. maj ne bi izdržala. Recimo da je sve bilo tako i da šefovska trojka iz RS nije imala nijedan ljudski razlog da u ponedjeljak bude uz Cerića. Tek, bilo je to prvi put u istoriji RS da je njen vrh jedinstveno stao iza jedne teške odluke, koja bi ga kod radikalnijih birača mogla koštati, bilo je to prvi put da su stali iza svoga popuštanja, bez da su se vadili jedni na druge, na izdajničkog Miloševića, nesenzibilne strance i smutljive Bošnjake.

Kada je policija RS, iako nevoljno, riješeno potegla pendrek i vodene šmrkove na nekoliko stotina demonstranata koji su uzvikivali >Ovo je Srbija!< i >Izdaja!<, a čije parole su odjekivale Banjalukom kao poklič španskih falangista >Viva la muerte!<, bio je to još jedan nagovještaj da se vođstvo RS opredijelilo za život, a protiv smrti, makar taj život bio inspirisan najsebičnijim i najtrivijalnijim razlozima kao što je opstanak na vlasti.

RUPA KOJA GUTA ODGOVORE: Naravno, dvjesta metara dalje, sve je bilo kao prije 40 dana: nekoliko stotina nasilnih demonstranata, željnih i tuđe i svoje krvi, jednako je kidisalo na učesnike ceremonije i time, nasuprot svojih vođa, iscrtalo najistinitiju demarkacionu liniju koja danas postoji među Srbima, ne samo ovima u Bosni, već i u Srbiji, gdje traje slična priča, koja se, za razliku od banjalučke, ne zove Ferhadija, već Hag. Na toj demarkacionoj liniji između Ferhadije i Banjalučkog Hotela >Palas< bilo je smješteno sve ono što će se u narednih godinu dana među Srbima događati, sve ono što će odrediti ne samo pitanje opstanka RS već uopšte Srba u Bosni.

Ali priča o Ferhadiji nije završena, ne samo po tome što na policiji RS ostaje još da obnoć sačuva ono što se zadan sagradi. Sve dok je plac u centru Banjaluke zjapio bez te džamije, zjapila je bezdana rupa na srpskoj političkoj savjesti, i, stojeći na njenoj ivici, bilo je besmisleno očekivati da odgovornost za bilo kakav sukob oko Ferahadije bude podijeljena, bilo je neukusno govoriti da Bošnjaci, istinabog, cijelom pričom politički manipulišu, bilo je prosto nemoguće razmišljati na temu da li ta džamija na momente vrlo radikalnom Ceriću treba kao kuća vjere, što mu služba nalaže, kao znak pomirenja, kako se rado izjašnjava, ili kao simbol nacionalne dominacije, od čega se Srbima diže kosa na glavi.

Postavljanje temeljca, ukoliko ne bude nekih nepredviđenih svinjarija, za kakve banjalučki Srbi, ne treba sumnjati, još nisu iscrpili sve potencijale, sada je otvorilo put za konačan odgovor na to pitanje, jednako kao što je tek posljednjih mjeseci uzdržavanje od intervencije silom na Kosovu i jugu Srbije pomoglo Beogradu da sebi i svijetu odgovori na pitanje da li Albanci pucaju na Srbe iz samoodbrane, straha, osvete ili zato što njihovim životima upravljaju nepopravljivi nacionalisti.

Ali istovremeno, ako Srbi misle da su svojom prisilnom i naprasnom benevolencijom prema Ferhadiji napravili zamku Ceriću, onda će se pokazati da im je trebalo 40 dana da iz pogibeljne uđu u opasnu grešku. Jer, jednako kao i '92, Bosna je poprište u kome možeš nauditi kome god hoćeš, ali ne možeš spasiti ne sebe ni ikog svog ako požele da ti naude sa druge strane. Bosna je i dalje zemlja ranjivih, s tim što je ovaj put, riječ, naravno, o političkoj šteti.

PETRIČEVI NALOZI: Zato djeluje prilično beznadežno kada u medijima u Sarajevu analiza onoga što se dogodilo u ponedjeljak počiva na analizi rada facijalnih mišića Ivanića i namrštenih mu drugova, dok su pridržavali Cerićev temeljac. Takvi usukani oni su, eto, isti kao Karadžić i Krajišnik, samo se malo bolje foliraju. Potom će, naravno, u banjalučkoj štampi ponašanje sa ceremonije Lagumdžije i Cerića biti opisano kao neprimjereno trijumfalističko (valjda su glave držali malo više uspravno nego što je red), i eto priče u kojoj će svako svakome napraviti štetu, a niko nikog svog od štete neće moći da spasi.

Zato pojavljivanje na ceremoniji Ivanića, Šarovića i Kalinića valja shvatiti kao veoma ohrabrujuću stvar. Istina, ne treba je ni precjenjivati. Jer borba između dva srpska koncepta, dva dubinski suprotstavljena principa, koji su u kakvom-takvom miru preživljavali samo pod uslovima pritiska, ne samo da u nacionalnom korpusu nije završena već nije završena ni u glavama bar dvojice od Srba koji su sasluživali Ceriću.

A kako stvari idu po tom pitanju, ne časeći je odlučio da provjeri Volfgang Petrič, kada je već u utorak okupio Ivanića i Kalinića saopštavajući im koliko ih još Ferhadija na putu reformi čeka, i to bez pomoći policije. Jesu li se opredijelili za život ili će u nemoći ili uvjerenju i sami kao demonstranti, čiji izborni glas su (u SDS) u ponedjeljak izdali, riknuti >Viva la muerte<, vidjeće se veoma brzo. Vidjeće se onda kada, po nalogu Petriča, budu morali da poprave odnose sa Savjetom ministara (koji, ruku na srce, sam ne pokazuje mnogo želje za tim), zatim kada budu morali da povećaju priliv povratnika u RS i, posebno, kada im za mjesec dana na red dođe da u parlamentu usvoje zakon o saradnji sa Hagom, koji će podrazumijevati i izručenje osumnjičenih Srba.

RAZRJEŠENJE: Tek tada će se vidjeti šta se zapravo dogodilo u ponedjeljak u Banjaluci i šta se na istom mjestu dogodilo prije 40 dana. Tek tada će se saznati da li je onaj grč na Ivanićevom i Šarovićevom licu bio uzrokovan time što im je Petrič iza leđa uvrtao ruku ili je riječ bila o prostoj ljudskoj nelagodi pred opasnim poslom u kome se može nešto dobiti, ali i izgubiti sve, do glave. RS, koja je tri godine imala opšteprihvaćenu reformsku vlast, tada je izbjegla bolne rezove političkih reformi; danas, kada, mnogi vjeruju, ima konzervativniju ekipu na čelu, ona je pred strašnim izborom: ili reforme, odmah i bez zadrške, ili stavljanje ključa u vrata. Svi odgovori doći će veoma brzo: kako Petričevi nalozi budu dolazili na red, saznaćemo da li je Ivanić kadar da dovede do političkih promjena, bez obzira što bi on radije provodio ekonomske, vidjećemo hoće li SDS moći da se odupre svojoj istorijskoj hipoteci, čućemo da li je priča o Ferhadiji bila poslednje što je Banjaluku opomenulo, ili posljednje što ju je udarilo. Koliko god datum razrješenja bio blizu, za procjene je rano jer većina aktera ne samo da ne zna u koju će stranu teg otići već ne znaju hoće li i sami ovog ljeta klicati životu ili smrti.

Željko Cvijanović (AIM)