AIM: start



MON, 18 JUN 2001 12:36:07 GMT

Slabašan glas nevladinog sektora

Međunarodna zajednica preuzela i novac i odgovornost

AIM, Sarajevo, 18.06.2001. Amateri koji nisu nisu našli posao u institucijama vlasti? Tragaoci za donatorima i lagodnom zaradom? Besposleni koji nemaju pametnijeg posla ili, pak, politički eksponenti neke od ovdašnjih stranaka i zapadnih centara moći? Ovo su, nažalost, najprisutnija razmišljanja bosanskogercegovačke javnosti, ali i mnogih novinara o razlogu postojanja na stotine nevladinih organizacija u BiH. U nešto boljoj varijanti ponekim će se nevladinim organizacijama odati priznanje za brigu i pružanje svakodnevne pomoći u preživljavanju najugroženijeg stanovništva, te se tako zatvara magični krug nerazumijevanja - treći sektor u BiH valjan je samo kada djeluje na pukoj humanitarnoj osnovi, a za izgradnju civilnog društva patronat još drže poluprotektori u OHR-u, OSCE-u i pokoji domaći političar. Rijetko kad i NVO.

Zašto u Bosni i Hercegovini, za razliku od susjedne Hrvatske ili Srbije, nevladin sektor nema tu jačinu da kontrolira izbore i utječe na njihov ishod, razvija građansko društvo, ili pak svrgava autokratske liderčiće kojima je ova zemlja još prebogata? To prije što ova poratna i otužna država naprosto vapi za nevladinim organizacijama koje će široj javnosti govoriti i objašnjavati ono što politički ili ekonomski centi moći žele da prećute i sakriju, i snažno utjecati na izgradnju demokratskih institucija vlasti. Odgovori se mogu kretati od zluradog naklapanja da je Bosna i intelektualno uvijek zaostajala za susjedima, preko dokazive činjenice da je nacionalizam i rat uništio ne samo ekonomsku osnovicu zemlje, već i njeno građansko biće, pa do teze koja se ovdje ne govori javno - za razliku od susjeda gdje su pozamašne donacije za razvoj civilnog društva i demokratizaciju direktno dolazile do trećeg sektora i pomagale njihove akcije, u BiH je tako namijenjen novac završavao u budžetu OSCE-a, a tek sporadične donacije pomagale su egzistirajuće NVO. De facto, umjesto građana BiH ovdje je međunarodna zajednica preuzela i novac i odgovornost za razvoj civilnog društva. Rezultati su poznati - napredak uistinu postoji, ali je takav da s njim nitko normalan, izuzev pokojeg prerevnosnog međunarodnog aparatčika u BiH, nije i ne smije biti zadovoljan.

Nevladine organizacije u BiH nastajale su, slično nezavisnim medijima, tijekom rata i zahvaljujući povremenoj pomoći iz vana. Danas kad je pomoć sve tanja, preostaje im, ponovno kao i medijima, težak put pronalaženja svog istinskog identiteta, vizije i ciljeva kojima streme, te otkrivanje načina djelovanja da se ti ciljevi ostvare. Ili, kako bi se to prostim jezikom američke diplomacije reklo - opstanak na tržištu, bez obzira na to razumije li ko ovdje kako se to radi i šta to treba da znači.

Prisustvo međunarodnih posrednika u BiH, ipak, daje solidnu osnovicu za reanimaciju BiH, pa time i nevladinog sektora. Nedavno je u državnom Parlamentu prvo čitanje prošao prijedlog Zakona o udrugama i zakladama, iliti udruženjima i fondacijama u Bosni i Hercegovini koji su pripremili strani eksperti OHR-a i OSCE-a. Nakon usvajanja ovog zakona za NVO neće postojati entiteske granice kao do sada, a potaknut će se raznovrsnost njihova djelovanja od borbe za civilno društvo i ljudska prava, preko zdravstva, obrazovanja, znanosti,kulture, pa do sporta, tolerancije ili vjerskih sloboda. S druge strane, Zakon će konačno "pospremiti" komunističke mutante od vladinih u nazovi nevladine organizacije, poput turističkih zajednica ili auto-moto klubova, pa i privrednih komora. Naime, ova su udruženja danas registrirana kao NVO, ali uz nametnutu vladinu odluku (Edhem Bičakćić, SDA, ex premijer FBiH) da sva privatna i fizička lica imaju zakonsku obavezu da ih financiraju!? To u praksi, primjerice kod auto-moto kluba, izgleda tako da svaki od 500.000 vlasnika automobila u Federaciji BiH mora prilikom godišnje registracije plati 8 do 15 DEM ovdašnjem klubu (tzv. BIHAMK) a ovi zauzvat za priskrbljenih i preko šest miliona maraka godišnje imaju samo jednu jedinu obavezu - da vam saopće stanje na putevima! Veli se da nikad niko skuplje nije prodao svoju infromaciju! Ostale usluge kluba, dakako, dodatno se plaćaju.

Novi Zakon o udruživanju građana, naravno, predviđa da određene NVO mogu raditi posao od javnog interesa za potrebe Vlade, odnosno da ih Vlada ovlasti da u njeno ime vrše neki posao. Međutim, kandidatura za takav status NVO trebala bi biti jasna i transparentna (da potpisnica ovih redova, primjerice, napravi neko auto-moto društvo i očekuje da joj Vlada obezbijedi pare, brzo bi bankrotirala). NVO, opet, kao i u drugim zemljama, većinu zarađenog novca moraju uložiti isključivo u razvoj oblasti i ostvarenje ciljeva zbog kojih je osnovana, te nadoknađivati rad tek neposrednih djelatnika na ostvarenju tih ciljeva. Nažalost, od golemog novca koje su zakonskim anomalijama u Izetebgovićevoj vladavini priskrbile (i još to rade) BIHAMK ili turističke zajednice u Federacije BiH, neposredno su se okoristili ne radnici u udruženjima već, a ko bi drugi, političari koji sjede u upravim odborima ovih organizacija.

Iako ponuđeni Zakon predviđa i snažno potiče transparentnost trošenja sredstava i kod mogućih NVO od javnog interesa, ali i pristup javnosti radu svih građanskih udruženja, teško da će se takvo što brzo obistiniti. Jer, još prije pola godina BiH je dobila Zakon o slobodnom pristupu informacijama koji nalaže dostupnost svih dokumenata javnosti, pogotovu financijskih i budžetskih, no niti su novinari poletni da tu povlasticu koriste u svom izvještavanju, niti pak lokalnim moćnicima pada na pamet da ga se pridržavaju. Primjera radi, nedavno je dobojski (Doboj Jug) novinar pokušavao da sazna na šta se odnosi procijenjena šteta od 90.000 DEM od posljednjih poplava i kome će biti isplaćena, ali od općinskih činovnika danima nema odgovora, kao da se radi o državnoj tajni!

Koliko god poslenici javne riječi nerazumijevali značaj NVO, a time i svoju profesiju, odnosno šta to uistinu znači biti novinar (nedavno je jedna sarajevska kolegica izjavila da je ne zanima Helsinški komitet građana BiH jer je to "strana organizacija i nema ništa sa nama u BiH") činjenica je da treći sektor nije napravio kvalitetan iskorak u borbi za ciljeve koje propagira. Sve se još uvijek zadržava na razini saopćavanja da nešto u BiH i dalje ne štima. No, čak i prije samog rada na Zakonu o udruženjima, u Bosni i Hercegovini je postojala mogućnost (rijetka i u daleko razvijenijim zemljama) da NVO učestvuju u izradi zakonskih rješenja u oblastima u kojima djeluju, da ih obrazlažu pred Zakonodavnom komisijom državne Skupštine ili čak "brane" na plenarnom zasjedanju ako s komisijom nisu našli "zajednički jezik". Suvišno je i spominjati da domaće NVO nisu koristile ovu mogućnost da od iz kriticizma pređu u daleko aktivnije djelovanje, odnosno da preuzmu inicijativu. Ovakva mogućnost učestvovanja u kreiranju zakona nevladinom je sektoru dodjeljena još u prošlogodišnjoj tvrdoj vladavini nacionalističkih stranaka kada je međunarodnim posrednicima u BiH zatrebao način da u državnom Parlamentu "proguraju" svoj Zakon o izborima. Kako ga je pravila grupa međunarodnih i domaćih eksperata (dio njih upravo iz BH nevladinog sektora), a skupštinski predlagač Zakona, izvjesni Ljubić iz Plavšićkine stranke, o njemu nije znao ništa više od prosječnog građanina BiH, u Poslovnik o radu Parlamenta ekspresno je unesena odredba po kojoj predstavnici NVO mogu pred zastupnicima obrazlagati i braniti "svoj" zakonski prijedlog. Tako su, umjesto tog Ljubića, OSCE-ovi strani eksperti branili Izborni zakon koji zbog nacionalne diskriminacije, srećom, nije prošao ali je ostavio za ubuduće sjajnu mogućnost za aktivnu ulogu i inicijativu trećeg sektora u reanimaciji BiH u demokratsko društvo. Nažalost, do danas smo se zadržali samo na toj "sjajnoj mogućnosti".

Prvo iščitavanje odredaba ponuđenog Zakona o udruženjima pokazuje da će se u BiH razvijati više američki nego li evropski model nevladinih organizacija. Odnosno, smanjivanje vladine administracije postizat će se prenosom ovlasti na NVO od javnog interesa u gotovo svim životnim biočugama. To može, konačno, rezultirati aktivnostima od zajedničkog interesa svih građana BiH, bez obzira na entitetsku pripadnost. Primjerice, sportsko udruživanje ne bi više robovalo entitetskim granicama (zastupnici iz RS, primjerice, i danas uporno odbijaju usvajanje Zakona o sportu na razini BiH) a ekološki, socijalni, profesionalni, kulturni, zdravstveni ili pak problemi manjina ne bi se više mogli stupidno dijeliti na "vaše" i "naše" teškoće.

No, u osnovici svega će ponovno biti transparentnost rada Vlade, odnosno načina donošenja odluka kojoj se NVO povjerava javni interes (novi Zakon to prepušta ministarstvima da reguliraju posebnom uredbom) te raspodjele budžetskih sredstava nevladinom sektoru. Naime, iako snije problem pronaći podatke kojim je NVO, primjerice, SDA Vlada u prošloj 2000. godini dodijelila sredstva iz budžeta, teško da će i jedan predstavnik NVO reći da zna ili da raspolaže tim podacima. Slično je i sa predstavnicima javne riječi. Dakle, podaci mogu biti javni ali to i dalje ne znači da će ih javnost i dobiti. Poznavajućii način rada nacionalnih stranaka za vrijeme njihove vladavine, većina će natuknuti da su vjerovatno davali budžetske pare "svojim" poslušnicima u nevladinom sektoru. Što naravno nije netačno. Ali samo inicijativom i snagom agumenta takve se stvari kontroliraju i mijenjaju, jer gdje piše da i nova vlast također neće pokleknuti izazovu da "pripazi" sebi drage NVO.

Informacije radi, SDA-HDZ Vlada je u prošloj godini nevladinom sektoru uručila preko milijun i pol maraka, a na podugom spisku NVO koji su dobile novac ne može se pronaći niti jedna koja je izgarala u borbi za istinsko građansko društvo. Zato su tu svi koji su prirasli za srce nacionalnim centrima moći, i to po ravnopravnom principu - jedna tebi, jedna meni. Spisak otprilike izgleda ovako: Organizacija porodica šehida, pa Udruga obitelji poginulih Mostar, potom Organizacija boraca BiH "Unija veterana" pa Udruga Hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata, potom Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca pa Vrhbosanska nadbiskupije, Udruženje Mladih muslimana pa Hrvatska kulturna zajednica. I, tako redom.

Ivana DRAŽIĆ (AIM Sarajevo)