AIM: start



SUN, 17 JUN 2001 17:35:03 GMT

Duhanski rat između Hrvatske i Srbije

Aim, Zagreb, 17.6.2001.

Do prije dva mjeseca, nitko živ u Hrvatskoj nije znao za ime Stanka Subotića zvanog Cane. A onda je, nakon prvog i potom serije napisa u tjedniku Nacional, Stanko Subotić Cane postao prva prava postjugoslavenska zvijezda u Lijepoj našoj. Njegova slika neprestano je na stranicama novina. Danas je Cane jednako poznat kao nekoć Vjeko Sliško, Nikica Jelavić ili Zlatko Bagarić. Samo je titula koju nosi, na neki način, "savezna" - dok su Sliško ili Bagarić bili titulirani kao hrvatsko-evropski mafijaši, Cane je označen kao "vođa balkanske mafijaške organizacije" koja svojim djelovanjem pokriva područje bivše SFRJ...

Priča je počela kada je tjednik Nacional, možda i sasvim slučajno, otkrio kako do jučer nepoznati Stanko Subotić Cane, navodni vođa balkanske mafije, ima hrvatsko državljanstvo. U nepoznatom svojstvu, za Caneta je, u Ministarstvu unutarnjih poslova prilikom izdavanja državljanstva - još za vrijeme vlasti HDZ-a - jamstvo dao Ljubo Ćesić Rojs, hercegovački Tuđmanov kadar, ultranacionalist i vlasnik građevinskog poduzeća koji se za vrijeme rata nemilo obogatio. Novi ministar unutarnjih poslova, Šime Lučin, potvrdio je da je hrvatski MUP doista izdao državljanstvo Canetu, no kako je i zašto to učinjeno, Lučin nije imao pojma. Cane je, naime, bio tek jedna od 243 osobe koje su za vrijeme rata u Hrvatskoj dobile državljanstvo, a većina njih posjeduju kriminalni dossier. Očito je u toj kolonadi bio i značajan broj Srba ili Crnogoraca. Kako se afera rasplamsavala - a gotovo mjesec dana nije silazila s naslovne stranice tjednika Nacional - postalo je sve jasnije da to i nije slučajno.

Prema istraživanjima ovoga tjednika, nije, naime, riječ tek o mafijaškoj storiji, već o švercerskom lancu koji ide od vrha pojedinih država (Crne Gore, Hrvatske, Srbije, Bosbe i Hercegovine, odnosno - nekadašnje Herceg Bosne), preko proizvođača cigareta, do najsitnijih švercera koji na tržnicama prodaju šteke Marlbora ili rovinjskog Ronhila. Ukratko, riječ je o sličnom poslu koji je za vrijeme rata rađen s naftom. Na tim su se poslovima, inače, okrenule milijarde dolara - mnogi su se pojedinci preko noći obogatili, dok su mnogi, jednako tako lako, ostali bez glave... Cijeli posao Subotić je, prema tvrdnjama Nacionala, organizirao uz pomoć Mila Đukanovića, predsjednika Crne Gore, Jovice Stanišića, šefa srpske Službe državne sigurnosti, te Milorada Vučelića, direktora Televizije Beograd. Subotić je - kako tvrdi Nacional - za vrijeme rata, godinama pronalazio dobavljače i tržište za krijumčarene cigarete, Milo Đukanović osiguravao je švercerske konvoje, Stanišić je osiguravao propusnost carina, dok je Vučelić dobavljao informacije o planovima i aktivnostima suprotnog klana - onoga, kojemu je na čelu stajao sin Slobodana Miloševića, Marko Milošević.

Kad je Miloševićeva frakcija odlučila preuzeti cijelo tržište, Stanišić je smijenjen a za Subotićem je raspisana tjeralica. Vučeliću je, u isto vrijeme, miniran automobil; jedva je preživio atentat. Priča se dalje počela rasplitati na političkoj razini: iz Crne Gore su ojačali zahtjevi za otcjepljenjem - temeljem čega je Đukanović uveo samostalnu policiju i carinu - dok je Subotić, preko svojih hrvatskih veza - dakle, Ljube Ćesića Rojsa - dobio hrvatsku putovnicu. Rješenje o upisu Stanka Subotića u hrvatsko državljanstvo potpisao je ministar Ivan Penić, a obrazloženje je vrlo šturo: u njegovu spisu piše tek da ga je preporučio Ljubo Ćesić Rojs. Čini se da je to zato, što bi više detalja moglo otkriti dublju strukturu Canetovih suradnika u Hrvatskoj. Premda je, prema tvrdnjama Nacionala, Subotić za svaku putovnicu platio po 80 tisuća njemačkih maraka, sigurno je da je u Hrvatskoj imao mnoštvo suradnika na visokim i najvišim razinama. Jer, između ostalog, nije nimalo beznačajno da u strukturi švercanih cigareta za srpsko i crnogorsko tržište, hrvatski proizvodi čine vrlo visok postotak.

Potom je u Nacionalu dao intervju Srećko Kestner, glavni evropski partner Stanka Subotića Caneta, koji je nadugačko i naširoko opisao svoje poslove s Canetom, pokazavši, prije svega, da su svi poslovi šverca cigareta išli uz obilatu asistenciju državnih vlasti u Crnoj Gori, Srbiji i Makedoniji - no, Kestner je objavljivanje intervjua uvjetovao nespominjanjem glavnih hrvatskih igrača. Prema njegovu iskazu, u svaku švercanu šteku cigareta ugrađivao se svaki kotačić u mehanizmu - od sitnih dilera, do Đukanovića i Đinđića.

Odmah nakon objavljivanja ovih članaka u Nacionalu, u Budvi je ubijen Blagota Baja Sekulić, jedan od ključnih suradnika Stanka Subotića Caneta. Sekulić je, navodno, previše znao o poslovima sa švercom cigareta, u koje su uključeni neki od vodećih ljudi Jugoslavije. Cane je, prema nekim medijskim procjenama, težak preko 500 milijuna dolara; Milo Đukanović oko 130 milijuna, dok je srpski premijer Zoran Đinđić koristio Subotićevu logistiku i novac. Sekulić je, kažu oni koji su ga znali, bio psihički labilan i lako bi progovorio o svemu tome, pa ga je zato najsigurnije bilo lividirati. Nakon napisa u Nacionalu, Zagreb je pohodio i crnogorski ministar vanjskih poslova, koji je od Mesića navodno zatražio da spriječi dalnje pisanje Nacionala o duhanskoj mafiji.

Afera "Cane" prerasla je, dakle, u međunarodni skandal. Nakon napisa u Nacionalu, Milo Đukanović najavio je tužbu protiv tog lista, dok je Zoran Đinđić ustvrdio kako nema nikakvih poslovnih veza sa Subotićem, te je zabranio prodaju tog broja Nacionala u Srbiji. No, Đinđić je navodno promijenio mišljenje kada je direktor švicarskog BAT-a Eddy Walpen javno ustvrdio da Subotić predstavlja srpsku vladu u poslovima izgradnje BAT-ove tvornice u Srbiji. Đinđić je dodao da se u Srbiji neće graditi nikakve duhanske tvornice, a priznao je da je na službena putovanja odlazio Subotićevim mlaznim avionom, kako bi, navodno, uštedio za državni budžet. BAT je, nakon napisa u Nacionalu - nije jasno, da li samo zbog njega - odustao od gradnje tvornice duhana, kod Kragujevca, vrijedne više od 150 milijuna njemačkih maraka.

Duhanski se rat, nakon toga, nastavio. Odmah po odustajanju BAT-a od izgradnje tvornice duhana u Srbiji, oglasio se rovinjski proizvođač duhana, Tvornica duhana Rovinj - trenutno možda najzdravija i najjača tvrtka u Hrvatskoj - koja je prošle godine ostvarila najveću ikad zabilježenu čistu dobit, od 90 milijuna maraka, skoro dvostruko više nego prošle godine. Poduzeća iz TDR Grupe obrnula su lani više od milijardu i dvjesta milijuna maraka. Cijena njihove dionice porasla je, zadnje tri godine, trostruko. Direktor TDR-a Ante Vlahović izjavio je, na posebno sazvanoj konfereneciji za tisak, da se ova tvornica - unatoč dobrih rezultata - uskoro mora proširiti, inače će biti eutanizirana. Da ne bi bilo zabune, Vlahović je objasnio da Tvornica duhana Rovinj namjerava postati "regionalni igrač". Argumenti su mu prilično čvrsti: na tržištu regije - dakle, bivše Jugoslavije - proda se godišnje oko 80 milijardi cigareta: to je jedino tržište koje ne kontroliraju gigantske multinacionalne kompanije, i prema tome, jedino na kojemu se može raditi ekspanzija. Cilj je TDR-a prodavati 20 milijardi cigareta: sadašnja prodaja je oko 12 milijardi. TDR namjerava graditi tvornicu cigareta u Novom Sadu. Na tom tržištu, proizvodi TDR-a pokrivaju oko 12 posto, rekao je Vlahović, dodajući da je na srpskom tržištu prepoznata kvaliteta rovinjskih cigareta.

Teško je reći je li tjednik Nacional bio u funkciji odstranjivanja konkurencije Tvornici duhana Rovinj, no očito je da su napisi u tom listu izrazito pogodovali istarskim proizvođačima cigareta. Nakon što su odstranili ključnog konkurenta, BAT, sa hrvatskog tržišta - onemogućivši mu svojedobno ulazak u Zadar - sada su praktički istu stvar postigli i u Srbiji. Neki analitičari tvrde, doduše, da su napisi u Nacionalu tek rezultat činjenice da je glavni urednik Nacionala prijatelj s drugim srpsko-crnogorskim duhanskim barunom, Ratkom Kneževićem, koji živi u Londonu, i kojemu je Subotić-Cane predstavljao ozbiljnu konkurenciju. Možda je ipak najzanimjivije od svega da u Nacionalovim napisima nije otkriven niti jedan ozbiljniji igrač sa hrvatske strane: kao suradnik srpsko-crnogorske mafije raskrinkan je jedino Ljubo Ćesić Rojs, no manje više je izvjesno kako je njegova uloga u svemu bila tek posrednička. A šverc cigareta iz Rovinja u Srbiju, premda je bio manji od onoga zapadnog, također je bio posao desetljeća i nije mogao ići bez podrške jakih igrača iz hrvatskog vrha. Zašto su oni ostali anonomni, nije sasvim jasno, i pobuđuje određene sumnje.

U svakom slučaju, nakon početka izgradnje tvornice duhana u Novom Sadu, šverc cigaretama će na ovom području značajno smanjiti obujam, a tržište će se, kao i na drugim područjima, sve više normalizirati. Mafijaši iz vremena sankcija narednih će mjeseci, kao neugodni svjedoci, po svemu sudeći nestajati u nizovima organiziranih atentata. Na području nekadašnje Jugoslavije, niče trgovačka zajednica duhana, nafte i ajvara. U Evropi je počela kao zajednica ugljena i čelika. I, uz nešto manje atentata - no, to se već može nazvati regionalnim specifičnostima.

Boris Rašeta