AIM: start



THU, 14 JUN 2001 19:10:26 GMT

Kako napuniti budžet?

Aim, Zagreb, 14.6.2001.

Cijeli incident prikazala je televizija u središnjem Dnevniku. Premijer Ivica Račan na sjednici je Vlade prvo pokušao prekinuti ministra financija Mate Crkvenca, a kad je on ipak nastavio govoriti, podviknuo mu je strogo, kao balavcu. Dosta! Reda mora biti! Crkvenac je tek tada shvatio da se zaletio, pa se od njega više nije mogla ćuti ni jedna jedina riječ. To je bila točka ne samo na njegovo izlaganje, već i na cijelu raspravu o stanju državnog budžeta.

Što je toliko uplašilo premijera? U trenutku kad je grubo ušutkan, ministar financija je počeo govoriti o mogućnostima stabilizacije državnog budžeta, kojem samo u prvih pet ovogodišnjih mjeseci nedostaje više od milijarde maraka. Crkvenac bi sigurno počeo najavom smanjivanja troškova za vojsku i policiju. Vlada je, međutim, već u oštrom sukobu sa sindikatima državnih i javnih službenika, jer je već odlučila da smanji njihove plaće za 10 posto. Kako se u javnosti spominje otpuštanje 20 tisuća zaposlenih u ministarstvima obrane i unutrašnjih poslova., digle su glas brojne udruge branitelja, tvrdeći da je to nož u leđa njihovim članovima. Nije pomoglo ni obećanje, da nitko neće na ulicu i da će Vlada zbrinuti svakog otpuštenog. Neki politički analitičari zato smatraju, da je Ivica Račan ušutkao svog ministra, kako ne bi prerano zaoštrio još jedan sukob i to s jakom, utjecajnom, pa i naoružanom strukturom.

Drugi, međutim, upozoravaju da se i sam Račan sve više oslanja na desne snage u hrvatskom političkom životu; da on, kao i nekada Tuđman, poziva na jedinstvo nacije, da najavljuje izgradnju spomenika domovinskom ratu, pa i da se pojavio na misi, koju je povodom Dana državnosti služio zagrebački nadbiskup Josip Bozanić. Ako je tako, najmanje mu treba javno zaoštravanje s desničarskim strukturama, usidrenim u vojsci i Ministarstvu obrane. Vlada je čak najavila ukidanje služenja vojnog roka i uvođenje profesionalne vojske, što je trebala biti poruka da se, usprkos neizbježnom prilagođavanju NATO standardima, neće otpuštati velik broj sadašnjih profesionalaca.

Sve su stranke vladajuće koalicije, prije izbora 3. januara prošle godine na kojima su osvojile vlast, obećavale da će smanjiti budžetsku potrošnju i to za preko dvije milijarde maraka. Prve su na udaru trebale biti budžetske stavke ministarstava obrane i unutrašnjih poslova. Poslije je to postalo i dio programa njihove, koalicione Vlade. Ali s vremenom se pokazalo da nova vlast više o tome govori, nego što zaista radi. Politički analitičari to tumače nejedinstvom u koaliciji, ali i pretjerano opreznom politikom Račanovog SDP-a, koji je, uglavnom, abolirao grijehe svojih prethodnika i nastavio financirati ogromnu potrošačku i klijentelističku strukturu, što ju je tokom godina stvorio HDZ. I to usprkos činjenici da je upravo preveliki budžet, jedan od glavnih razloga sloma HDZ-ove ekonomske politike i izbornog poraza.

U HDZ-ovo vrijeme, budžet je stalno rastao i to za jednu petinu svake godine. Tako je od 6,25 milijardi maraka, u 1994., prvoj godini nakon zaustavljanja velike inflacije, narastao na 13,3 milijarde u 1999. Istovremeno se bruto domaći proizvod povećavao mnogo sporije, pa je još uvijek 20 posto manji nego u godini 1990. Industrijska je proizvodnja manja 37 posto, a izvoz je čak manji nego u ratnoj 1993. Novac za budžet koji se tako brzo povećavao, nije se, dakle, mogao pronaći u džepovima i blagajnama poreznih obveznika. Zato se HDZ-ova vlast ubrzano zaduživala u inozemstvu, pa je u trenutku kad je izgubila izbore, svaki hrvatski građanin bio dužan preko 2 tisuće dolara. U vrijeme najveće dužničke krize, početkom 80-ih godina, svaki je građanin bivše Jugoslavije dugovao samo pola tog iznosa.

U zadnjoj HDZ-ovoj godini, kad su strani krediti presušili zbog neproglašenih, tzv. tihih sankcija koje je međunarodna zajednica uvela protiv Tuđmanovog režima, on se pokušao spasiti rasprodajom banaka i nekadašnjih društvenih poduzeća. Uspio je prodati Telekom, ali to nije bilo dovoljno. Nova je vlast naslijedila praznu blagajnu i ogromne dugove. Pa ipak, ona sve do sada nije ni pokušala da dovoljno radikalno obračuna s HDZ-ovom potrošnjom. Kako budžet nije samo novac, već u prvom redu politika koja se njime financira, to znači da je HDZ-ova politika znatnim dijelom još uvijek živa. Povećana su izdvajanja za penzije i socijalne namjene, a smanjene su, na primjer, sume koje se šalju u Bosnu i Hercegovinu. Ali još nisu presušili kanali kojima se napaja militarizacija Hrvatske, kao i oni kojima se financira rastrošna država, kakvu je uspostavio HDZ. Na kraju, ovogodišnji hrvatski državni budžet opet iznosi HDZ-ovskih 13,3 milijarde maraka.

A za to novaca nema sada, kao što ih nije bilo ni u HDZ-ovo vrijeme. S tom okrutnom činjenicom, suočila se ovih dana i koalicija vladajućih stranaka. Njeni su šefovi, na sastanku zatvorenom za javnost, upoznati s brojkama, koje doslovno izazivaju paniku. Već tri mjeseca uzastopce, raste deficit u budžetu, ali i u penzijskom i zdravstvenom fondu, inozemni je dug povećan za još milijardu dolara, a država se kod domaćih banaka zadužila za još 1,5 milijardu maraka. A i nakon toga nema novaca da se pokriju svi izdaci.

Zanimljivo je da je budžetska konstrukcija popustila na istom mjestu kao i u zadnjoj HDZ-ovoj godini; na tome da se ne mogu ostvariti prihodi od prodaje narodne imovine strancima. Planirano je da se tako dođe do 2,2 milijarde maraka, ali do sad nije ostvaren niti četrdeseti dio te sume. Vlast želi prodati dio Telekoma, tri banke koje su još u domaćim rukama (Dubrovačku, Poštansku i Croatia), zatim 120 godina staro osiguravajuće društvo Croatia, pa više turističkih poduzeća, a na red čekaju INA i Elektroprivreda. Ali posao ne ide kako je zamišljeno.

Račanova se Vlada, tokom posljednjih godinu dana, upustila i u svojevrsni hokus-pokus. Pokušala je rasteretiti privredu, a da ne smanji budžet. Da bi to postigla, provela je reformu poreskog sistema i najavila decentralizaciju, kojom su jedinice lokalne samouprave trebale preuzeti znatan dio troškova za zdravstvo i školstvo. I jednim i drugim, zapravo se htjelo uzeti iz džepova građana onoliko, koliko budžet gubi rasterećenjem privrede. Sada se konstatira da reforma nije uspjela, a decentralizacija, o kojoj se odlučivalo na brzinu, morala je biti odgođena. Rezultat su rupe u budžetu, nastale smanjivanjem poreza poduzećima.

Vlada je i pod pritiskom Međunarodnog monetarnog fonda, prema kome se obvezala da smanji budžetski deficit na samo tri posto i to već do kraja 2002.. U prošloj godini, taj je deficit iznosio 6,5 posto, prema 7,3 posto u HDZ-ovoj 1999. Ali sada se on ponovno povećava, umjesto da se smanjuje, a u Hrvatsku bi uskoro trebala doći misija MMF-a. Ako njena ocjena bude loša, to će se ubrzo odraziti i na hrvatski kreditni rejting, koji utvrđuju specijalizirane međunarodne financijske ustanove. To znači da bi Hrvatska teže i skuplje mogla dobivati nove kredite. Oni su, međutim, kratkoročno jedini izlaz iz budžetske krize. Dugoročno, to je samo promjena ekonomske politike, koja će omogućiti znatno brži rast proizvodnje i dohotka.

Vlada će istovremeno sasvim sigurno uvoditi nove poreze, pri čemu će žrtve biti građani, a ne privreda, od koje se očekuje da poveća investicije i proizvodnju. Zakon zabranjuje državi da se zadužuje kod Narodne banke, tako da štampanje novca ne dolazi u obzir. I dalje će se smanjivati troškovi, uz sve otpore koji se uopće mogu zamisliti. Tako su ministarstva obrane i unutrašnjih poslova, vjerojatno očekujući restrikcije, već povećala plaće, pa su u četiri mjeseca potrošila cijeli iznos predviđen za prvo polugodište.

Milan Gavrović