AIM: start



TUE, 12 JUN 2001 17:05:17 GMT

Bombe, rašpe, rivolveri

Aim, Zagreb, 12.6.2001.

Bio je petak, 8. lipnja, i sve do 13 sati pred zgradom Rudarsko-kemijske škole u Varaždinu nije se događalo ništa neobično, a onda se, u nekoliko trenutaka, dogodila tragedija: šesnaestogodišnji Josip Kostanjevec, učenik drugog razreda rečene škole, sačekao je svog profesora geografije Josipa Medvidovića i u glavu mu sprašio dva hica iz colta "Magnum 44", a potom je jedan metak ispucao i u vlastitu glavu. Obojica su odmah preminula, a prijatelji maloljetnog ubojice kasnije su ispričali da je Kostanjevec ubio Medvidovića zato što mu je zaključio jedinicu iz geografije. Učeniku je to bila treća negativna ocjena i trebao je ponavljati razred.

Hrvatska je, međutim, u ovih nekoliko godina postala zemlja u kojoj se strah od ponavljanja razreda i od negativne ocjene rješava otkočenim pištoljem u džepu. Evo, recimo: 4. lipnja 1996. u zbornicu đakovačke gimnazije ušao je Igor H., tada učenik trećeg razreda, i bacio ručnu bombu koja je ozlijedila devetero profesora, a razlog su bile loše ocjene; 11. prosinca 1998. godine učenik osmog razreda osnovne škole u Prelogu kod Čakovca J.M. usred sata zaprijetio je da će aktivirati ručnu bombu, koju mu je kasnije uzeo nastavnik; 25. siječnja 1999. učenik sedmog razreda osnovne škole u Lepoglavi G.D., nezadovoljan ocjenom, otišao je kući po očevu automatsku pušku, te je ispalio sedam hitaca po školskome hodniku; P.B., bivši učenik požeške osnovne škole, 12. veljače 1999. došao je s bombom u ruci da se obračuna s trojicom osnovnoškolaca, ali ga je na vrijeme razoružala policija; 9. ožujka ove godine učenik prvog razreda Srednje obrtničke škole u Sisku Marko J. ranio je iz puške svog kolegu Rasima B. i jednu profesoricu, a povod pucnjavi bila je svađa među učenicima...

Prema istraživanju zagrebačkog Instituta "Ivo Pilar" što ga je objavio "Večernji list", više od 15 posto hrvatske omladine ogrezlo je u kriminalu, dok je više od 32 posto mladih ljudi u ovoj zemlji sudjelovalo u krađama. Među 2800 ispitanika našlo se ravno 50 posto onih koji su namjerno uništili ili oštetili tuđu imovinu i oni se svrstavaju u skupinu vandala, dok je postotak nasilnika (onih koji su udarili stariju osobu ili dijete, te im prijetnjama i silom oteli novac) tek nešto manji i iznosi 47 posto, a među njima je dvostruko više dječaka nego djevojčica. Isto tako, uvid u slučajeve nasilničkog i razbojničkog ponašanja osnovnoškolske ili srednjoškolske omladine jasno govori da je gotovo svaka bomba i svaki pištolj što je upotrijebljen u maloljetničkim izljevima bijesa nelegalnoga porijekla i da su sve te paklene naprave roditelji pobješnjele djece držali u svojim kućama u vidu ratnih trofeja ili dragih uspomena. I tu leži najveći problem.

Službeni podaci, naime, govore da danas svaki četvrti hrvatski dom službeno funkcionira kao omanje vojno skladište koje se svakoga trenutka može pretvoriti u civilno stratište; praksa, također, uči da na svakog građanina koji je prijavio oružje (takvih je u ovoj zemlji 276 tisuća) dolazi bar još jedan građanin koji vatreno oružje, s pripadajućom minsko-eksplozivnom sitneži, drži ilegalno. Tako ćemo doći do spoznaje da u skoro svakoj, ili bar svakoj drugoj, hrvatskoj kući napeti "kalaš" leži. "Jebaji ga, rodijače, nikad se ne zna", uzvratit će ti prosječan Hrvat kad ga upitaš što će mu "zolja" u ormaru, a ako si naletio na kakvog malo žešćeg Hrvatinu ne gine ti odgovor koji glasi ovako: "Neće nas 'Rvate, krvi mi Isusove, više niko razoružavat'!"

Upravo tako, ili tako nekako, razmišljao je Mladen Mlađan, vojni invalid iz Siska, kad se s ratnim drugarima u birtiji smijao policiji koja je pozivala građane da predaju nelegalno oružje iz kućnih arsenala. On je u svojoj kući čuvao automatsku pušku i nije primijetio kad je ista nestala iz ormara: da je nestala saznat će tek kad na televiziji čuje vijest da je njegov maloljetni sin Srđan opljačkao sisačku banku i kad se, onako usput, otkrije da je prije pljačke iz očeve automatske puške ubio Elizabetu Beti Šubić, gimnazijalku iz Petrinje, i Petra Jančića, umirovljenika iz Siska. Tada će, međutim, biti prekasno.

"Nikad se ne zna", mislio je valjda i gospodin Lugar iz Koprivnice kad je jednoga dana odlučio svoju pušku odložiti tamo gdje pristojan svijet odlaže stare novine, prljavo rublje i neispražnjene pepeljare - pod krevet, naime. Pritom je za svaki slučaj ostavio metak u cijevi i sve bi to bilo u duhu boljih hrvatskih običaja da jednoga dana osmogodišnji M.L. i godinu dana stariji L.L. nisu pronašli pušku i počeli se njome igrati. Ne znajući da je njegov otac, za svaki slučaj, u cijevi ostavio metak, mlađi je dječak uperio pušku u čelo svoga brata i opalio. Devetogodišnji L.L. preminuo je u koprivničkoj Općoj bolnici.

"Šta znaš, jebi ga", mislio je valjda Vladimir Pukšec kad je u svoju kuću blizu Velike Gorice donio pištolj poznat pod nadimkom "tetejac". Vladimir je kuću dijelio s nevjenčanom suprugom Michelle Ivašković i dvoje njezine maloljetne djece, koja su jednoga dana onim "tetejcem" presudila vlastitoj majci. Nakon što su je ubila, Michellu su njezina djeca - kao po scenariju iz romana "Betonski vrt" Iana McEwana - sahranila u obližnjoj septičkoj jami.

"Može mi zatrebati", mislila je, najvjerojatnije, Marijana Hohnjec iz Miljane onog dana kad se vraćala kući noseći u svojoj damskoj torbici pribor za šminkanje, novčanik, ključeve i ručnu bombu. Kašikaru je donijela kući kako bi s vremena na vrijeme priprijetila svom suprugu Željku, ali su se u međuvremenu bombe dokopala njezina djeca: osmogodišnja Tamara i njezin dvije godine mlađi brat Matija Hohnjec poginuli su, dok je njihova dvogodišnja sestra Patricija preživjela tek pukom igrom slučaja.

Sad bismo dalje mogli nagađati što je bilo u glavi onog Antuna Mataića Tune iz Podvinja kod Slavonskog Broda, koji je jednog dana upao u seosku birtiju i hladnokrvno ubio sedmero nevinih ljudi; mogli bismo, također, nagađati što je bilo u glavi Stjepana Pepe Držajića iz Slatine koji je nedavno izvukao osigurač iz ručne bombe i na mjestu ostao mrtav; mogli bismo se, isto tako, dovijati što je bilo u glavi dvadesetdvogodišnjeg mladića iz Pakraca koji je prislonio cijev na prsa i pokušao se ubiti... Ne moramo, međutim, nagađati što je u tim trenucima bilo u rukama svih ovih ljudi: u rukama im je, naime, bilo neprijavljeno oružje što je ležalo u ormarima, pod krevetima ili u podrumima čekajući da dođe svečani trenutak kad će biti upotrijebljeno.

U ona dobra vremena kad crna kronika nije bila najopsežnija rubrika dnevnih novina, javni su šok svaki put izazivale one krvave priče u "Areni" koje su govorile o tome da je neki Zagorac, kojemu je "cviček" posisao mozak, sjekirom ubio susjeda zbog spora oko međe ili da je neki Bosanac na privremenom radu u Istri čakijom ubio svog zemljaka zbog toga što mu je preoteo konobaricu iz kakve lokalne krčme. Danas je takve priče nemoguće naći u crnim kronikama, jer danas u ovoj zemlji više nitko tko iole pazi na sebe u podrumu ne drži sjekiru, nego za granične slučajeve u ormaru čuva "kalašnjikov" i bombu: razlog tome je taj što je mogućnost da mrski susjed preživi napad sjekirom razmjerno visoka. U ona dobra vremena kad je bog hodao po zemlji, vrhunac bunta protiv negativne ocjene iz matematike bilo je bušenje guma na profesorovu "yugu", a sada je došlo neko vrijeme u kojemu nitko ne dobiva negativne ocjene iz matematike, jer loši đaci na usmene ispite dolaze s otkočenim pištoljem u džepu. U ona dobra vremena kad je Vinko Pintarić bio usamljen slučaj, riba se lovila pomoću štapa i udice, a danas se time bave samo budale koje kući nisu donijele barem onoliko kilograma dinamita koliko sami teže.

Kad je prije nekoliko godina jedan bosanski izbjeglica u Švedskoj u neko tamošnje jezero bacio pinku eksploziva s namjerom da nahvata što više ribe u što kraćem vremenskom razdoblju, švedske su novine nepuna dva mjeseca svakodnevno donosile tekstove o tom fenomenu: pisali su sociolozi, psiholozi, liječnici, književnici, novinari i policajci, ali nitko od njih nije uspio dokučiti od kakvog materijala treba biti sastavljen mozak koji je u stanju doći na ideju da ribu lovi dinamitom. Negdje otprilike u isto vrijeme u hrvatskim je novinama izišao intervju s nogometašem Goranom Jurićem koji je kazivao da se on i njegov tadašnji suigrač Mark Viduka najbolje opuštaju loveći ribu bombama negdje u okolici Neuma.

I u tome je, zapravo, sadržana temeljna razlika između civiliziranog svijeta, u kojemu arsenale oružja u kući drže tek potencijalni teroristi, i ove balkanske vukojebine u kojoj je čovjek bez "kalašnjikova" kao govno na kiši. Razlika je, također, i u tome što u civiliziranom svijetu znaju da je nit koja dijeli ubijanje riba od ubijanja ljudi - vrlo, vrlo tanka.

Ivica Đikić