AIM: start



MON, 11 JUN 2001 15:34:26 GMT

Voz krenuo poslije devet godina

Vlakom po voznom redu

Posljednji voz za Zagreb iz sarajevske željezničke stanice krenuo je 3. maja 1992. godine. Nakon njegovog odlaska, oko Sarajeva i njegovih stanovnika spustila se čelična zavjesa od metaka i granata. Nakon četiri godine rata, opsada je okončana, ali se do Zagreba i dalje na Zapad, nije se moglo putovati vozom, mada je BiH jedina evropska zemlja sa tri "državne" željeznice.

AIM, Sarajevo, 11.06.2001. Muharem Omić, sedamdesetdvogodišnji željezničar u penziji, u nedjelju, 10. juna, otputovao je vozom iz Sarajeva u Zagreb. Poslije devet godina, bio je to prvi voz koji je iz Sarajeva krenuo za Zagreb. U doba čak i turističkih svemirskih letova, vijest da se vozom može otputovati iz jedne zemlje u drugu nije za naslovne stranice novina, ali za BiH, ponovno uvođenje željezničke linije Sarajevo - Zagreb, znači više od jedne mogućnosti putovanja.

Naslijeđe rata predstavljale su i tri željezničke kompanije u BiH sa nacionalnim predznakom, Željeznice BiH, Sarajevo, Željeznice Herceg Bosne, Mostar, te Željeznice Republike Srpske, sa sjedištem u Banja Luci. Proteklih pet godina, svaka od ove tri željeznice "suvereno" je vladala svojim komadom pruge, nudeći građanima, u najboljem slučaju, vožnju na relaciji od pedesetak kilometara, praveći na taj način od BiH slijepo crijevo željezničkog saobraćaja. Nakon dugotrajnih natezanja, BiH je dobila prvu "normalnu" međunarodnu željezničku liniju, Sarajevo-Ploče, označivši time normalizaciju odnosa kako sa susjednom Hrvatskom, tako i među partnerima u vlasti unutar Federacije BiH, jednog od dva bh.entiteta. Ipak, time je BiH i dalje ostala "otok" u odnosu na međunarodnu mrežu pruga, jer preko međuentitetske granice putnički vozovi nisu mogli ići. Donedavno vladajuće nacionalne elite, od tako banalne stvari kao što je željeznički saobraćaj i mogućnost putovanja vozom, napravile su prvorazredno političko pitanje od "vitalnog nacionalnog interesa". Tako se stalno pronalazio po neki "tehnički razlog" zašto vozovi ne mogu ići dalje od svog nacionalnog atara, pri čemu su ceh plaćali građani kojima je i na taj način bila uskraćena mogućnost jeftinijeg putovanja. Kako iza visoke politike obično stoje sasvim opipljivi novčani interesi, u ovom slučaju radilo se o ekstraprofitima brojnih vlasnika autobusa i kamiona, koji su na prevozu putnika, ali još više roba ostvarivali basnoslovne zarade. "Kamionsko - autobuski" lobi nezvanično je proglašavan za glavnog generatora političkih opstrukcija koje su za posljedicu imale stalno odlaganje početka putničkog željezničkog saobraćaja prema Zagrebu i dalje na Zapad.

Konačno, politički kompromis, pod pritiskom međunarodne zajednice, je postignut. Uostalom nekoliko desetina miliona maraka kredita za modernizaciju pruga u BiH tokom nekoliko narednih godina, sigurno niko ne bi odobrio ako već postojećim prugama ne idu vozovi sa putnicima. Kako se niko ne bi osjećao "poraženim" ili "pobjednikom", zbog činjenice da vozovi ponovo idu, uobičajena promotivna vožnja u ovakvim slučajevima sa političarima i visokima zvanicama ovog puta je izostala. Kako je zvanično obrazloženo zbog "teške materijalne situacije u željezničkim preduzećima". Desetak putnika, koliko ih je prvom poslijeratnom vožnjom krenulo iz Sarajeva za Zagreb, bili su obični smrtnici, zbog kojih uostalom vozovi i postoje.

Počasni gost bio je Muharem Omić, koji je, sada već pradavne 1947. godine, kao otpravnik vozova ispratio prvi voz na tada upravo sagrađenoj pruzi Šamac - Sarajevo. Cinici su još prije par godina povlačeći paralelu između posljednjeg i "onog" rata u BiH, došli do zaključka da je "komunistima trebalo dvije godine da naprave novu prugu, dok ovi za pet godina ne mogu da se dogovore da prorade vozovi na postojećim prugama". Muharem, koji je s obzirom na radni vijek proveden na željeznicama, sigurno mjerodavan za poređenja, takvim ocjenama se nije bavio, presretan što njemu tako dragi vozovi, ponovi idu.

Doduše, svi imaju razloga da se pomalo osjećaju pobjednicima i pobijeđenima. Lokomotivu i mašinovođe "Željeznica BiH", koji krenu iz Sarajeva, u Doboju, na području Republike Srpske, zamjenjuju "domaći", (a od granice sa Hrvatskom voz/vlak preuzima hrvatska posada) ali i to je neki napredak, jer do sada vozovi nisu išli nikako. Iz Sarajeva se sada ponovo može svakog jutra u 8 sati krenuti za Zagreb, odnosno u devet iz Zagreba za Sarajevo. Devetosatno putovanje vozom na ovoj relaciji košta 45 maraka u jednom smjeru, odnosno 71 marku ako se putnik odluči za povratnu kartu u drugom razredu. Putovanje traje dva sata duže nego prije rata, ali željezničari najavljuju da će nakon neophodne rekonstrukcije pruge i vozovi ponovo ići brže.

Tanja IVANOVA (AIM - Sarajevo)