AIM: start



TUE, 05 JUN 2001 14:15:33 GMT

Željeznica za pet miliona maraka

Prodato pola državnih preduzeća

Iz društva samoupravljača BiH ubrzano prelazi u društvo dioničara. Do sada je 386 hiljada građana FBiH postalo dioničarima, nadajući se da će im to donijeti bolju budućnost.Većina, ipak, prve korake u čarobni svijet kapitalizma, dionica i dividendi posmatra sa strane.

AIM, Sarajevo, 05.06.2001. Na području Federacije BiH država je rasterećena brige oko gazdovanja polovinom dosadašnjih preduzeća u njenom vlasništvu. Završetkom drugog kruga masovne privatizacije, za sada ponuđeni državni kapital u 461 preduzeću prešao je u privatne ruke. Dobra vijest - na papiru, država je napravila dobar posao. Knjigovodstveno, njen je kapital u ovim preduzećima vrijedio 2,2 milijarde maraka a inkasirano je 4,7 milijardi maraka. Loša vijest - kupci, građani i privatizacijski investicioni fondovi (PIF-ovi), kupljenu "robu" platili su "papirima", privatizacijskim certifikatima. Tako je od svih tih silnih milijardi maraka u "stvarnom" novcu uplaćeno samo 500 maraka!

Ovakav epilog nikoga ne začuđuje, jer je neposredno nakon rata sve svoje dugove prema građanima, država "izmirila" u privatizacijskim certifikatima, od neisplaćenih četvorogodišnjh plata vojnicima u ratu, dugova prema penzionerima, stare devizne štednje, pa do "naknade za minuli rad" u stvaranju nekadašnje društvene imovine. Vojnici su, tako, dobili oko 20 hiljada maraka za četvorogodišnje ratovanje, penzioneri nekoliko stotina maraka za neisplaćene penzije u ratnom i poslijeratnom periodu, a svi punoljetni su, u zavisnosti od dužine radnog staža, dobili nešto više od dvije hiljade maraka, kako bi mogli učestvovati u privatizaciji. Građanima je podijeljeno oko 17 milijardi maraka u privatizacijskim cerrtifikatima, koji su mogli biti korišteni samo za otkup stanova i kupovinu dionica državnih preduzeća u procesu privatizacije. Ovakvom velikodušnošću države građani nisu bili oduševljeni, jer praktično nisu vidjeli neku veliku korist od desetina hiljada maraka na vlastitim privatizacijskim računima. "Papirnati bogataši" najčešće su bili u situaciji da biraju da li će tokom mjeseca svoja redovna primanja iskoristiti za hranu ili plaćanje režijskih troškova, jer za oboje nije bilo dovoljno novca. Posljedica je bila da su certifikati na slobodnom, odnosno uličnom tržištu, zahvaljujući enormnoj ponudi i minimalnoj tražnji, postigli cijenu, samo tri odsto od nominalnog iznosa. To znači da se 10 hiljada maraka u certifikatima bez problema moglo, i još uvijek može, kupiti za 300 maraka u kešu. Imajući u vidu ovu računicu, onda država i nije napravila baš najbolji posao prodajom svog kapitala u 461 privatizovanom preduzeću.

Uplaćenih 4,7 milijardi maraka u privatizacijskim certifikatima, na ulici se moglo kupiti za 140 miliona maraka, što i nisu neke pare, s obzirom na to da se za njih dobije kakvih - takvih, gotovo 500 preduzeća. Poređenja radi, "osiromašeni" Bill Gates bi, da ga je to kojim slučajem zanimalo, za nabavku certifikata za kupovinu do sada ponuđenog državnog kapitala u FBiH, trebao izdvojiti "cijelih" 0,1 odsto od svog bogatstva, vrijednog "skromnih" pedesetak milijardi dolara. Kako Gatesa ne zanima privatizacija na Balkanu, dovoljno je poređenje sa prodajom polovine kapitala u cementari u Kaknju, za koji je njemački "Heidelberg Zement" izbrojao u kešu gotovo 50 miliona maraka.

No, "blagodet" korištenja certifikata rezervisana je samo za domaće građane i PIF-ove kojima su povjerili svoje certifikate. To nije spriječilo spretne inozemne biznismene sumnjive poslovne reputacije, u dosadašnjem toku privatizacije da doskoče i ovom ograničenju. Jednostavno, našla bi se "dobra duša" među domaćim građanima, koja bi uz odgovarajuću nakanadu, kešom inozemnog partnera, na ulici nakupovala brdo certifikata, kojim bi kasnije kupili državno preduzeće za koje su bili zainteresovani.

Objavljivanjem rezultata prodaje državnog kapitala u 461 preduzeću u FBiH, mnogi od domaćih građana biće iznenađeni. Za razliku od prvog kruga javnog upisa dionica, kada je za uspješnu prodaju uslov bio da se uplaćeni iznos, certifikata i novca, uklapa u omjeru od 80 do 120 odsto u odnosu na početnu cijenu, u ovom drugom krugu takav uslov ne postoji. Jednostavno, preduzeće je prodano koliki god da je uplaćeni iznos. Tako je za goraždansko preduzeće "Aladža", sa knjigovodstvenom vrijednošću od 190 hiljada maraka, uplaćeno samo 100 maraka i sa ovom sumom sretni kupac postaje stoodstotni vlasnik ovog kapitala. Slično se desilo i sa "Željeznicama BiH". Državni kapital, knjigovodstveno vrijedan 126 miliona maraka, prodan je za 4,9 miliona maraka u certifikatima, a tih pet milona maraka u certifikatima može se dobiti za 150 hiljada maraka keša. Pravila igre su takva i niko nema pravo da se ljuti, jer je svaki punoljetni građanin FBiH i svaki PIF, mogao takođe da uplati svoje certifikate u ova preduzeća. U tom slučaju, ukupan uplaćeni iznos bi bio veći, pa bi se udio u vlasništvu određivao prema udjelu u ukupno uplaćenoj masi certifikata. U isto vrijeme, dešavali su se i obratni slučajevi, gdje je iznos uplaćenih certifikata višestruko veći od knjigovodstvene vrijednosti ponuđenog državnog kapitala. Apsolutni rekorder u ovom slučaju je komunalno preduzeće "Čisto"u Tuzlanskom kantonu, u kome je sav državni kapital iznosio 178 maraka, dok je ostatak ranije prešao u privatne ruke. Izgleda je veliki broj vlasnika certifikata vjerovao da je ulaganje u ovu firmu pravi potez, pa je na kraju za ovaj simbolični iznos državnog kapitala uplaćeno gotovo pola miliona maraka, odnosno nevjerovatnih 475 puta više od njegove nominalne vrijednosti.

Među preduzećima za čijim je dionicama vladala najveća potražnja su i sarajevski "Energopetrol", gdje je uplaćeno 18 puta više certifikata nego što iznosi početna vrijednost. To znači da će svi koji su uplatili svoje certifikate u ovo preduzeće, za 1.800 maraka u certifikatima dobiti dionicu nominalne vrijednosti 100 maraka. U vrhu liste najprivlačnijih državnih preduzeća je i "Sarajevo osiguranje" gdje je državni kapital iznosio 20 miliona maraka a ukupno je uplaćeno gotovo 400 miliona maraka, naravno u certifikatima. Ko je napravio dobar a ko loš izbor kod ulaganja certifikata pokazaće dividende, kojih će na kraju godine biti ili neće. Na gubitku biće samo oni koji u ovoj svojevrsnoj privatizacijskoj kockarnici ostanu po strani. Za sve oni koji do sada nisu iskoristili svoje certifikate, odnosno ako ih već nisu prodali uličnim mešetarima za tri odsto od njihovog nominalnog iznosa, "popravni ispit" uslijediće vrlo brzo. Privatizacija preostale polovine preduzeća sa državnim kapitalom kroz javni upis dionica počinje 15. jula, a tada će se u privatizacijskom bubnju naći i po 15 odsto kapitala u PTT-u i elektroprivrede - sarajevska i mostarska.

U međuvremenu, novopečenim dioničarima i dalje ostaje nepoznanica kako preživjeti mjesec dana, bez plate, posla ili sa minimalnim penzijama. Sa ekonomijom koja tek vegetira, suvlasništvo nad dojučerašnjim državnim preduzećima neće riješiti probleme svakodnevnog preživljavanja običnih smrtnika, barem ne u bližoj budućnosti.

Dražen SIMIĆ (AIM, Sarajevo)