AIM: start



MON, 04 JUN 2001 20:11:09 GMT

Umjesto velike koalicije, šestorka postala petorka

Aim, Zagreb, 4.6.2001.

Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, koji već nekoliko godina privlači pozornost javnosti razmjerno smjelim komentarima najaktualnijih političkih zbivanja, ostao je vjeran toj reputaciji. Na nedavnom obilježavanju Dana državnosti, 30. svibnja, najzapaženije je bilo baš njegovo slovo, izrečeno u okviru Mise za domovinu, kojoj je prisustvovao kompletan državni vrh zemlje (šef države Mesić, premijer Račan, predsjednik Sabora Tomčić, čak i prvi čovjek Hrvatske vojske, general Stipetić).

Znajući, naravno, tko će mu biti u publici Bozanić je pripremio govor s nekoliko prigovora aktualnoj vlasti, od kojih su neki, za njega standardno, već naišli na odjek u javnosti. Rekao je da se vlast ne smije izdići iznad naroda, nego mu služiti, u suprotnom završava u zastranjivanju. Ovo nije prvi put da zagrebački nadbiskup zamjera vlastima da su previše zaokupljene sobom i položajima kojih su se domogli, dok se egzistencijalni i drugi problemi zemlje ne rješavaju, nego naprotiv gomilaju.

Sada je, međutim, taj prigovor naglašeno stavio u kontekst nesloge u zemlji, uz jasnu aluziju da vlasti ne znaju okupiti sve političke i druge činitelje nevelike Hrvatske koji bi pomogli izlasku zemlje iz krize. U neku ruku to se moglo shvatiti i kao pledoaje da se nakon lokalnih izbora, koji su donijeli relativan uspjeh desnim strankama na čelu s HDZ-om, nađe načina da se i taj politički segment odrazi u tijelima državne vlasti (televizijske kamere "švenkale" su u tom trenutku zabrinuto lice Račana, no radilo se zapravo o rutiniranoj facijalnoj gimnastici, jer su događaji pokazali da premijer nije nimalo iznenađen tim riječima, nego se one, naprotiv, sasvim uklapaju u njegove namjere).

No, Bozanić nije ostao samo na rečenome, nego je prigovore uputio i na vis-a-vis adresu. Govorio je i o neugaslom nacionalizmu, kojem je suprotstavio "zdravo domoljublje", a njega definira tako da ne završava u krajnostima ni "ksenofobije" ni "apstraktnog kozmopolitizma". Opet nadbiskup nije precizirao na koga misli, ali su mete po svemu sudeći radikalno desne stranke i udruge, od kojih se Kaptol diskretno već ograđivao u povodu nekih masovnih demonstracija koje su organizirali proteklih mjeseci. Osim toga, ovo može zazvučati i kao oprezno otvaranje rasprave o stanju u samoj Crkvi, gdje je nacionalizam i dalje snažno prisutan, dajući bez ikakve sumnje značajan obol i zaletu desnice na nedavnim izborima.

Bozanić ne pripada toj nacionalističkoj crkvenoj matici, i vjerojatno bi htio vidjeti Crkvu kako se odmiče od epicentra populističkog talasanja masa koje je obilježilo posljednje mjesece (za to postoje i čisto unutarcrkveni razlozi, jer se razmahivanje desnice poklapa, a po svemu sudeći i prepliće, s potresima u crkvenoj hijerarhiji, kao u slučaju pojave lažnog biskupa Srećka Franje u Hercegovini). Ali, ako ne pripada toj matici, zagrebački metropolita nema ni kuraži da joj se otvorenije suprotstavi. Time treba objasniti onaj dio njegove poruke hrvatskom državnom vrhu u kojem govori o pogubnim podjelama koje, navodno, razdiru Hrvatsku. Iako nije precizirao na što misli, to je lako pogoditi.

Riječ je o tobožnjem raskolu "crne" i "crvene" Hrvatske, do kojeg je navodno dovela sadašnja vlast, okrenuvši Hrvatsku ulijevo i iznevjerivši Tuđmanovu ideju pomirbe. Bozanić se ovim oslonio na sve rašireniju floskulu koja dolazi iz desnih stranaka i koja svjesno izvrće elementarne činjenice. Organizirane ljevice u Hrvatskoj praktički nema, ali se zato iza ovih crvenofobičnih uzbuna već mjesecima valja pokret izrazito nacionalističke orjentacije, koji okuplja cijeli niz parlamentarnih i vanparlamentarnih činitelja, uključujući i značajan dio Crkve.

I taj pokret samo je uvjetno desni (u svakom slučaju ne više nego što su Račanovi socijaldemokrati "lijevi"), jer se radi o rušilačkim grupama, koje otvoreno pozivaju na svrgavanje vlasti, i to ih ih određuje puno više od konzervativnih političkih stavova koje zagovaraju. Bozanić, rekosmo, nije pristaša njihovih nasilnih metoda, a možda su mu samo nešto bliskija njihova konzervativna uvjerenja, ali ga je ishod nedavnih lokalnih izbora po svemu sudeći potaknuo da svoju retoriku prilagodi tome i da skrene u crkveno okrilje dio raspoloženja koja su se na njima ispoljila. Nije, međutim, u tome bio sam.

Odmah poslije izbora, i Račan i dio vladajuće šestorke počeli su koketirati s tim raspoloženjima. To se vidjelo kada je inicirano da šestorka prvi put službeno pristaje koalirati s HDZ-om u četiri od dvadeset i jedne Županije, te osobito kada je objelodanjena odluka Račanove Vlade da se izgradi Spomenik domovini. Ta ideja već se dulje kuha u ideološkim loncima vođa vladajuće koalicije - s tim da se u početku razmišljalo o spomeniku "Domovinskom ratu" - ali, kada se pojavila, upravo je osupnula sijamskom sličnošću s Tuđmanovom pomirbenom retorikom.

Podsjetimo, Tuđman je umarširao na hrvatsku političku scenu ponajviše zahvaljujući baš ideji pomirbe ustaša i partizana, koja je imala frontovski štih samo onoliko koliko mu je trebalo da dođe na vlast i dobije rat koji se predosjećao, a iz njegove vizure vjerojatno i pouzdano očekivao. U svojoj suštini ona je, međutim, bila desno-nacionalistički obojena, jer je prvi put javno rehabilitirala onaj dio hrvatskog političkog spektra koji nije mogao dobiti legitimitet ni kod kuće ni u svijetu.

Sada su obje te komponente sadržane i u ideji Spomenika domovini. Nju je Račan obrazložio imperativom da se "zaustave raskoli u nacionalnom biću" i vrati zajedništvo iz "Domovinskog rata", u kojem nije bilo "ni lijevih, niti desnih, odbačene su političke, socijalne, kulturne i sve druge razlike." To evidentno Račanovo udvaranje nacionalnom sentimentu Hrvata i Hrvatica izazvalo je trenutni efekt, ali sa suprotne strane političkog spektra od očekivanoga. HDZ se, očito smatra ugroženim ovom naglom provalom rodoljublja u vrhu vlasti i odlučno se suprotstavio koaliranju u četiri županije u kojima je stvorio toliko nadmoćnu koaliciju da može i sam vladati. Odbačena je i ideja o Spomeniku domovini, s dosta logičnim objašnjenjem da je Tuđman već podigao jedan takav (Oltar domovine) i da nije potrebno arčiti pare na njegovu repliku.

No, zato je Istarski demokratski sabor, izgleda, vrlo ozbiljno primio Račanove riječi i - odlučio se povući iz vladajuće šestorke. Taj prvi veliki rasjed u vladajućoj koaliciji sada već prilično izgledno vodi u novo miješanje karata na hrvatskoj političkoj sceni, tj. u raspisivanje izvanrednih parlamentarnih izbora. Nije isključeno da se IDS među ostalim i zbog toga povukao iz koalicije vladajućih stranaka, kako bi izgradio što čišću ideološku situaciju za to novo odmjeravanje snaga.

U objašnjenjima za istup iz koalicije navode, naime, da se njih optužuje da su svojim naglašenim regionalnim stavovima pomogli povratku desnice na scenu, a prava je istina, uzvraćaju, da IDS nije baš nimalo potreban desnici. Ova je pomagače našla u samim vrhovima hrvatske državne vlasti.

Marinko Čulić