AIM: start



TUE, 29 MAY 2001 15:30:26 GMT

HDZ-ove igre bez granica

Netalentiranost za politiku

AIM, Sarajevo, 29.05.2001. Ne postoji valjda netalentiranija garnitura političara u sveukupnoj historiji od one hadezeovske u BiH u posljednjih deset godina. Pravo je čudo kako se samo fabriciraju. Otkako je osnovana ta stranka, na njezinom se čelu u protekloj deceniji izmijenilo sedam ljudi i svaki se pokazao nedozrelim vremenu i prostoru. Pa ipak, posljednje je rukovodstvo na čelu s bivšim JNA-časnikom Antom Jelavićem vrhunac te političke netalentiranosti, već i zato što je rat davno završio, a ponaša se hladnoratovski rigidno kako se nije ponašao ni Kremlj na vrhuncu nekadašnjega globalnog hladnog rata.

Najmalobrojniji bh. narod, Hrvati, umjesto da sa strankom koja se predstavlja kao njegov predvodnik i zaštitnik, uzme inicijativu u svoje ruke i pokaže ono za što taj narod Jelavić drži (zapadnjačkim sa svim što to znači na tako Balkanu), ona ga, stranka s Jelavićem kao predsjednikom, gura na začelje historije, na Bleiburg, kao i njegovi mentalni rođaci prije više od pedeset godina. Čak, u vlastitom političkom autizmu on ide dotle da za sve i uzroke i posljedice iznova optužuje nekoga drugog.

Dakako, međunarodna zajednica, svejedno kako se ona zvala prije više od pedeset godina ili danas, nije nimalo nevina prema hrvatskom narodu, ovaj put u BiH, ali stvar politike je boriti se jedino i samo političkim sredstvima (budući su, evo, npr. Hrvati predvođeni HDZ-om i HVO-om vojnim sredstvima polučili daleko manje od, doduše nikad javno i jasno proklamiranih, ratnih ciljeva). Jelavić se odlučio za politički koncept opstrukcije, izigravanja uvrijeđene snaše, koju bi onda netko trebao moliti na koljenima, kao da politika nije već davno i definirana i pokazala se kao . Jelavićev HDZ, međutim, bio bi za politički maksimalizam koji bi netko trebao prepoznati kao hrvatski minimalni interes. Naime, međunarodna bi zajednica trebala Hrvatima BiH dati , mada to HDZ kao tobože neće, kako se Jelavićev HDZ javno predstavljao, a tajno proizvodio i lijepio jambo-plakate u stilu ili čak još rigidnije. Jelavić ili ne zna ili neće i ne želi znati, budući je primarno vojnik!, da je politička ideja koju zastupaš daleka i dostižna (ako je uopće?) tek u dugoj i dalekoj političkoj borbi, te da se do cilja dolazi snagom i moći, borbom na licu mjesta, a ne uvrijeđenom ljutnjom zbog koje svaki dan odlaziš u svoje selo i prepuštaš politički i svaki drugi poligon izravnim političkim protivnicima.

Kako HDZ, međutim, ne razumije politiku, doli kao hercegovačke kaprice, on je opetovao tamo neku 1945. i rekao . Briga, dakle, politiku i političare za narod u koji se kunu, jer - poslije mene potop - ostaje temeljna odrednica hrvatskih ressentimenta i frustracija u politici. Vlastitu političku neuspješnost, Jelavićev HDZ pokušava razriješiti opstrukcijom kao u dječjoj igri: . Naravno, i to je moguće, ali u BiH možda 1991. ili 1992., ne međutim i 2000. ili 2001. godine! Iz njega je progovorio najlošiji recidivizam karadžićevsko-SDS-ovskoga tipa iz 1992. godine.

Jednostavno, HDZ je pokazao da ne razumije politički milieu u kojem djeluje, dakle, iznova je pokazao vlastiti anakronizam, bezidejnost političkog koncepta kojemu je i dan danas sva politika - nacija!!! Opstrukcija koje se poduzeo kao tobože političkog sredstva pokazuje se, kako to obično biva, kontraproduktivnom ponajprije prema vlastitom biračkom tijelu čije stranka političke interese, opet tobože, zastupa. Naime, možda je i lako povući dvadeset ili stotinu i dvadeset zastupnika (u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti) i njih na neki način financirati i kontrolirati. Možda je to moguće i godinu dana. Možda je to moguće i s drugim institucijama vlasti (sudskoj, pa donekle u policiji kao obliku izvršne vlasti) neko vrijeme, ali kako to izgleda s vojskom, pokazalo se veoma brzo. Strah od toga da oko 8.000 vojnika i njihove obitelji (najmanje puta tri!) ne postanu oružje protiv stranke, natjerala je Jelavića i HDZ da počne kao djevojčica koja je pokupila krpice i ostala sama opet dođe igrati se. Jer, bolje ikako, nego nikako! Jelavić i njegova vrhuška mogu s onim što su pokupili u posljednjih desetak godina barem još toliko dobro živjeti, ali vojnici i njihove obitelji bi veoma brzo prestali biti Hrvati po zanimanju, a postali bi gladni i prevareni ljudi. A onda je svejedno jesi li Hrvat i imaš li entitet, svoju stranku i sl.

Glavni adut HDZ-ovske politike, Banku, međunarodna zajednica je (doduše, metoda je za svaku osudu!) izbacila iz igre i veoma se brzo pokazalo gdje je i što je moć. Tu vrstu kapitulacije koju je HDZ morao napraviti s vojskom, napravit će, morat će napraviti i s politikom na svim razinama. No, nije lako jedan dan pljuvati, drugi lizati, kako to kaže narod na našim prostorima.

Očito je i očigledno da HDZ traži što bezbolniji oblik povratka u politiku, onaj način koji ga neće izblamirati pred njegovim biračima, a u tome mu pomaže i međunarodna zajednica koja je svjesna svih svojih bahatosti slona u staklarskoj radnji. Sad bi svi htjeli biti siti, a i da ovce budu na broju. Nešto od toga će svakako i biti, ali ipak bez onih koje je međunarodna zajednica, tj. Visoki predstavnik za BiH eliminirao iz politike. A to su baš oni s kojima se mora tako, jer u protivnome oni idu na Bleiburg do posljednjega tuđeg sina, brata ili oca. A sami, međutim, završe u Madridu, Buenos Airesu i sl. odakle onda godinama kukaju nad sudbinom svoga naroda. Politika nije nešto apstraktno, pogotovu ne apstraktno pa još na daljinski (iz Madrida ili Gruda, svejedno); politika je nešto što se vodi u Sarajevu ili se ne vodi nikako. HDZ, međutim, pokazuje da je neozbiljna, nezrela, nedorasla, dakle neodgovorna stranka i sasvim je svejedno čija je nominalno. Kako je i ovaj put nanijela i još uvijek nanosi štetu Hrvatima, ima se mnogo razloga vjerovati da je to antihrvatska stranka.

Ako se Jelaviću ili HDZ-u, pritom, takvom čine na političkoj sceni u BiH i neke druge stranke, pa i vladajuća Alijansa ili npr. međunarodna zajednica, to nimalo ne opravdava njega i HDZ, jer oni i ne moraju biti politički hrvatski. Jednako tako HDZ ne može biti samo nominalno hrvatski, pa da to bude i nužno izraz hrvatskih političkih interesa. Dapače, koliko je hrvatsko kao politički program dostatno, pokazuje današnja, posttuđmanovska, opljačkana Hrvatska! Između i ovoga danas imamo pljačku. Jednako bi bilo s trećim entitetom u Bosni i Hercegovini. Praktički, de facto, on već postoji. I sav je problem u tome što bi on trebao početi nestajati, demontirati se... Najbolja dijagnoza stanja i odgovor HDZ-a na nju je ono što su uradili i firma i pojedinačno braća Lijanovići, a onda i bomba pod auto Lijanovića... Auto ministra Leutara i njegovo ubistvo bio je neki raniji znak!

Željko IVANKOVIĆ (AIM, Sarajevo)