 |
SAT, 26 MAY 2001 22:50:44 GMT
Zona kopnene bezbednosti
Operacija "Povratak"
AIM, Beograd, 26. 5. 2001.
Kombinovane jedinice Vojske Jugoslavije i MUP-a Srbije počele su u
četvrtak 24. maja ulazak u sektor B, poslednji preostali deo kopnene
zone bezbednosti. U narednih nekoliko dana, preuzimanjem kontrole nad
nešto manje od 400 kvadratnih kilometara teritorije, biće okončano
uspostavljanje neposrednog dodira vojno-policijskih snaga SR Jugoslavije
i trupa KFOR-a duž nekadašnje administrativne granice Kosova i Metohije
sa Srbijom. Čini se da je početak saradnje dojučerašnjih zaraćenih
strana uspešno okončan. U prvim izjavama, predsednik vlade Srbije Zoran
Đinđić - koji je, zajedno sa saveznim premijerom, ministrima odbrane i
unutrašnjih poslova, pratio operaciju "Povratak" - stavlja ulazak
združenih snaga bezbednosti (ZSB) u istu ravan sa prijemom SRJ u Svetsku
banku, koji ocenjuje kao najveći uspeh novih jugoslovenskih vlasti.
Generalni sekretar NATO alijanse, Džordž Robertson, hvali uzdržavanje od
nasilja i sa srspke i sa albanske strane, a pozdravio je deklaraciju o
opštoj amnestiji za one koji polože oružje kao "osnovni korak u
normalizaciji srpsko-albanskih odnosa u regionu".
Nasilja je, međutim, bilo. U okolini sela Lučane poginuo je jedan od
komandanata Oslobodilačke vojske Preševa, Medveđe i Bujanovca (OVPBM)
Ridvan Ćazimi, poznat kao "kapetan Leši". Prve vesti sa terena govorile
su da je ubijen snajperskim hicima na teritoriji pod kontrolom OVPMB,
dok se sa šefom kancelarije NATO u Jugoslaviji Šonom Salivenom vraćao u
Veliki Trnovac sa sastanka u susednom selu. U vladinom pres centru u
Bujanovcu isprva je demantovano prisustvo vojske i policije na tom delu
sektora B, a Ćazimijeva pogibija objašnjavana je kao posledica
međusobnog obračuna albanskih ekstremista "koji nezadovoljstvo zbog
predaje oružja iskaljuju ubistvima lidera OVPMB". Neki albanski mediji
sa Kosova i Metohije tvrdili su da je reč o ubistvu izvršenom od strane
srpskih snajperista, izvršenom u prisustvu Šona Salivena - ili, čak, da
je to na njegove oči učinio jedan oficir VJ. Kancelarija NATO u Beogradu
je vest Kosova presa demantovala tvrdnjom da se Šon Saliven u trenutku
Ćazimijeve pogibije nalazio na jednom od kontrolnih punktova u okolini
Velikog Trnavca. Konačno, u petak 25. maja ujutru Nebojša Čović, šef
koordinacionog tima za jug Srbije, saopštava da je Ridvan Ćazimi poginuo
u četvoročasovnoj razmeni vatre između jedinica ZSB sa OVPMB, u trenutku
kada je iz zaklona krenuo ka svom džipu mitsubishi pajero da bi se
povukao. Čović je Ćazimijev doprinos mirnom rešavanju krize ocenio kao
značajan, "mada je u uzbuđenju umeo da kaže i ono što stvarno ne misli".
U poslednjem razgovoru sa dopisnikom radija B92 Ćazimi je obećao da će
2. juna sa njim popiti kafu u Bujanovcu.
Podatak o trajanju oružanog sukoba indirektno potvrđuje da u operaciji
"Povratak" ni NATO ni jugoslovenske vlasti ne žele izbijanje i
rasplamsavanje sukoba, naročito ne medijsko. Pregovori i pripreme za
povratak ZSB u sektor B obavljane su prethodnih nedelja pažljivo i
temeljno, uključujući i mnogo puta ponovljena upozorenja da će prema
onima koji se ne budu pridržavali dogovora ili oklevaju da ih prihvate
biti primenjena sila. Pošto su potpisani sporazumi sa lokalnim vođama
OVPMB o "demilitarizaciji", 16. maja objavljena je amnestija za sve koji
predaju oružje i svuku uniforme do 24. maja ujutru. Pripadnicima KFOR-a
na kosovskoj strani granice do početka operacije "Povratak" predalo se
454 pripadnika OVPMB, uključujući i njenog osnivača, "komandanta
Hadžija". Prema izjavi portparola KFOR-a Roja Brauna, rok za predaju po
sistemu "proveri i pusti" istekao je 24. maja u 08:00, možda će na
kratko biti produžen za one koji nisu počinili teška krivična dela.
Nasuprot tome, predsednik Političkog saveta OVPMB Jonuz Musliju ponavlja
da će poslednji pripadnici OVPMB predati oružje, municiju i uniforme
snagama KFOR-a u sredu 30. maja do 15:00 časova. Tokom pripremnih
operacija, jugoslovenske snage bezbednosti zarobile su ili uhapsile oko
stotinu Albanaca, od kojih je najveći deo odmah posle provere identiteta
pušten.
Pregovore o povratku ZSB u sektor B kopnene zone bezbednosti pratio je,
uz mnoštvo najraznovrsnijih izjava učesnika, i čitav niz oružanih
incidenata. Odluka NATO o povratku jugoslovenskih snaga, najavljena za
9. maj, doneta je pet dana kasnije. U međuvremenu je Piter Fejt,
specijalni izaslanik Alijanse za jug Srbije, u jednom trenutku tvrdio je
da će u zoni B prvo biti uspostavljene rad multietničke policije, a tek
potom odobren ulazak ZSB; taj zahtev je, čini se, izneo šef Kosovskog
zaštitnog korpusa Agim Čeku, jer "pojedini albanski komandanti teško
prihvataju demilitarizaciju". S druge strane, specijalni izaslanik SAD
za Balkan Džejms Perdju zapretio je 10. maja svima koji imaju veze sa
ekstremistima ili ih aktivno podržavaju da će im vrata za ulaz u
Sjedinjene države biti zatvorena. Nebojša Čović se u svojim izjavama
opredelio za apel svim stanovnicima juga Srbije da imaju poverenje i
podrže sve napore čiji je cilj ponovno uspostavljanje normalnog života;
jednako često ponavljao je i odlučnost da se protiv onih koji su protiv
mirnog rešavanja problema ili ga rešavaju s oružjem u ruci primeni sila.
Pred izvesnošću da će NATO odobriti povratak jugoslovenskih snaga
bezbednosti bez obzira na rizik oružanih sukoba, Ridvan Ćazimi tada je
odgovorio da će se "braniti i da ce to biti pocetak rata". Uz učestale
oružane incidente na granici zone kopnene bezbednosti, scenario
"izazivanja rata" isproban je 12. maja u selu Oraovica na periferiji
Preševa, van zone kopnene bezbednosti. Tog dana OVPMB objavila je da su
njene snage zauzele selo koje istovremeno, mada je "oslobođeno", napušta
kolona od nekoliko stotina albanskih žitelja. Izvori VJ obavestili su da
je na jugoslovenske snage bezbednosti tokom prepodneva tog dana
ispaljeno više od stotine minobacačkih granata, a nešto kasnije i da je
u napadu na Oraovicu gelerom u glavu teško ranjena trinaestogodišnja
Rušdije Ibrahimi; vest o pogibiji jednog albanskog dečaka nije
potvrđena. Ispostavilo se da OVPMB zaista kontroliše selo ali, pokazaće
se kasnije, to nije uticalo na odluku NATO da jugoslovenskim snagama
bezbednosti odobri povratak u sektor B. Šta više, Oraovica je, možda
slučajno, predstavljala test za spremnost i sposobnost ZSB na izvođenje
vojno-policijske "mirovne" operacije. Nebojša Čović ocenio je zauzimanje
Oraovice kao pokušaj ekstremista da lokalno albansko stanovništvo
prisile na pristupanje OVPMB i, istovremeno, iseljavanje kao dokaz
"humanitarne katastrofe". Pozivajući lokalno stanovništvo da ne naseda
provokacijama, za organizaciju incidenta optužio je preševskog
komandanta OVPMB sa nadimkom "Špetim", ali i Halima Špeljimija,
saradnika Hašima Tačija. U naredna dva dana jugoslovenske snage
bezbednosti zauzele su Oraovicu u dogovoru i uz saglasnost KFOR-a; tom
prilikom lakše su ranjena dva policajca, dok je na strani OVPMB - prema
saopštenjima jugoslovenske strane - bilo 14 mrtvih, osam teže i lakše
ranjenih, 98 zarobljenih ili uhapšenih.
Dajući saglasnost za ulazak ZSB u sektor B, NATO je izgleda imao u vidu
mogućnost težih sukoba i, ako je to tačno, pristao je i na tu mogućnost:
jugoslovenskim vojno-policijskim snagama odobrena je upotreba oklopnih
transportera u operaciji "Povratak", ali i korišćenje artiljerije u
slučaju da tom prilikom budu napadnute. Verovatno zbog izvesnosti da je
na uskom prostoru sabijen relativno veliki broj naoružanih ekstremista -
procene se kreću do pet hiljada ljudi - i, samim tim, da je srazmerno
povećana verovatnoća oružanih sukoba, sektor B operativno je podeljen na
podsektore sever, centar i jug. U prva dva dana operacije "Povratak"
jugoslovenske snage bezbednosti ušle su u podsektore sever i jug.
Izlazak na preostalih dvadesetak kilometara granice prema Kosovu i
Metohiji, kroz centralni deo na putnom pravcu Bujanovac-Gnjilane, prema
izjavi Nebojše Čovića datoj po okončanju prve faze operacije "Povratak",
ne treba očekivati pre 31. maja.
Primetno je da "povratak suvereniteta" Jugoslavije na jugu Srbije i
"ukidanje zone bezbednosti" ne prati nikakva pobednička euforija.
Upadljiva je, takođe, odlučnost Nebojše Čovića kao šefa mešovitog,
savezno-srpskog koordinacionog tela, da svoj plan za rešavanje krize
sprovede do kraja, bez osvrtanja na pitanje da li je "Čovićev plan"
zaista njegov. Pomenuta odlučnost pokazana je i u vojno-policijskim
akcijama, ali i onim koje predstavljaju najavljene naredne korake: obuka
"multietničke" policije već je počela, a sve sumnje po pitanju "čija" će
ona biti su rešene, čini se, odlukom da predstavlja deo regularnog
sastava MUP-a Srbije, od programa obuke do uniforme i oznaka koje će
nositi. Pojedina lokalna rukovodstva u opštinama Preševo, Bujanovac i
Medveđa već su dobila prve packe zbog sporosti u rešavanju komunalnih
problema, a opravdanost zahteva za naknadu štete u kućama lokalnog
albanskog stanovništva proveravaju mešovite komisije. Masovnog
izbegličkog talasa albanskog življa nije bilo; UNHCR je na Kosovu i
Metohiji evidentirao nešto manje od pet hiljada izbeglica sa juga
Srbije, potvrđujući da su oni spremni za povratak na koji ih vlasti
Srbije pozivaju.
Šira pozadina uspešnog i "kooperativnog" povratka ZSB u zonu kopnene
bezbednosti, međutim, nudi mogućnost različitih tumačenja. Povratak u
sektor C-istok, odnosno pet kilmetara granice između SRJ i Makedonije,
NATO je dao početkom marta meseca, neposredno po izbijanju oružanih
sukoba na području severozapadne Makedonije, najžešće oko Tetova. Odmah
potom odobren je povratak jugoslovenskim vojno-policijskim snagama i u
sektore C-zapad, A i D, tj. na gotovo tri četvrtine zone kopnene
bezbednosti duž granice Crne Gore sa Kosovom i Metohijom, odnosno na
veći deo administrativne granice Kosova i Metohije sa Srbijom. Ulazak u
sektor B - sad je dopušteno reći: ne izgleda slučajno - odobren je u
trenutku kada makedonska vojska i policija pokušavaju da silom reše
problem "svojih" albanskih ekstremista. Sličnosti tu, bar ovog trenutka
izgleda, prestaju: učešće predstavnika međunarodne zajednice, NATO
alijanse i OEBS-a u rešavanje problema na jugu Srbije ne samo da je
očigledno ("transparentno") nego i pozdravljeno. U Makedoniji, međutim,
povezanost pojedinaca iz vojnog vrha sa penzionisanim američkim
generalima, pokušaj posredovanja izaslanika OEBS Roberta Frovika, takođe
Amerikanca, sa predstavnicima tamošnje "oslobodilačke armje" i sporazum
lidera albanskih stranaka Kosova i Metohije, Makedonije i predstavnika
naoružanih ekstremista o ciljevima zajedničke borbe ne nailazi na
podršku, svakako ne u onoj meri s kojom makedonske vlasti javno odbijaju
svaku ideju o pregovorima s teroristima.
Ta (ne baš nijansirana) razlika u pristupu međunarodne zajednice krizama
u Makedoniji i Srbiji mogla bi, samo naizgled paradoksalno, ići na ruku
demokratskim vlastima Srbije i Jugoslavije. Neuspeh misija KFOR-a i
UNMIK-a na Kosovu i Metohiji ne može se zamagliti spremnošću NATO
alijanse da odobri povratak jugoslovenskih snaga bezbednosti na jednu
("administrativnu") granicu, kao ni pohvalama njihove spremnosti i
profesionalnosti. Bez posebnog preterivanja, u operaciji "ukidanja"
kopnene zone bezbednosti veću korist knjižio je NATO, a ne SR
Jugoslavija. Ni krajnji saldo, najverovatnije, neće biti drukčiji. Ipak,
rešavanje "albanskog pitanja" na Balkanu tek dolazi na dnevni red. U
svim zamislivim raspletima, njegovo dugotrajno održavanje na nivou
sukoba niskog intenziteta nije najmanje verovatno.
Aleksdandar Ćirić (AIM)
|
 |