AIM: start



TUE, 22 MAY 2001 22:13:48 GMT

Kutle na slobodi

Aim, Zagreb, 22.5.2001.

Bio je petak, 18. svibnja, kasno poslijepodne: pred zgradom zagrebačkog okružnog zatvora u Remetincu okupio se neuobičajeno veliki broj novinara i fotoreportera, a negdje sa strane - skriveni od znatiželjnih pogleda - stajali su članovi najuže obitelji Miroslava Kutle. Kad se na vratima zatvora pojavio najomraženiji hrvatski tajkun - tip, naime, koji je zaslužan što je desetak tisuća hrvatskih građana završilo na cesti - počele su vrcati suze radosnice, padali su zagrljaji najmilijih, fotoreporteri su marljivo bilježili Kutlino prvo pojavljivanje na slobodi poslije petnaest mjeseci uzništva, a novinari su bezuspješno pokušavali iskamčiti bilo kakvu izjavu od najpoznatijeg ovdašnjeg utamničenika.

Bila je to scena za pamćenje, scena putem koje je hrvatskim građanima (a sve se dogodilo dva dana uoči lokalnih izbora) postalo jasno da će se širokobriješki terminator od optužbi za nekoliko desetaka milijuna kuna teške malverzacije u poduzeću "Tisak" - braniti sa slobode. Ako ćemo pravo, teško tko u ovoj zemlji može i izreći dovoljno jako opravdanje za Kutlino petnaestomjesečno zadržavanje u istražnom pritvoru: prilično je, naime, suludo da netko petnaest mjeseci čami u zatvoru bez presude, a još je luđe da ovdašnji pravosudni organi u tih petnaest mjeseci nisu uspjeli pronaći gotovo nijedan relevantan dokaz protiv utamničenog tajkuna. I najluđe od svega: ne samo da nisu našli ikakve opipljivije dokaze o Kutlinu kriminalu golemih razmjera, nego su nisu osobito ni upinjali bilo što naći. No, vratimo se petnaest mjeseci unatrag...

Omiljeni Tuđmanov tajkun Miroslav Kutle uhapšen je 3. veljače prošle godine pod optužbom da je iz hrvatskog distribucijskog giganta, zagrebačkog poduzeća "Tisak", isisao i u nepoznatom smjeru odnio 48 milijuna kuna ili otprilike 12 milijuna maraka. Tehnologija pljačke za koju je Kutle optužen sastojala se u tome što je "Tisak" opunomoćenom državnom tajkunu služio kao glavna kasa u koju je posezao svaki put kad bi se bilo koja njegova firma - a imao ih je preko stotinu - našla u financijskim dubiozama. "Tisak" je na svojih dvije tisuće kioska raspoređenih širom zemlje dnevno proizvodio preko milijun i pol maraka prometa i bio je idealna meta za čerupanje, čerupanje što je imalo funkciju spašavanja Kutlina poslovnoga carstva koje se počelo urušavati paralelno s početkom urušavanja Tuđmanova režima. "Tisak" je, dakle, Kutli služio kao nepresušan izvor gotovine i kao poligon za dobivanje kredita što su onda završavali u nekom od tajkunovih gubitaša. A njih, tih gubitaša, bilo je koliko hoćete: splitska "Dalma", "Koteks", "Prerada", "Kaštelanska rivijera", "Jadrantekstil" , zagrebački "Gradski podrum", rovinjska "Mirna"...

I sad dolazimo do momenta kad se Miroslav Kutle od sinonima goleme pljačke što je izvedena u režiji Tuđmanove vlasti pretvara u simbol hrvatske pravosudne groteske, a samo zato što Račanova nerevanšistička vlast u proteklih godinu i pol dana nije našla za shodno procesuirati ga zarad čitavoga mora puno ordinarnijih primjera najobičnije otimačine, nego što je "Tisak": ta se vlast, naime, kao pijan plota uhvatila HDZ-ovskog kukavičjeg jajeta poznatog kao optužnica za malverzacije u "Tisku". Ta je optužnica ispisana puno prije prevratničkog 3. siječnja 2000., a trenutačnoj vlasti nije palo na pamet da se pozabavi Kutlinim pljačkaškim pohodima u "Slobodnoj Dalmaciji" i svim onim firmama koje su krahirale nakon što je Širokobriježanin u njih promolio nos. Tako svjedočimo apsurdu da se Kutli sudi zbog teško dokazivog "krivog parkiranja", a potpuno se prešućuju i zanemaruju njegova prilično lako dokaziva "masovna ubojstva".

Umjesto, dakle, da sve svoje tužiteljske potencijale upregne u istraživanje i dokazivanje Kutlinih, prostim okom vidljivih, kriminalnih aktivnosti, pravosudne uzdanice Račanove vlasti zabavile su se ćorkom što im ga je podmetnuo prethodni režim, a kad su shvatili da je riječ o ćorku počele su pribjegavati, po svemu sudeći, i nedozvoljenim sredstvima kako bi ražalovani tajkun što duže ostao u re metinečkim zatvorskim odajama. Novi broj zagrebačkog tjednika "Nacional" donosi, naime, informaciju da se Miroslav Kutle našao na slobodi samo zato što je tog dana ministar pravosuđa Stjepan Ivanišević bio bolestan i nije bio u mogućnosti podignuti telefonsku slušalicu, okrenuti broj predsjednika zagrebačkog Općinskog suda Đure Sesse i narediti mu da pronađe bilo kakav način kako bi Kutlu zadržao u pritvoru. Prema onome što je objavljeno u rečenome tjedniku, Stjepan Ivanišević tu je stvar dosad učinio najmanje dva puta: oba puta izvanraspravno je sudsko vijeće postupalo po Ivaniševićevoj naredbi i oba puta Kutle je ostao u Remetincu. Upravo ta trivijalna činjenica - činjenica, naime, da je Kutlina sloboda ovisila o zdravstvenome stanju ministra pravosuđa - možda ponajbolje demonstrira nemoć vladajuće koalicije da ispuni ključne točke svojih pobjedničkih obećanja iz siječnja prošle godine. Nemoć se ogleda u tome da ova vlast u proteklih godinu i pol dana nije uspjela organizirati javno tužilaštvo koje bi bilo u stanju, bez krajnje problematičnih političkih pritisaka, pronaći dovoljno čvrste dokaze za Kutlino trajnije zadržavanje iza rešetaka. Nemoć ili nesposobnost ove vlasti ogleda se, također, i u tome što u proteklih godinu i pol dana nije uspjela izgraditi dovoljno hrabro sudstvo koje bi bilo u stanju donositi odluke neovisne o ministru pravosuđa ili bilo kojem političkom dužnosniku.

Ta neobjašnjiva nemoć združena s nevjerojatnom nesposobnošću kao rezultat ima Kutlin izlazak iz pritvora, a taj je izlazak opet siguran znak da nijedan HDZ-ov tajkun i pretvorbeni kriminalac neće krivično odgovarati za višegodišnje pljačke, malverzacije i prevare što su rezultirale masovnom pretvorbom hrvatskih radnika u socijalne slučajeve. Ako, naime, policija i tužiteljstvo nisu sposobni dokazati ono što su tisuće ljudi osjetile na vlastitoj koži - da je, dakle, Kutle posve sigurno najveći ovdašnji pljačkaš poduzeća i banaka - izlišnima postaju svi sudski procesi protiv ostalih domaćih kriminalaca i pretvorbenih čarobnjaka čiji su grijesi, u usporedbi s Kutlom, uglavnom zanemarivi. Jednako kao što su zanemarivi napori Račanove vlasti da raščisti s nasljeđem tuđmanizma i sa svim onim prljavim stvarima što ih je ovoj zemlji u amanet ostavio prošli režim.

Ivica Đikić