AIM: start



TUE, 15 MAY 2001 18:16:03 GMT

Pokoreni Split

Aim, Zagreb, 15.5.2001.

"Budite sigurni, ova vlast neće dopustiti ekstremistima koji su se oglasili u Splitu da preuzmu komandu u zemlji", kazao je na nedavnoj konferenciji za novinare hrvatski premijer Ivica Račan očigledno se upinjući da njegove riječi zvuče uvjerljivo. E sad, kad je riječ o Ivici Račanu čitava stvar i ostaje na riječima, jer taj čovjek već petnaest mjeseci koliko je na vlasti nije povirio u Split, drugi po veličini grad u zemlji, grad koji se, evo, nalazi na rubu eksplozije i pucanja po svim šavovima i u kojemu sve ima silazni trend izuzev bujajućeg desnila, ekstremnoga nacionalizma i najsirovijega nasilja. U gradu kojega Račan tako uspješno izbjegava u proteklih se petnaestak mjeseci, recimo, dva puta dogodio brutalni stadionski obračun pripadnika "Torcide" i policijskih specijalaca, koji se potom prenio na gradske ulice i koji je - po svemu sudeći - bio motiviran političkim razlozima; dogodilo se, recimo, blokiranje dijela prilaza Splitu i masovni skup podrške generalu Mirku Norcu na Rivi; dogodilo se, primjerice, pogrdno skandiranje Stipi Mesiću u vojarni na Dračevcu; dogodio se zatim skup podrške desničarima iz "Slobodne Dalmacije", uostalom, petnaest se mjeseci permanentno zbivala sama "Slobodna Dalmacija" kao kontinuirani civilizacijski skandal; događali su se osebujni domjenci Čondićevih stožernika na kojima se pjevalo "Oj, Ivica i Stipane, pojest će vas crne vrane" i na kojima se prigodno pljuvalo Feralove novinare...

Braniteljski stožeri, HIP-ovski glavni stanovi i pojedini ražalovani generali, koji se združeno bave produciranjem ekstremizma, mržnje i nasilja, doista nisu mogli naći bolji poligon za vlastito iživljavanje od Splita, grada što je tokom deset proteklih godina pomno pretvaran u vojnu utvrdu napunjenu jako zapaljivim materijalom. Materijal je prikupljan od nemila do nedraga - od Čapljine do Livna, od Drniša do Imotskog - i zatim je planski naseljavan u Split kako bi se umjetno i nasilno promijenila krvna slika "crvenoga grada". U Tuđmanovo vrijeme Split je, dakle, funkcionirao kao poligon za naplatu ratnih i patriotskih zasluga, a rečena se naplata, uglavnom, obavljala u vidu zaposjedanja stambenih kvadrata. Ljudi koji su ratovali po južnim bojištima ili u Hercegovini (ili uopće nisu ratovali, nego su se bavili špijunskim aktivnostima) nagrađivani su stanovima u Splitu, a do stanova se dolazilo na dva načina: prvi se sastojao u deložiranju nepodobnih stanara i zaposjedanju onih stanova čiji su vlasnici napustili grad, dok je druga metoda podrazumijevala državnu izgradnju staništa za zaslužne ratnike ili one koji su sami sebe proglasili ratnicima.

Prema podacima splitskih nevladinih organizacija, u ovom je gradu evidentirano 280 slučajeva nelegalnog izbacivanja iz stanova, no radi se samo o slučajevima kad su oštećeni sudskim putem pokušali ishoditi pravdu, naime, o slučajevima kad su deložirani tužilaštvu podnijeli prijavu. Pretpostavlja se, međutim, da je deložacije prijavila svega jedna trećina izbačenih: dio onih koji su nasilno izbačeni iz svojih stanova napustio je Hrvatsku ne pokušavajući uopće testirati spremnost ovdašnjega pravosuđa da zaštiti njihova prava, a dio se na vlastitoj koži uvjerio u nedjelotvornost pravne države. Poznato je, naime, da su neki splitski tužitelji deložirane uporno odvraćali od nakane da sudski gone uzurpatore govoreći im da je njihov "najveći problem što su u braku sa Srbinom (Srpkinjom)" ili su im, pak, sugerirali kako "nema smisla pokretati postupak, jer se ionako nikad neće riješiti".

U Splitu je, prema relevantnim procjenama, početkom devedesetih zaposjednuto oko deset tisuća bivših vojnih stanova, čiji su vlasnici napustili grad. Ti su stanovi automatski prelazili u vlasništvo Ministarstva obrane, a Šuškov ih je resor potom punio zaslužnim dragovoljcima. Tako je Split "oplemenjen" s tridesetak tisuća posjednika čiste hrvatske krvi, a u toj operaciji stvaranja braniteljske utvrde što je imala funkcionirati kao izvor svih desnih strujanja u zemlji nije se prezalo ni od najnotornijeg kršenja zakona: o tome svjedoči podatak da su svi oni zaslužnici, koji su se stambenih kvadrata domogli deložacijom ili zaposjedanjem praznih stanova, ubrzo po rečenim oslobodilačkim akcijama od Ministarstva obrane dobivali rješenja o korištenju svojih novih staništa. Velika većina onih koji su dobivali rješenja o korištenju promptno su se upuštali u otkup istih stanova, naravno, po povlaštenim uvjetima.

"Split je, vjerojatno, grad u kojemu je polarizacija između širokog kruga siromašnih i uskog kruga bogatih najizraženija; također, ovdje su najizraženije frustracije bivših ratnika, koji misle da njihove vojne pobjede nisu adekvatno nadoknađene, a tu je, naravno, i sukob mediteranskog kulturnog modela s tipičnom dinarskom ruralnom kulturom. No, ja se posve ne slažem s onima koji čitav problem svode na stvar kulture i nekulture: ovdje se, ponajprije, radi o politici koju netko vodi, organizira, koja ima svoju institucionalnu mrežu, koja zna što hoće i koja je vrlo opasna. Može se govoriti tek o tome da se ta politika oslanja na jedan tip kulture i da sama proizvodi određeni obrazac političkoga ponašanja, i to onaj obrazac koji se temelji na neprijateljstvu", kazao je u splitskom "Feral Tribuneu" sociolog Srđan Vrcan.

Osim planskog naseljavanja nabrijanog ratničkoga kadra - koji je iz očitih razloga do kraja odan bivšem režimu - Split je centrom ekstremne desnice postao i zahvaljujući izraženom oportunizmu vladajućih gradskih koalicija. Dok se oportunizam i kunktatorstvo SDP-a može donekle objasniti poslovičnim kalkulantstvom Račanove stranke, lokalni HSLS dobrim je dijelom posložen od ljudi koji potvrđuju da je Budišina stranka nastavak HDZ-a drugim sredstvima. Uz Antu Nakića, istaknutog člana lokalnog HSLS-a, koji grlato podržava akcije Čondićeva Stožera za zaštitu digniteta domovinskog rata, tu je i Ivica Bota, doministar u ministarstvu Radimira Čačića, autor legendarne izjave da će "špicom i macom razbiti ploču osloboditeljima grada, ako je netko vrati na Pjacu". Ploču je svojedobno "privremeno" uklonilo poglavarstvo na čelu s Nikolom Grabićem, a vraćena je nedavno uz jedan dodatak: pridružena joj je, naime, ploča posvećena osloboditeljima grada iz posljednjega rata. Znatno gore prošla je spomen-ploča posvećena osnivanju prvog talijanskog partizanskog bataljuna "Garibaldi" što se nalazila na pročelju Biskupske palače: ona je skinuta i nikad više nije vraćena.

Gradsko je poglavarstvo, osim toga, godinama ignoriralo zahtjeve za promjenom imena Ulice Mile Budaka, a ista je preimenovana tek nakon promjene državne vlasti: do tada su SDP-ovci i HSLS-ovci objašnjavali da bi "preimenovanjem ulice HDZ-ova diplomacija dobila poene u svijetu". Isto tako, tiho savezništvo gradonačelnika Ivice Škarića s ekstremnom desnicom dokazano je njegovim govorom na skupu podrške generalu Mirku Norcu na Rivi, pojavljivanjem na skupu za "Slobodnu Dalmaciju, njegovom nekoliko puta iznesenom tezom da je "bolje surađivao s HDZ-ovom vlašću, nego što surađuje s ovom"... Škarić je, zapravo, čitavo vrijeme bio tek nešto manje otvoren sponzor desničarskih domjenaka od župana splitsko-dalmatinskog Branimira Lukšića, a gradonačelnikova sklonost onima koji propagiraju sirovi nacionalizam i mržnju možda je ponajbolje došla do izražaja u slučaju "Slobodne Dalmacije" kad se otvoreno stavio na Ivić-Jovićevu stranu. U tome nije bio usamljen, jer je njegov stranački kolega Miroslav Buličić, splitski dogradonačelnik, posljednjih mjeseci, navodno, ulagao maksimalne napore u akciji nabavke papira za nesmetano štampanje "Slobodne Dalmacije".

"Politike aktualne hrvatske vlasti polazi od uvjerenja da dosljedni obračun s nasljeđem tuđmanizma proizvodi krizu, umjesto da se razmišlja obrnuto. Nedostatak tog obračuna - dakle, kunktatorstvo i kompromiserstvo ove vlasti - nesumnjivo produciraju krizu. Ako gledamo s tog stajališta, Split je samo primjer koji najzornije pokazuje trenutnu krizu hrvatske politike", tvrdi Vrcan.

Kraj priče o Splitu - gradu koji broji oko 25 hiljada nezaposlenih i u kojemu je tokom devedesetih godina bez posla ostao svaki treći stanovnik - rezerviran je za Katoličku crkvu, čiji su najviđeniji predstavnici na ovom području tokom zadnjih petnaestak godina listom bili poklonici ekstremno desnih i nacionalističkih ideja: od nadbiskupa Frane Franića, koji je u svojim javnim istupima dizao spomenik ustaškom stožerniku Ivi Rojnici, preko nadbiskupa Ante Jurića, do aktualnog nadbiskupa Marina Barišića, koji je javno dao podršku masi što je prosvjedovala za Mirka Norca i koji - zajedno sa svojim pobočnicima - funkcionira kao najljuća opozicija zagrebačkom nadbiskupu Josipu Bozaniću. S Katoličkom crkvom, dakle, najuputnije je završiti ovaj tekst, jer su njezini velikodostojnici svakako najpozvaniji da gradu što ispružen leži na samrtnoj postelji udijele bolesničko pomazanje i odmah potom - pokoj vječni.

Ivica Đikić