AIM: start



MON, 14 MAY 2001 16:35:50 GMT

Vlast Alijansi, pare novoj opoziciji

Ključne poluge ekonomske moći u FBiH i dalje su pod kontrolom nacionalnih stranaka. Gotovo tri mjeseca su prošla odkako je Alijansa za promjene preuzela izvršnu vlast, ali najprofitabilnijim javnim i drugim državnim preduzećima i dalje uprvaljaju upravni odbori postavljeni od strane bivše vlasti.

AIM, SARAJEVO, 14.5.2001. Dosadašnja moć nacionalnih stranaka u BiH počivala je na dva osnovna stuba - održavanju atmosfere nepovjerenja i straha prema "drugima, koji nam rade o glavi" i suverenim gazdovanjem nad finansijskim tokovima u "svom" ataru. Pored zvaničnog budžeta, najuže rukovodstvo nacionalnih stranaka formiralo je i neformalan paralelni finansijski sistem kojim je uglavnom kolao novac iz kasa javnih preduzeća, PTT-a, "Elektroprivrede" ali i drugih visokoprofitabilnih firmi poput fabrika duhana, lutrije, distributera nafte i sličnih firmi koje su zahvaljujući blagoslovu države uživale monopolski položaj na tržištu. Tu je bio i dio javnih prihoda, poreza i doprinosa koje su ova preduzeća mimo zakonskih odredbi, na osnovu usmenih naloga, umjesto u budžet uplaćivale na različite "posebne račune".

U takvoj situaciji nije bilo čudno što je između državne i partijske kase granica bila prilično fleksibilna, pa su se pare često znale "pomiješati". U praksi, to je značilo da su sredstva iz ovih paralelnih fondova dijelom koristila i za isplatu naknada ratnim vojnim invalidima, pogotovu kada je uoči izbora trebalo kupovati socijalni mir, ali i za "kreditiranje", mahom privatnih preduzeća bliskih vrhovima nacionalnih stranaka, te za prelivanje u partijske fondove.

Zatečeno stanje na kraju rata u BiH, u decembru 1995. Godine, podrazumjevalo je, pored ostalog, i postojanje tri elektroprivrede, tri PTT-a, tri željeznice, koji su funkcionisali svaki u svom "nacionalnom ataru". Pet godina nakon rata situacija je ostala nepromijenjena, pa je tako u FBiH svako od ovih javnih preduzeća sa sjedištem u Sarajevu imalo i svog "dvojnika" sa sjedištem u Mostaru, a na razini BiH i trećeg klona u Banja Luci. Najveći domet u "zaživljavanju" Federacije BiH ogledao se u tome što je federalna vlada formalno bila ta koja je imenovala njihove upravne odbore. Naravno, radilo se samo o formalnosti, jer je izbor kadrova u ovim odborima za preduzeća sa sjedištem u Sarajevu bio ekskluzivno pravo Izetbegovićeve SDA, dok je u slučaju njihovih "blizanaca" u Mostaru to pravo za sebe zadržao njegov partnerski HDZ. Tako su rukovodstva ovih preduzeća odgovarala jedino "svojim" paretijskim vrhuškama, čiji su se nalozi bespogovorno izvršavali, pri čemu se niko nije zamarao "sitnicima" kao što su važeći zakoni. Slučajno su u ovim upravnim odborima sjedili mahom visoki partijski zvaničnici, čija se lojalnost partiji dodatno učvršćivala i ubiranjem odgovarajućih naknada za članstvo u ovim odborima. Tu i tamo bi se radi dekoracije među članovima upravnih odbora našao i poneko izvan ovog kruga, ali su čelni ljudi ovih preduzeća u praksi izvršavali naloge vrha stranke. Mada se radi o javnim preduzećima, Parlament FBiH nikada nije uspio dobiti detaljan finansijski izvještaj o njihovom poslovanju. Valjda je bilo dovoljno da je sa tim upoznat najuži partijski vrh.

Gazdovanje političara nad novcem javnih preduzeća rezultiralo je i takvim finansijskim vratolomijama kao što su odluke da se parama sarajevske "Elektroprivrede BiH" finnasira kupovina novih putničkih aviona za većinski državnu, aviokompaniju "Air Bosna". Cijena - prava sitnica, osamdesetak miliona maraka. Istovremeno, "Elektroprivreda BiH" već godinama knjigovodstveno iskazuje gubitak od nekoliko desetina miliona maraka. Kakve veze imaju struja i avioni, odnosno, šta će elektroprivredi koja je u tolikim gubicima još i novi avioni "Airbus", ostala je misterija i za predstavnike međunarodne zajednice u BiH koji na to pitanje nikada nisu dobili suvisni odgovor. Jedan u nizu finansijskih bisera je i odluka bivše Vlade, da se u izgradnju auto-puta u BiH krene vlastitim sredstvima. Tu ne bi bilo ništa sporno, da se za to pronašao novac u budžetu, što bi opet podrazumjevalo da se o takvom potezu izjasni i federalni Parlament. Umjesto toga, Vlada je odlučila da četrdesetak miliona maraka za ovaj poduhvat, uglavnom obezbjedi PTT BiH, računajući valjda da ova firma, sa svojih redovnih stotinak maraka godišnjeg profita, to neće ni osjetiti.

Najvažnija stvar u čitavoj priči je da se ovdje radi o novcu građana, koji su, zahvaljući monopolu, primorani plaćati za telefonske impulse i struju cijenu koja je iznad svjetskog prosjeka, dok su im plate i dalje enermno daleko ispod prosječnih u Evropi.

Bivša SDA-HDZ vlast je neposredno uoči formalne predaje dužnosti, u tzv. "tehničkom mandatu" imenovala nove članove upravnih odbora u više od stotinu preduzeća, pri čemu su članovi gotovo bez izuzetka bili "zaslužni" članovi SDA i HDZ.

Alijansa za promjene, sastavljena od donedavno opozicijskih stranaka, preuzevši nominalno izvršnu vlast, našla se u paradoksalnoj poziciji da su joj glavne poluge finansijske moći i dalje nedostupne. Naavljeni početak imenovanja novih upravnih odbora, nakon ukidanja dosdašnjih odvojenih "bošnjačkih" i "hrvatskih" računa u svim federalnim ministarstvima, trebao bi biti najvažniji korak ka potpunom demontiranju paralelnog finnasijskog sistema u FBiH, glavnog generatora korupcije i pljačke ostataka domaće ekonomije.

Ipak, čitav proces teče dosta sporo, jer iako je zvaničan stav da se politika definitivno odvojiti od ekonomije, kontrola nad visokoprofitnim državnim preduzećima suviše je veliki izazov i za novu vlast, pa iza kulisa traje rovovska borba za mjesta u upravnim odborima ovih firmi, koja će izgleda takođe biti dijeljena i po partijskom "ključu", ovog puta među članicama Alijanse. Uostalom, mjesta u upravnim odborima državnih firmi sastavni su dio postizborne kadrovske križaljke. Vlast se u FBiH promijenila ali ne i način razmišljanja po kome izbornim pobjednicima po "prirodnom pravu" sleduje i gazdovanje nad komadom državne imovine. Kako sada stvari stoje, jedini lijek za ovu "bolest" je privatizacija, koja se u velikim javnim preduzećima beskonačno odgađa upravo zato što kontrola nad njima donosi i opipljivu moć. Srećom po građane, vremena za dalje prolongiranje privatizacije ovih preduzeća je sve manje, prije svega zbog pritiska međunarodne zajednice, koja želi što prije da domaće političare oslobodi "brige" oko vlasništva nad visokoprofitabilnim javnim preduzećima.

Gubitak vlasnika u liku države, za ove firme ubrzo će značiti i gubitak monopola na tržištu, što bi blagotvorno djelovalo i na kućne budžete običnih smrtnika u ovoj zemlji, u čije džepove se do sada posezalo u skladu sa ličnim i kolektivnim potrebama "zaštitnika nacionalnih interesa".

Dražen SIMIĆ (AIM Sarajevo)