AIM: start



SAT, 12 MAY 2001 17:39:54 GMT

Mutni poslovi Katoličke crkve

Aim, Zagreb, 12.5.2001.

Hrvatski ministar razvitka i obnove Radimir Čačić ne bi imao odviše težak posao kad bi ga netko zamolio da nabroji trenutne investicije, veće od 60 milijuna njemačkih maraka. S izuzetkom nekih kapitalnih cestovnih projekata, gotovo da bi ih mogao pobrojati na prste jedne ruke. Jedna od takvih investicija, vrijedna - za hrvatske prilike još uvijek vrtoglavih šezdesetak milijuna DEM - jest i izgradnja i obnova 80 crkava, u koje se, u ovom trenutku, upustila Katolička crkva. U posustalom hrvatskom gospodarstvu koje nikako da krene s mrtve točke i sa stopom nezaposlenosti koja je već premašila 20 posto, Crkva u Hrvata pokazala se kao jedan od najvećih investitora, sposobna da u općoj besparici, gradi više i bolje nego ikad.

Mijo Gabrić, upravitelj Ureda za nadbiskupijska dobra Zagrebačke nadbiskupije kaže kako se samo u Zagrebu, u ovom trenutku, gradi čak 11 sakralnih objekata. Da crkva nema problema s kojima se suočava hrvatsko društvo svjedoči i podatak kako se samo u Zaprešiću - jednom dijelu Zagreba - grade istodobno čak dvije crkve. Gabrić tvrdi kako izgradnja crkava nije skupa jer im u tome pomažu župljani, Crkva nije opterećena administracijom, značajan dio materijala osigurava se iz donacija, a projektanti dobiju relativno malo novca. Ipak, tvrdi on, "dok se crkva stavi pod krov", izgradnja jednog četvornog metra sakralnih objekata stoji oko 1.500 DEM, nakon čega dovršetak zna potrajati, kaže, i 20-ak godina. I doista kad se taj iznos usporedi s tri, pa i četiri tisuće DEM, koliko danas stoji četvorni metar boljeg stana u Zagrebu, taj iznos nije velik. No, kao i sve, i ta priča ima drugu stranu medalje.

Površina crkava koje se trenutno grade u Hrvatskoj iznosi od 300 do 700 četvornih metara, pa ako se dakle kao prosječna veličina uzme crkva veličine od 500 m2, dolazi se do brojke od 60 milijuna DEM. Međutim, neke od crkava u sklopu kojih se grade i drugi objekti, poput župe Kraljice Mira u Makarskoj, koja će zajedno s pastoralnim centrom imati fascinantnih 1.700 četvornih metara, daleko nadmašuju prosjek crkvenih kvadrata. Izgradnja samo tog sakralnog objekta skuplja je od 2,5 milijuna DEM, tako da oni koji tvrde kako Katolička crkva u ovom trenutku investira u gradnju novih objekata više od 100 milijuna DEM, očito ne pretjeruju. Tim prije što na popisu crkvenih građevina koje spominje upravitelj Ureda za nadbiskupijska dobra Zagrebačke nadbiskupije, nema i nekih monumentalnih građevina, kakav je primjerice karmelićanski samostan koji se, već petu godinu, u posvemašnjoj tišini, gradi u prilično zabačenoj Levanjskoj Varoši, kraj Đakova.

Taj pompozni objekt, spektakularnih arhitektonskih rješenja, koji više podsjeća na kakav luksuzni hotel za bogatu klijentelu, neko za strogi "prosjački katolički red", kako sebe nazivaju karmelićane, velik je više od 3.800 četvornih metara, s ogromnim zemljištem i komadom šume koji ga okružuje, na ukupno 4,5 hektara. U tom će samostanu, kad bude završen, živjeti 16 sestara karmelićanki, od njih 30, koliko ih ukupno ondje može biti smješteno. Kada i ako, broj sestara karmelićanki u samostanu u Levanjskoj Varoši bude povećan sa sadašnjih 16 na više od 30, bit će to znak da treba započeti s izgradnjom novog samostana. Jer, broj je ograničen na 30 i kada se on dostigne, samostan se počinje dijeliti. Sve sobe karmelićanskog samostana u Levanjskoj Varoši, tzv. samostanskih ćelija, imaju sanitarni čvor i tuš i izlaz na posebnu lodžu. Opremljene su, kao uostalom i cijeli objekt, centralnim grijanjem, a u sklopu ogromnog zdanja nalazi se sve što je potrebno za samostalan život sestara karmelićanki. Od kuhinje i skladišta za hranu, radionica, praonica sa sušionicom i glačaonicom rublja, unutrašnjom i vanjskom sakristijom i kapelom - do restorana, biblioteke i prostora za molitvu. U sredini samostana, kako je to i običaj, opasano debelim zidovima zdanja, nalazi se dvorište, prostor za odmor i boravak na otvorenom.

Ni izvođač radova, niti itko iz crkvene hijerarhije ne želi reći koliko točno stoji izgradnja tog velebnog objekta, tako da se procjene kreću od ekstremno niskih (pet milijuna DEM), do upravo fantastičnih - 30 milijuna njemačkih maraka. Vrijednost obavljenih radova nije lako ni izračunati, jer su u pitanju različite donacije, kojekakva sponzorstva ili nenaplaćeni radovi, kakav je primjerice posao što ga je, na pripremi gradilišta, obavila 37. inženjerijsko-pontonerijska bojna Hrvatske vojske (!). Prema izvorima iz HV-a, vrijednost tih radova bila je 100.000 DEM, no samostanu ništa od toga nije naplaćeno - bio je to poklon Hrvatske vojske Katoličkoj crkvi. Slično se dogodilo i sa zemljištem: površinu od 4,5 hektara, karmelićanskom je samostanu poklonila Osječko baranjska županija, koja je platila i izradu projektne dokumentacije, što sve zajedno iznosi novih 100.000 maraka. I brojne državne tvrtke, poput Hrvatskih voda, Hrvatskih šuma, INA-e, Hrvatske elektroprivrede. darovale su, što u materijalu što u novcu, poprilične donacije, zacijelo ne manje od 100.000 DEM svaka. Tako ispada da su državne institucije ili poduzeća u državnom vlasništvu, samo za karmelićanski samostan - tek jedan od sakralnih objekata koji se trenutno gradi u Hrvatskoj - izdvojile gotovo milijun DEM. Točnije, riječ je o novcu poreznih obveznika, odnosno o više plaćenim uslugama (HEP, INA), koju su kupujući struju ili benzin, na kraju podmirili hrvatski građani, a da ih nitko o tome ništa nije pitao.

No, sakralni objekti samo su dio investicija u koje se upustila Katolička crkva. O ostalim građevinama, kakvi su razni "rekreacijski i duhovni centri", svinjogojske farme ili poljoprivredna dobra, u javnosti se malo zna. Crkva nerado izlazi s tim podacima i o njima se, u pravilu, saznaje tek ukoliko dođe do kakvih ekscesa. Kao primjerice prilikom izgradnje velikog "duhovnog i rekreacijskog" centra "Emaus" između Osijeka i Valpova, zbog kojeg će se ovih dana Crkva naći i pred sudom. Taj ogromni centar, smješten na nekih 18 hektara (zemljište za njegovu izgradnju ponovno je poklonila županija Osječko-baranjska), bio je megalomanski projekt jednog lokalnog župnika, koji je ondje razvio priličan biznis.

"Emaus" je veliko kupalište s ogromnim restoranom i drugim sadržajima, no investitor, formalno "Caritas" Đakovačke biskupije, ostao je dužan izvođaču oko milijun DEM, koje Crkva ili ne može ili ne želi platiti. Zanimljivo je da su se u izgradnji "Emausa" kao donatori ponovno javile neke tvrtke u državnom vlasništvu, poput Hrvatskih voda, koje su poklonile pola iznosa za prečišćavač vode, vrijedan 800.000 kuna. Vrijednost "Emausa" izgrađena na takav način, iznosi 3,8 milijuna DEM, pa i taj primjer pokazuje kako Crkva dolazi do imovine.

Zahvaljujući još jednom skandalu - prošlogodišnjem masovnom trovanju kobasicama, kada je na području Osijeka trihinelom zaraženo sedamdesetak ljudi - saznalo se da crkva ima i razgranat biznis proizvodnje svinjskog mesa. Tako se doznalo da se isti poduzetni župnik koji će se ovih dana naći na sudu zbog duga od gotovo milijun DEM izvođaču radova na rekreacijskom centru "Emaus", upustio i u gradnju velike svinjogojske farme, kapaciteta 1.500 tovljenika. Vješti je župnik, za simboličnih 100.000 DEM uspio nabaviti zgrade i zemljište u ranijem posjedu osječke Pivovare, procjenjene na 2,4 milijuna DEM. Zatim je, stavivši u zalog rekreacioni centar "Emaus", podigao dva hipotekarna kredita, kako bi farmu mogao urediti i početi s proizvodnjom.

Crkva se tako pokazala kao vješt poduzetnik, koji bez mnogo skrupula, u - blago rečeno - maniri divljeg kapitalizma, zgrče ogromna bogatstva u čemu joj, donacijama i na druge načine, obilato pomaže i država. Ona tako ni po čemu ne dijeli sudbinu svojih vjernika, koji su - u najvećem dijelu - posljednjih deset godina mnogo toga izgubili. Od radnih mjesta, ušteđevina do kuća, imanja i cijelih gospodarstava. Mnogima od njih ostala je samo vjera, koju itekako skupo plaćaju.

Drago Hedl