AIM: start



WED, 09 MAY 2001 13:12:45 GMT

Balkanske zablude

Umjesto komunizma - fašizam

Samo su dvije varijante moguće kao objašnjenje poslije zbivanja u Mostaru, Trebinju i Banjaluci: ili su predstavnici međunarodne zajednici slijepi i nesposobni, ili je na sceni dugoročni projekat stalnog održavanja nestabilnosti i destrukcije

AIM, Sarajevo, 09.05.2001. Bosanskohercegovački paradoks sa istinama o tome šta nam se doista dešava je postao potpun. Navikli na pogrešne (da li samo pogrešne ?) svjetske procjene i prazna obećanja, ovdašnji izmrcvareni zamorčići svjetske politike naprosto su zblanuti kad čuju izjavu koja se pokaže - tačnom. Slučaj britanskog ambasadora Grahama Handa je upečatljiv. Samo nekoliko dana prije Trebinja i Banjaluke on je u intervjuu "Danima" kazao kako je "zabrinutiji stanjem u Republici Srpskoj nego zbivanjima u Hercegovini". Mnogi su se začudili. Naravno da je i bez Trebinja i Banjaluke Hand bio u pravu, samo što bi se u domaćoj i stranoj javnosti ovoj izjavi i dalje čudili da se nisu desila ona dva fašistička "kristalna dana". Uprkos svemu, kontinuitet "grešaka" u ocjenama o našoj zbilji postaje zastrašujući. "Odlučni čovjek" međunarodne politike na Balkanu, Jacques Klein smogao je snage da nakon evakuacije uz pomoć snaga NATO-a iz Banjaluke ponovi priču o "malim grupama ekstremista" i o "ljudima koji su izazvali incident u Banjaluci". Dakle, grupice i pojedinci. U izjavama slično intoniranim počeli su da se utrkuju i mnogi drugi svjetski političari što cijelu stvar dovodi do sasvim legitimnog pitanja: Da li se ovdje, konačno, doista radi o potpunom odsustvu realnosti, o neznanju i političkom diletantizmu predstavnika tzv. međunarodne zajednice (što bi bio manji problem), ili je riječ o nečem mnogo ozbiljnijem - o preciznoj i dobro razrađenoj strategiji daljeg rastakanja i destabiliziranja regiona, o planskom održavanju krize "niskog intenziteta" (BiH, Kosovo, Makedonija itd.), odnosno o raznim globalnim interesima velikih za čiju je analizu potrebno ispisati stotine stranica. Te bi se stranice, doduše, mogle svesti i na samo jednu rečenicu koju je nedavno za potrebe ovdašnje javnosti izgovorio skopski univerzitetski profesor Ferid Muhić: "Na Balkanu se dovršava projekat definitivnog dokidanja multinacionalnih država..."

Ukoliko, iz čiste pristojnosti prema skupo plaćenim glavama, pođemo od pretpostavke da se radi o nesvjesnim greškama svijeta prisutnog na Balkanu, a ne o zavjeri i svjesnom projektu destrukcije, onda je očigledno da se oči više ne mogu zatvarati pred slijedećim činjenicama: Pandorinu kutiju fašizma, čiju smo, izgleda, pobjedu obilježili ovog devetog maja, na balkanskim prostorima otvorili su - Amerikanci. Decenijama potpuno i fanatično zaslijepljeni komunizmom kao najvećim svjetskim neprijateljem, a nespremni da žrtvuju "svoje momke" u njegovom rušenju, ohrabrili su najcrnje nacionaliste, šoviniste, totalitariste i fašiste, mnogima od njih dajući i "demokratski legitimitet". Ešalone crnih hordi upregli su u rat protiv "komunizma", čak i tamo gdje komunizma kakvog su oni vidjeli nije ni bilo. Komunizam je pao, a fašizam je ostao. On je danas postao realna snaga u Srbiji, u Hrvatskoj, na Kosovu, u Bosni i Hercegovini, u Makedoniji...Po istinskim posljedicama na ovim prostorima, apsolutno je smiješno upoređivati deceniju koju živimo sa bilo kojom prethodnom.

Pod ruku sa Amerikancima vukla se i sirota Evropa koja ni dan danas ne može da se usaglasi o vlastitom unutrašnjem uređenju, a kamo li da nadraste svoja opterećenja, predrasude, lažne mitove, elitizam do rasizma, kolonijalizam, te sitne i krupne interese u vezi sa projektom zvanim Balkan. Glupo i euforično vjerujući da je demokracija došla u "jugoistočnu Evropu" one iste noći kad je srušen Berlinski zid, poput stampeda su se sručili na jug pokušavajući da prigrabe što je više lokalnih "interesnih sfera" u kojima će moći da pronađu nove kolonije. Naravno, nije išlo. Horski pjevajući o složnoj Evropi kad su zajedno, svako će od njih pojedinačno, na uho i u četri oka, preći na stare mitove i sarkastične viceve na račun onog drugog, iz te sretne evropske bašte. Lokalni politički kriminalci već deceniju sjajno odigravaju na tu kartu.

Priča o "ekstremistima" u Banjaluci i Trebinju, podjednako kao i u Mostaru, (ne zaboravimo i spontanu ponoćnu kolonu u Sarajevu kao reakciju na Banjaluku i bačenu bombu na crkvu u Sanskom Mostu), samo je djelomično tačna i rezultat je ili krive procjene ili taktike svjesnog prikrivanja realnosti. Ti ekstremisti su, ipak, samo vrh ledenog brijega koji se zove - kolektivno uvjerenje da je međunarodna politika u Bosni prolazna, da je država BiH privremena i da će "pravo" rješenje, kad tad, biti ono za koje su se borili Milošević i Tuđman dok im je, objektivno ili subjektivno, silno pomagao Izetbegović. Problem u Republici Srpskoj nije u ekstremistima ili pojedincima o kojima govori Klein. Problem je u tome što ogromna većina ljudi tamo, čak i sasvim običnih, korektnih i istinski pristojnih ljudi, vjeruje da je taj entitet država u klasičnom i bukvalnom smislu tog pojma, a da je ostatak BiH u nekakvoj usputnoj, krajnje labavoj asocijaciji sa tom njihovom državom, te da je njihova "prirodna državna matica" sa onu stranu Drine. Zato su mnogima od njih fudbalski timovi Zvezda i Obilić, njihov interes na radio vijestima je kakvo je vrijeme u Beogradu a kakve cijene na pijaci u Šapcu, gde peva Ceca a svira i igra Džej. Onako pristojni i nespremni da povrijede bilo čija "demokratska osjećanja" i "istorijske sentimente", stranci im nikada, nigdje i ni na kakav javni način nisu rekli da to naprosto nije tačno. Da nije tačno čak ni onoliko koliko to piše u Daytonu, inače baznom projektu podjele Bosne. A ako je, možda, to nekada i negdje rečeno, onda je to bilo u četiri do šest očiju na nekoj zatvorenoj sesiji u Washingtonu ili u nekom od američkih izletišta rezervisanih za barbecue sa Balkancima. Stanovnici Republike Srpske, jednostavno ne znaju da nisu država niti će to biti, isto kao ni Herceg Bosna ili sarajevsko- zenička muslimanija, već da je to manje - više administrativno - organizacioni dio druge države koja se zove Bosna i Hercegovina pa su zato i istinski zblanuti kad neko "iz te druge države" pokuša da im sagradi džamiju usred njihovog "glavnog grada". Pomalo karikirano, ali to je tako.

Naravno, da bi stranci uopšte mogli da kažu liderima i narodu Republike Srpske, i ostalima, to što treba da im kažu, moraju prvo među sobom da se dogovore. Postaje istinski obeshrabrujuće pa čak i apsurdno učestvovati u projektu izgradnje kuće gdje svako malo poneki dripac tajno ili javno izvuče ključnu ciglu iz samih temelja dok se "građevinski inspektor" pravi da to ne vidi ili, što je još gore, zaprijeti da će fakina kazniti i potom ne učini ništa. Jasno je onda da jedan dripac ohrabruje drugog. Osokoljeni SDS bolje nego iko drugi ohrabruje jelavićevce da istraju u traženju svoje vlastite države, kao što nekažnjeni jelavićevci jasno poručuju "banjalučkim ekstremistima" da se nemaju čega plašiti jer "tigar od papira" to ostaje dovijeka.

Jedan frustrirani stranac, samim tim veoma rijedak na ovim prostorima, ispričao je minulih dana kako se "u Trebinju Karadžić naprosto može opipati na svakom koraku. On tamo kao da živi, on je apsolutna realnost..." Da li je, uz ovu priču, doista u pitanju samo splet okolnosti zbog kojih on još uvijek nije uhapšen ili se radi o scenariju koji hoće da kaže kako je i to samo "ekstremista", pa zato ne treba biti previše zabrinut. Ovdje se, nažalost, uopšte više ne radi o procjeni ovakve ili onakve vrste. Riječ je o činjenicama koje nisu sporne. Sporno je zašto im se ne gleda u oči. Kada bi bila u pitanju samo naivnost, imali bismo šansi.

Zlatko DIZDAREVIĆ (AIM, Sarajevo)