AIM: start



TUE, 08 MAY 2001 17:15:09 GMT

Zločini

Leševi iz kamiona - hladnjače

"Presekao sam lanac i otvorio vrata. Tog momenta su se pojavila ljudska tela. U prvi mah, video sam decu, polunage, obučene stare i mlade ljude."

AIM, Beograd, 8. 5. 2001.

Ovo su riječi profesionalnog ronioca iz Kladova Živadina Đorđevića u "Politici". On je 6. aprila 1999. na poziv kladovačke policije zaronio u Dunav kod Tekije. Ustanovio je da je pod vodom kamion - hladnjača tipa "mercedeses" zelene boje: ručna kočnica nije bila povučena, a na papučici gasa stajao je oveći kamen. Dizalica sa "HE Đerdap 1" snage dvadeset tona nije uspjela da izvuče hladnjaču koju su, inače, prvi primjetili pecaroši. Kada su na prijedlog Đorđevića otvorena vrata - leševi su počeli ispadati. On procjenjuje da je riječ o tridesetak osoba oba pola i, pozivajući se na svoje iskustvo, smatra da su tijela provela u vodi najmanje desetak dana. Također i da hladnjača nije gurnuta u rijeku na mjestu na kome je pronađena već negdje uzvodno.

SUP Kladavo odmah je - 6. aprila 1999. - prijavio slučaj višim organima u Beogradu: "Po propisima, trebalo je odmah sprovesti istragu, izvršiti uviđaj, obdukciju i sve ostalo što takav događaj podrazumeva. Pošto je već bila noć, odlučeno je da se sačeka do jutra", izjavio je Miroslav Srzentić, okružni tužilac iz Negotina. Međutim, ništa od toga se nije dogodilo 7. aprila 1999. Srzentić kaže da mu je tadašnji okružni tužilac Nestorović saopćio da istrage neće biti: "Rečeno je da taj događaj ne postoji i da je državna tajna." Bivši visoki funkcioneri MUP Srbije promptno su reagirali: mjesto je odmah je obezbjeđeno i, kako se naslužbeno tvrdi, leševi su pretovareni u hladnjaču sa beogradskom registracijom, a hladnjača iz Dunava dignuta je u zrak na policijskom poligonu u Petrovom Selu.

Gotovo dvije godine leševi iz hladnjače u Dunavu bili su javna tajna u Tekiji i Kladovu. Onda je ronioca Đorđevića posjetio vlasnik "Timočke krimi revije" DraganVitomirović iz Zaječara. Ovaj bivši policajac je, prema roniočevim riječima, znao ponešto o cijelom slučaju i priča o leševima iz Dunava je isplivala u javnost.

O onome što se dogodile postoje dvije hipoteze. Prva je da su se u hladnjači nalazili ilegalni emigranti za zapadnu Evropu neutvrđenih nacionalnosti. Nešto je u njihovom transportu krenula naopako, pa su ljudi koji su ga obavljali odlučili da se na brutalan način riješe svjedoka. Kako je riječ o poslu pod patronizacijom kriminaliziranog policijskog vrha, cijeli slučaj je zataškan. Međutim, mnogo što je klimavo u ovoj teoriji. Na prvom mjestu - to što je isuviše mnogo ljudi iz državnog aparata moralo biti uključeno u prikrivanje. Zatim, ako se cijeli posao vodio uz policijsku zaštitu - a drugačije u vrijeme intervencije NATO i nije moglo biti, pošto su na svim putevima bili kontrolni punktovi - zašto su se ljudi prevozili u zapečećenoj hladnjači. Tridesetak osoba u tako malom prostoru ionako ne bi mogli dugo ostati živo sve da su se nekako uspjeli nagurati.

Druga hipoteza zvuči mnogo uvjerljivije i polazi od činjenice da tijela izvjesnog broja Albanaca ubijenih na Kosovu nikad nisu pronađena. Haški tribunal, ali i neki izvještači od nesumnjivog integriteta, tvrde da su masovne grobnice premještane i da je tu odgovor zašto leševi nikad nisu nađeni. Sve je, zapravo, počelo poslije nekoliko prvih dana NATO bombardovanja kada je bivšem državnom vrhu postalo jasno da je neka vrsta stranog prisustva na Kosovo neizbježna ma kako da se rat okonča. Dok su zapadni mediji zasipali javnost izvještajima o masakrima albanskog stanovništa, specijalne jedinice državne bezbjednosti - "Crvene beretke", "Škorpion", "Frenkijevci", Jedinice za posebne operacije (JSO), što god već i kako da se zovu - započele su sa uklanjem tragova stvarnih zločina. Tijela su iskopavana, utovarivana u kamione-hladnjače i prvožena negdje u Srbiju. Operacija je relativno jednostavna: otetih i zapljenjenih vozila bilo je u proljeće 1999. na Kosovu mnogo, raznovrsnih pa i hladnjača.

U konkretnom slučaju, govori se o Peći; govori se i da je na kamionu bio natpis na albanskom. Put kroz Srbiju, također, mogao se odvijati bez većih teškoća. Pratnja sa odgovarajućim legitimacijama - u samom vozilu i u putničkom automobilu – verovatno se postarala se da ni na kakvom kontrolnom punktu ne bude zaustavljanja niti ispitivanja. Problem je, po svemu sudeći, bio način uklanjanja leševa. Zakopavanje je zahtjevalo mehanizaciju ili veći broj ljudi u pustim i teško pristupačnim krajevima. Spaljivanje u termoelektranama ili topionicima ne bi bilo moguće izvesti, a da to ne upadne u oči radnicima. Iz istog razloga ni groblja u velikim gradovima nisu dolazila u obzir. No, neko "rješenje" svakako je nađeno.

Ako je je točna ova hipoteza, ipak je malo vjerojatno da se netko odlučio da sve prepusti mutnom Dunavu. Ili ako jeste, onda je u pitanju velika greška u operaciji: tri leša, u betoniranim sanducima od po šest stotina kilograma, pronađena su u ljeto 2000.(do danas nije identifikovano ko je bio u pitanju) kod Golubca u Dunavu kad je vodostaj opao; kamion - hladnjača pak, morao bi isplivati kad -tad. Zato, survavanje u rijeku, više nekako izgleda kao riješnje iznuđeno uslijed nepredviđenih okolnosti ili gubljenja živaca samih aktera na terenu.

U trenucima dok nastaje ovaj tekst, MUP Srbije se nije službeno oglasio. Ako je bivša vlast imala jasan razlog da cijeli slučaj zataška i proglasi za državnu tajnu, za ćutanje nove nameću se samo dva objašnjenja. Jedno je da su u policiji zadržani ljudi koji i te kako imaju, najblaže rečeno, saznanja o svemu što se događalo na Kosovu, pa i o leševima iz kamiona - hladnjače u Dunavu kod Tekije. Aktualni šef javne bezbjednosti MUP Srbije General Sreten Lukić, na primjer, bio je u to vrijeme komandant štaba policije na Kosovu. Savjetnik saveznog ministra unutrašnjih poslova Goran Vesić, izrazio je kao član Izvršnog odbora Demokratske stranke bojazan da će ovakvih slučajeva još biti i da su u konkretnom "učestvovali neki ljudi iz bivšeg dražavnog aparata".

Drugo objašnjenje vezano je za Haški sud. Premda ima neslužbenih najava da će se istražitelji ovog tijela uključiti u istragu, otkrivanje više desetina leševa u Dunavu, svakako nije nešto što ovdašnjim protivnicima glavne tužiteljice Karle del Ponte ide u prilog. Naprotiv - Haški tribunal će povećati svoje zahtejeve, a to će zahtjevati od osamnaest partija koje sačinjavaju vladajuću koaliciju DOS posebno odmjeravanje snaga, usaglašavanja i dogovaranja. Na vagi ovdje nisu samo kriminalna dijela bivšeg režima, nego i određivanje prema cijelom načinu vođenja nacionalne politike.

Izvjesno je samo jedno. Srbiju tek čeka period suočavanja sa događajima iz posljednje decenije. I provjeravanja, sa pomnom pažnjom i novom sviješću, raznih priča sličnih ovoj o kamionu-hladnjači. Konzekvence moraju biti jednostavne: svatko, ma kako da se zvao i što god da radio, mora odgovarati za umješanost u ovakve slučajeve. Izgovarati se na objektivne teškoće ili da se na rigoroznan način ne postupa prema počiniocima zločina nad Srbima, samo su zalaganja da Srbija ponovo potone u tešku moralnu, pravnu i svaku drugu krizu.

Filip Švarm (AIM)