AIM: start



TUE, 08 MAY 2001 12:32:36 GMT

Splitsko psovanje Mesića

Aim, Zagreb, 8.5.2001.

Pozivajući građane Kaštela da 6. svibnja s njim popiju jutarnju kavu, hrvatskom predsjedniku Stipi Mesiću vjerojatno nije na kraj pameti palo da bi mu se mogla pred nosom zalupiti vrata tamošnjeg kafića "Mozart". Naime, stanovita Koordinacija udruga proizašlih iz Domovinskog rata Grada Kaštela, napismeno je dan ranije upozorila vlasnika kafića da bi trebao otkazati gostoprimstvo Mesiću, jer isti "nije poželjan niti dobrodošao gost". Naravno, kafedžija je isti čas gurnuo ključ u bravu, jer mu se ne da iščekivati ručnu bombu kakvoga zaigranog veterana s krivotvorenim PTSP-jem. Stipe Mesić je produžio za Split, na svečanu sjednicu Gradskog vijeća Splita, povodom blagdana svetog Dujma. Bilo je to svega nekoliko sati prije velikoga desničarskog skupa na splitskoj rivi, pod naslovom "Hrvatski Split za Slobodnu Dalmaciju", i dva dana poslije incidentne Mesićeve posjete Dračevcu.

Incident u tamošnjoj vojarni "Sv. Križ" nije, dakako, izazvao Stipe Mesić, nego opet desničari, oni koji se u crnim košuljama i sa tamnim naočalama i oštrim frizurama drčno skupljaju po Hrvatskoj već više od pola godine, nastojeći izazvati državni udar i zapravo se vratiti na vlast. Dračevac kod Splita je aktualni predsjednik države obišao kako bi uveličao proslavu 10. obljetnice Četvrte gardijske brigade, i položio vijenac za njezine poginule pripadnike, no u krugu vojarne dočekali su ga okupljeni civili zvižducima i psovkama... Mesić je uzvratio riječima da su ga upravo četnici iz Beograda tužili Haagu (zbog "veleizdaje i genocida" početkom devedesetih), ali da nije znao kako četnici imaju toliko pristaša u - Splitu. Mesićeva turneja je nastavljena, dakle, u splitskome Gradskom vijeću, a tamo su još dvojica vijećnika HDZ-a verbalno nasrnuli na hrvatskog predsjednika.

Konkretno, vijećnik Dujomir Marasović zatražio je od Stipe Mesića da se na svečanoj sjednici ispriča zato što je "na Dračevcu nazvao Splićane četnicima". Isprika je izostala, jednostavno zato što Mesić uopće nije izjavio citirano, no gorčina izazvana provokacijom je nedvojbeno ostala. Konačno, crnokošuljaški bal zaokružen je prosvjednim zborom na splitskoj rivi, gdje se okupilo desetak tisuća ljutih desničara. Oni su sjajno iskoristili blagdanski tajming za predizborno huškanje, već i zato što se na rivi okupilo još nekoliko desetaka tisuća prolaznika. Skup je tako podsjetio na onaj otprije nekoliko mjeseci, kad se riva doslovce zacrnila od stotinjak tisuća bukača, što je bila od Tuđmanove smrti zacijelo najozbiljnija prijetnja ustavnom poretku i miru općenito. A glavni protagonisti mračnoga hrvatskog cirkusa bili su ponovno sve donedavni javni uglednici prvoga reda.

Novi splitski skup bio je formalno sazvan radi upravne i uredničke smjene u "Slobodnoj Dalmaciji", jer su te dnevne novine doista bile do jučer jedina preostala truba desnice svrgnute s vlasti. Suštinski, zbijanje redova pod vedrim nebom ipak je bio očekivani korak neoustaša, jer njima nije stalo iskazivati mišljenje kroz civilni sustav informiranja, nego upravo negirati mogućnost građanske komunikacije. A vrijeme uoči predstojećih lokalnih izbora je za to više nego dobra prilika. Centralna figura ovog prosvjeda - kao i incidenta na Dračevcu - bio je umirovljeni pukovnik Mirko Čondić, inače predsjednik notornog Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata. U Splitu je Čondić nazvao Stipu Mesića "veleizdajnikom", "Ciganinom" i "mulcem", što je pristaše ovog pukovnika samo potaknulo na skandiranje "Mesiću, Cigane" i pjesmu "Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana".

Uobičajeno pozivanje na dvojicu znamenitih ustaških zločinaca iz Drugoga svjetskog rata nije omelo niz okupljenih novinara da stupe za mikrofon i pruže podršku Mirku Čondiću. Nenad Ivanković (bivši urednik "Vjesnika"), Carl Gustav Stroehm (bivši komentator "Vjesnika" i HTV-a), te (još uvijek) kolumnisti "Slobodne" Zoran Vukman i Joško Čelan, izbljuvali su za govornicom takvu količinu mržnje prema novoj vlasti, da niti gledatelje TV-reportaže sa splitske rive vjerojatno nije mogla utješiti činjenica kako je posrijedi divljanje političke manjine. Uostalom, HDZ je s manjinom glasova vladao deset godina, a niti njemački nacisti nisu svojedobno drukčije uzurpirali vlast. Zato, kad se od splitskih prosvjednika čuje "kako je rigidna jugokomunistička struja ponovno na vlasti, koja sve što je nacionalno progoni kao ustaško i fašističko", ne treba se kontradikciji čuditi.

Hrvatska novodobna desnica ne mrzi prvenstveno vladajuću garnituru, nego već golu pretpostavku da se na vrhu vlasti može zateći itko bez desničarskih uvjerenja. Desnici ne smeta usporedba s ustašama; ona im čak imponira, jer inače ne bi sami revali o Juri i Bobanu. Njima smeta pripisivanje negativnih karakteristika ustašama, jer je to u međunarodnim okvirima štetno, jer Ivanković i Stroehm ne smiju u svojoj drugoj domovini Njemačkoj priznati da im endehazijski napjevi gode. Zato su desničari u stanju otvoreno etiketu "Ciganina" smatrati najgorom uvredom, baš kao i titulu "mulca" (kopileta), i zato im prigovor o fašistoidnosti istinski para uši tek spomene li se da su fašisti i četnici. Druga je stvar što se u vezi skandaloznog "ciganstva" niti Stipe Mesić nije najbolje snašao, pa je pokušao provokatorima uzvratiti istom mjerom ("Nemojte roditelje spominjati")...

Hrvatska država i nadasve društvo nisu u opasnosti zato što je crnokošuljaša brojem previše, nego zato što oni uspijevaju previše divljati, bez straha od zrele i raširene kritike, a kamoli zakonskih sankcija. Legitimno je pravo građana da predsjedniku ili bilo kome drugome zvižde i viču "ua" ili "dolje", ali to nije u redu sa povicima "Cigane" i "veleizdajniče". To su već uvrede i prijetnje cijelom društvu, plus grube klevete na račun prozvanog pojedinca, kao jedinog raspoloživoga gromobrana. Teško je procijeniti kolika je stvarna opasnost od razuzdane hrvatske desnice, zato jer ona ovisi o pasivnosti društva i sustava, a svakako manje o akciji samih desničara. Ovdašnja demokracija i pravna država - nasuprot pučističkoj desnici i jednako apatičnoj Vladi - nisu slučajno danas personificirani u osobi predsjednika. Jer, on je također ugrožen, usamljen, paušalan i dekorativan.

Igor Lasić