AIM: start



TUE, 08 MAY 2001 11:25:44 GMT

Demonstracije u Banjaluci: Poruka za Ivanića

Poslije banjalučkih i trebinjskih nemira pitanje je samo jedno: hoće li Ivanić imati snage da bude beskompromisni čistač svega što mu se u ponedjeljak našlo na putu ili će i sam biti očišćen od stranih čistača koji, vozeći iza njega, polako daju gas

Banjaluka, 8. Maj 2001. (AIM)

Da je neko u ponedjeljak htio da podvali Mladenu Ivaniću, mogao je, na primjer, da mu baci bombu na Banski dvor ili da puca u njega. Ali, da je htio da mu podvali ne ostavljajući mu nikakvu šansu, uradio bi mu tačno ono što mu se dogodilo na mjestu gde je nekada bila Ferhadija. Nažalost, iza letka koji je u ponedjeljak kolao Banjalukom pozivajući >braću Srbe<, čiji će grad >napasti islamske horde", da se odupru polaganju temeljca za obnovu džamije srušene tačno prije osam godina, nije stajala ni CIA, ni Vatikan, ni Kominterna, ni bilo ko od vjekovnih srpskih neprijatelja. Dobra stara ćirilica, kojom je letak bio ispisan, odavala je malo vjekovnijeg neprijatelja - same Srbe. Sve što se događalo kasnije, sve to zapjenušano divljaštvo, praćeno obaveznim nacionalnim folklorom, sve to uvjerenje da "njihov" Bog smrdi na loj, sva ta porazna "dekontaminacija" njihovog lojavog Boga degutantnim šetanjem svinja po placu gdje je nekad bila Ferhadija i gdje bi svaki Srbin koji drži da iznad njega postoji još nešto osim helikoptera Sfora trebalo da oseća bar ćuteću nelagodu - sve bi to, dakle, valjalo da bude posljednji događaj koji prethodi pitanju: "Bože, šta se to dogodilo s nama".

IVANIĆEVI SATI: Ali, Srbi, po običaju, imaju urgentnija pitanja. Na primjer, kako preživjeti ovo samo dno nacionalne sramote, zbog koje će biti kažnjeni od nečeg drugog prije nego od sopstvene savjesti. Ili, kako se odbraniti od činjenice da su, zajedno sa većinom svojih ležećih policajaca i spavajućih političara, nekoliko sati punili torbe argumentima svima onima koji zagovaraju da je Republika Srpska zabran milion i kusur genetskih nacionalista i da kao takva treba da nestane. Iako će se većina uticajnih razmišljanja na tu temu završiti potvrdnim odgovorom - da, Srbi su fašisti, ali ne svi i ne svi jednako - stvar je, nažalost, mnogo komplikovanija.

Dok je srpski premijer Mladen Ivanić, a i mnogi sa njim, vjerovao da se RS obezbjeđuje ekonomijom koja nekako kotrlja, dobrim odnosom sa opasnim strancima i indiferentnom kooperacijom sa federalnim političarima, stiglo ga je sa one strane odakle se najmanje nadao. Da vidimo koliko si jak - poruka je Ivaniću sa banjalučkih i trebinjskih demonstracija. Možda bi on i odustao od ideje da se bije, da svi oni stranci koji su u ponedjeljak bili u Banjaluci nisu načulili uši očekujući njegov odgovor prije nego što sami počnu da pričaju.

Riječju, pred srpskim premijerom ostalo je vrijeme koje se mjeri satima, a ne danima, da raskrinka organizatore demonstracija, da pohapsi sve one dripce koji svoj patriotizam mjere brojem pretučenih Bošnjaka i bačenog kamenja i da izvrši hitnu i temeljnu rekonstrukciju u policiji i vlasti. Jedino tako on će moći da opravda tezu, koju sigurno zastupa, da banjalučki demonstranti ne mogu da kontrolišu RS, već ona kontroliše njih njih. Istina, to mu neće biti lako sa ministrom policije koji na skup visokog rizika šalje broj policajaca koliko mu treba za fudbalski derbi u Hrvaćanima, Bog zna kako će to sa drugovima u vlasti koji nikada naglas nisu izustili da je sasvim normalno i bogougodno da ono što je srušeno bude ponovo podignuto, pa makar to bila džamija, Đavo će ga znati šta da radi pored svih onih stranaca koji tapkaju na pola puta vjerujući da narode zasićene nacionalizmom najprije valja sluditi, a onda od njih praviti nešto drugo.

STRAH U GRANICAMA DEJTONA: Ako se izuzme onih nekoliko desetina najekstremnijih demonstranata, koji su obavezan šovinistički procenat i u narodima koji su posljednji nacionalni rat vodili prije dvjesta godina, ostaje pitanje šta je u ponedjeljak bilo to što je istjeralo onoliko Banjalučana na ulicu, koliko ih nijedan političar ne bi mogao skupiti na mitingu, čak ni Ceca na solističkom koncertu, pa sve i da svakom prisutnom dijeli besplatnu flašu hladnog piva. Odgovor glasi: strah. Naravno, u tronacionalnim zajednicama, tek izašlim iz rata vođenog po sistemu svako protiv svakoga, strah je vrhovni proizvođač nacionalizma i klaustrofobije. Drugim riječima, nisu Srbi, po svim zakonima koji vladaju u društvu, ništa veći nacionalisti od Bošnjaka i Hrvata, niti su nacionalno tvrđi zato što su dobili parče zemlje koje im ponekad liči da je samo za njih. Problem je što Srbi, kao i ostali, ne vjeruju, sa dosta prava, da je rat zaista završen. Jer, tri nacionalne politike u BiH - samozadovoljni stranci o tome ne razmišljaju mnogo - međusobno se više isključuju nego što iznosi raspon između krajnje desnice i krajnje ljevice unutar bilo koje nacionalne grupe. I pri tome se svi kreću "u granicama koje im dozvoljava Dejtonski sporazum". Te granice, međutim, toliko su rastegljive da se u njima kreće sve od jednog Harisa Silajdžića, koji se zalaže za definitivno ukidanje RS, do SDS, koji BiH smatra čekaonicom u kojoj ne treba zaspati dok se stranci ne umore, dok se Rusija ne probudi i u Srbiji ne pobijedi Koštunica. Riječju, poruka koju narodima u BiH modeluju stranci kao isključivi hafizi Dejtonskog sporazuma, glasi: u okviru Dejtona jeste i izgubiti RS i odnijeti je u Srbiju, i imati u BiH tri entiteta i nemati nijedan, i napraviti Ferhadiju i srušiti svaku pomisao da ona može i treba da bude ponovo izgrađena. Dejton, dakle, poručuje: uhvati koliko možeš, sve je u okviru Dejtona, što i partije i narodi obilno koriste spremajući se za konačni obračun, potpuno lišeni svake sumnje da su ratovali džabe, uvjereni da je greška što nisu ratovali bolje i pokvarenije. U takvoj Bosni, u kojoj nijedan narod i nijedan građanin još nisu našli mjesto za koje vjeruju da im pripada, strah od Ferhadije, kao od nečega što svjedoči da su oni zgrabili malo više, nije bez logike i nad njim se bar ne treba čuditi.

Ali ne treba sumnjati ni da će stranci priliku koju su dobili iskoristiti da pokažu da su oduvijek bili u pravu. Umjesto da, zajedno sa lokalnim političarima, konačno definišu državni i društveni identitet BiH, oni će radije krenuti putem pritiska. Prvo će u probleme dovesti Ivanića, kome će objasniti da ničega od toga ne bi bilo da je na vrijeme ušao u koaliciju sa Miloradom Dodikom i Zlatkom Lagumdžijom. Sa druge strane, pod pritiskom, možda čak i pred zabranom rada, naći će se SDS, stranka koja najreprenzentativnije očituje srpsku raspolućenost između straha (nacionalizma) i kooperacije (stranaca). Kada je Dragan Čavić, pokušavši kao najjača gradska faca u Banjaluci, da smiri narod, u ponedjeljak bio izviždan, bio je to znak da je gotovo sa SDS kao sa partijom čiji šefovi uvjeravaju Petriča da će, ako treba, doći sami na mobu da grade Ferhadiju, dok biračima govore da nikakve Ferhadije neće biti i da im se to samo čini. SDS će poslije ovoga ili biti rasturen, ili će se konačno podijeliti na one za Ferhadiju i one za Radovana, ili će postati ilegalna organizacija. Jedino sa čime ne mogu računati, jeste da će, ma kakav novi zaokret napravili, postati simpatični strancima, makar iz samih sopstvenih bubrega vadili kamenje za gradnju džamije.

Tako se u RS, malo prije nego što je planirano, završila jedna mirna polusezona. Na Mladenu Ivaniću je ostalo da dokaže da je ozbiljno mislio kada je rekao da je RS stabilniji bosanski entitet, na SDS da ubijedi strance da na demonstracijama nije bilo njihovih ljudi, a na strancima da krenu u konačnu pacifikaciju RS. Poslije svega pitanje je samo jedno: hoće li Ivanić imati snage da bude beskompromisni čistač svega što mu se u ponedjeljak našlo na putu ili će i sam biti očišćen od stranih čistača koji, vozeći iza njega, daju gas.

Željko Cvijanović (AIM)