AIM: start



TUE, 08 MAY 2001 01:40:52 GMT

Svi smo porazeni!

AIM Skopje, 07.05.2001I

Vec nekoliko dana, s cudnim nemirom i strahom, listam novine i sa strijepnjom ukljucujem radio i televizor. Prepuni su "teske municije" i "stoprocentnog otrova" i, vec nedjeljama, imam osjecaj da citam tekstove sto se pocese objavljivati u nekadasnjoj bivsoj Jugoslaviji pred njen raspad, u doba kad su novinari poceli iscrtavati "generalstapske karte" mrznje po kojim su docnije vojevali generali. Danima me muci cudan licni poraz, podsjecam se na neke moje davnasnje tekstove, posebno na jednu recenicu objavljenu negdje 1995. godine da Makedonija ponavlja sve greske sto su ih napravile ostale novonastale drzave na Balkanu, no s nekoliko godina zakasnjenja cime dokazuje da je istorija uciteljica od koje niko nista nije naucio. Ne znam otkud mi ta zelja da citiram sama sebe kad novinarstvo nije prostor na kome se realizujem – evo zaticem se kako u sebi mrmljam jednu svoju davnu izjavu: “Makedonija je talac svoje dvostruke iluzije: one koju njeguju etnicki Makedonci da ova zemlja postoji samo zarad stimulisanja i njegovanja njihove istorijske i sadasnje slave te iluzije Albanaca koji ovdje zive da i oni negdje budu “drzavotvorni narod i vazan faktor na Balkanu”. Izmedju ove dvije iluzije ostaje necujni glas ostalih ovdasnjih etnickih grupa kao i nemogucnost da se vidi realnost da su na ovom Balkanu svi postali toliko nevazni da su na svjetskim politickim kartama svi oznaceni samo kao “ulice sumraka”.

Vec danima niti zelim da citam niti da pisem. Nesto mi iznutra kazuje da je sve vec napisano i vec procitano. Na ovim prostorima rijeci nemaju nikakvo znacenje ili, pak, vrijede samo tada kad sluze kao “dopounsko punjenje” granata sto padaju po trosnim medjuetnickim mostovima u ovom sicusnoj multietnickoj drzavici. Sve nervoznije i nervoznije prelistavam i citam novine pa cak i tekstove za AIM koje trebam urediti. Dobro ih mjerim, ne iz straha da ne propustim nesto "zapaljivo" nego znajuci da tako odmjeravam vlastitu “optiku” nad zemljom.

Prelistavam novine. Konacno, procitah nesto s cim se u potpunosti slazem: tekst Mirjane Najcevske objavljen u nedjeljniku na albanskom jeziku “Lobi” u kome iznosi jednu kratku, ipak sveobuhvatnu konstataciju - svi, od prvog do posljednjeg smo porazeni! Da, hici u Makedoniji oznacavaju poraz politicara, poraz slobodnomisleceg svijeta sto je do juce setao od tribine do tribine teoretizirajuci naprazno a krijuci u sebi uskogrude nacionalisticke ambicije, porazen je um onih sto su godinama mudrovali nista ne govoreci, ona misleca bjelosvjetska politicka elita koja je Makedoniju proglasila modelom na Balkanu, kako se gradi multietnicka drzava i pored toga sto je znala da je to model kako se najuspjesnije mogu lazhirati izbori i preplitati politika i krimi-biznis.

Vec odavno sam se poceo tjesiti malim stvarima kao, naprimjer, iskrenim i objektivnim tekstom Najcevske. Tako utjesen vrtim broj svog prijatelja u kumanovskom selu Vaksince po kome vec nekoliko dana padaju teske granate makedonske policije i vojske. Odakle pripadnici UCK gadjaju helikoptere makedonske armije. Ali, onog trena kad sam cuo njegov glas, ostadoh nijem: nisam znao, sta da ga pitam niti kako da ga utjesim. On, kao da sluti moju zbunjenost, rece: “Kako je moj lav!?” (misleci na moga sina). Osjetih cudnu onemocalost?!. Kroz misli mi prolaze likovi njegove maloljetne djece. “Kako su tvoji” pitam. “Eno ih u podrumu…!” veli kratko i kao da ne zeli nista vise da mi objasnjava. “Je li tacno da vas UCK drzi kao taoce?” pitam ga. “Ma, nema veze, covjece…”. “Pusti bar djecu neka dodju kod mene” predlazem. “Znas sta” veli, "za vrijeme ovih balkanskih ratova shvatio sam jedno: onaj ko ostane bez svog ognjista, bez svoje njive – taj je, na neki nacin, mrtav! Takvih “pokojnih Balkanaca”, beskucnika, nagledao sam se ovih godina po metropolama Zapada. E, zato sam i odlucio da ne napustam svoj dom!”.Vidim, nema nikakve koristi da ga ubjedjujem. Pitam ga, da li je stanovnistvo upoznato s ultimatumima makedonske vojske i policije da napusti svoje domove, Odgovara mi potvrdno i objasnjava da ti ultimatumi imaju samo jedan cilj – da civili napuste svoje kuce da bi potom sravnili sela da se zitelji nemaju gdje vratiti. Velim mu da je to nemoguce, i da ne veruje takvim pricama. A on mi pominje neke “tajne planove” za koje je doznao a, prema kojim, makedonske oruzane snage zele stvoriti tampon-zonu na granici s Kosovom primjenjujuci vojni koncept “spaljene zemlje”. Razgovor zavrsavamo bez pozdrava, jer veza nam je prekinuta. Zovem ponovo: njegov mobilni telefon se ne oglasava. Ostaje mi da se nadam da mu se potrosila baterija.

Moj telefon uporno zvoni. Jedan strani novinar trazi da mu objasnim kako je doslo do ove iznenadne mogucnosti medjuetnickog rata u Makedoniji. “O kakvom naglom pogorsanju medjuetnickih odnosa me pitas?” uzvracam vidno ljut. "Deset godina u ovoj zemlji politicari se poigravaju etnickim osjecanjima” kazem mu, “deset godina za ovdasnju dnevnu politiku medjuetnicki odnosi su bili najprofitabilniji politicki biznis koji im je donosio ili oduzimao politicke poene”. “Deset godina” - kazem, “ovdasnji politicari zamajavaju narod i medjunarodnu javnost nekakvim relaksiranim odnosima pri cemu se gledalo samo na dobru saradnju ovdasnjih multietnickih politickih profitera! "Otkud sad” pitam ga “taj zakljucak da su se pogorsali medjuetnicki odnosi u Makedoniji!? Zar je neko vjerovao da se moze izgraditi multietnicka drzava s jednoetnickim konceptom!?” Kolega s druge strane shuti. Kao da ne moze da izadje na kraj s bujicom mojih pitanja.

Onog casa kad sam spustio slusalicu u jednim od dnevnih novina spazih fotografiju svog nekadasnjeg dragog prijatelja, jednog od vrlih makedonskih dramaturga. Poceh citati njegovu kolumnu pod naslovom: “Kece” (ime bele tradicionalne albanske kape). I, kako citam, tako osjecam da mi neko izvlaci tlo ispod nogu. On mi je donedavno bio "reper" o ljudskome na ovim prostorima. I zaklucujem da je sve otislo u djavola. Jer i on pishe o Albankama koje su samo “masine za radjanje”, o Albancima kojima "kece" ne stoji na glavi nego u lubanji. Pocinjem da se smijem a u usta mi nadire uzasna gorcina. Sjetih se prve pucnjave u Makedoniji, na dan kad su pocele carke u Tetovu, kad je moja kci suznih ociju trazila da joj objasnim, sta se desava i trenutka kada sam, da bih je oslobodio straha od etnickih Makedonaca "koji zele da nas pobiju", predlozio da odemo u goste mom pobratimu, etnickom Makedoncu, u Prilep, autoru teksta “Kece”.

Onako omamljen, bacam novine i ukljucujem radio. Slusam izjavu jednog zamjenika ministra, Albanca, koji se na tecnom makedonskom obraca svojim sugradjanima. Ima sasvim drugu intonaciju i umereniju sadrzinu od one sto ju je prethodnog dana dao medijima na albanskom jeziku, a koja je bila puna sa zapaljivim recima. Bas u tome se i krije nasa nesreca – kazem samom sebi. U ovoj maloj zemlji ima previse licemjerja. Nikad neke albanske politichke elite nisu iskreno rekli svojim kolegama iz makedonskog etnichkog bloka koja je njihova donja granica zahtjeva ispod koje nece popustiti, a ovi drugi, pak nikako da svome narodu objasne kako zamisljaju tu zajednicku drzavu sa svim onima koji u njoj zive. Ovdasnji politicari imaju po tri "izdanja" svojih politickih govora – jedno za “pred svojim”, drugo “pred njihovim”, pri cemu su im najvazniji oni referati spremljeni za pred zapadnim diplomatima. Jer, ovdasnjim previjanim politicarima nije toliko vazno sta o njima misle gradjani Makedonije - narocito dok mogu da laziraju izbore - nego paze pred medjunarodnom javnoscu da ostave utisak "modernih politicara”. U toj “utakmici” balkanskih “politickih intriganata” i zapadne diplomatije, ovi prvi su u nedostiznom vodstvu.

Gorcina u ustima raste. Iskljucujem radio. Televizor sam vec odavno pretvorio u nijemu pokretnu slikovnicu kojoj pustam glas samo kad se prikazuju djecije emisije. No, odjednom na ekranu vidim lik premijera Makedonije Georgievskog. Na licu, inace pokrivenom bradom, ne uocavaju mu se nikakve grimase. Najavljuje mogucnost proglasavanja ratnog stanja i trazi od Albanaca najzad da se izjasne “na cijoj su strani”. Nemam snage dalje da slusam njegove “genijalne ideje”. Njegov predlog podrzava i predsednik Makedonije, Boris Trajkovski. I odjednom rekoh u sebe: gradjani koji imaju takve drzavnike ne treba da brinu o svojo buducnosti - jer je nemaju! Ali teshim se time da dolaze oni koji se chini da su u ovim trenucima najzabrinuti za sudbinu Makedonije - Solana i Robertson!

Ostajem ponovo sam u sobi. Zvoni telefon koji vec danima mi je postao najstrasniji aparat koji imam u kuci. Preko njega dobio sam bezbroj poruka kojim mi se najavljuje kraj, da ce me “definitivno usutkati”. Pritiskujem dugme sto treba da me poveze s onim za kojeg ne znam od kuda je okrenuo moj broj. Laknulo mi je kad sam cuo glas poznanika – etnickog Makedonca. Bez okolisanja me savjetuje i moli da ne izlazim ovih dana iz kuce: “Budi oprezan” veli. “Kruze spekulacije da su te ovi “moji” stavili na neke spiskove”. “Ja sam vec odavno u svim spiskovima… - velim mu smijuci se. Zatim mi saopstava neka svoja saznanja o raznim "tajnim" i drugim organizacijama koja treba da se obracunavaju sa neposlushnima. Makedoniju ovih dana nadlecuju razne (dez)informacije, njeno informativno nebo je pokriveno oblacima haosa pri cemu nema takvog koji moze da razgranici spekulacije od istine.

Konacno, dobijam telefonsku vezu sa kolegom iz Kumanova gde je napregnuto medjuetnichko stanje pred eksplozijom.. Pitam ga kakvo je stanje u njegovom gradu. Kazhe da su komanovske nochi koshmarne. A u ovom gradu zhive etnichki Makedonci, Albanci, Srbi, Romi, Turci... Prekidam razgovor jer na mobilnom trazhi me moj prijatelj iz sela Vakcinci, onaj isti s kojim malo pre nismo uspeli dovrshiti razgovor. Raspituje se, da li su u Skoplje stigli Solana i Robertson. Odgovaram mu potvrdno i kazhem mu da se i telefonom cuju detonacije. 'Vec danima se ovde ne slusha nishta drugo osim detonacija i glasovi izgladnjelih i ranjenih domacih zivotinja', odgovara mi on. "Decu smo vech navikli da shute, jer i tako niko ne chuje njihov plach", dodaje on ironichno. Ne mogu nakon toga bilo sta da ga pitam. Zhelim mu srechu i poruchujem da pazi na sebe i decu. Zatim sve mi postaje daleko, strano, nepoznato. Osjecam se kao da sam u samoj utrobi uzasa i neljudskoga. Ne primechujem ni moje "klince" koji se vracaju iz skole. Mokri su kao "mishevi". Vani vech odavno je pochela padati velika kisha.

KIM MEHMETI