AIM: start



FRI, 27 APR 2001 15:19:07 GMT

Slike iz Srpskog Sarajevo poslije arbitraže

Banjaluka, 27. april 2001. (AIM)

>Ne daj mu, Neđo, ne daj da prođeMa pusti ga bolan , to je naš deminer iz Lukovice<. Neđo se sklanja, a vremešna žena podiže improvizovanu rampu od dvije školske stolice i daskom preko njih da džip sa stranom regisracijom prođe dalje cestom kroz Dobrinju, a zatim u Lukovicu.

Ova scena odigravala se drugog dana od objavljivanja konačne arbitražne odluke za međuentitetsku liniju razgraničenja u Sarajevskim naseljima Dobrinja I i IV, kojom je veći dio ovih naselja pripojen Federaciji BiH, na mjestu popularno nazvanom >Šentilj<<, gdje su predhodne noći, kada je trebalo da počne primjena arbitražne odluke, Srbi iz ovih naselja napravili živi zid, zapalili logorsku vatru, a potom postavili barikadu da spriječe federalnu policiju i SFOR da uđe u >vjekovno srpsko<.

Na dan objavljivanja odluke Diarmuda Šeridana nakratko se među Srbe u Dobrinji I i IV vratio duh postdejtonskog egzodusa iz sarajevskih opština, koje su u ratu bile u sastavu Srpskog Sarajeva. Međutim, ubrzo se pokazalo da stanovnici naselja koja su bila predmet arbitraže, pokazuju odsustvo volje da pakuju kofere i sele kao prije pet godina, da bi se potom duh iseljavanja, koji je ideologija imenovala kao egzodus, približio atmosferi martovskih dešavanja iz '92. i barikada u Sarajevu nakon ubistva Nikole Gardovića na Baš-čaršili.

Kada bi dešavanja nakon arbitražne odluke za Dobrinju i IV bilo moguće prikazati filmskom jezikom, priča bi mogla imati mnoštvo slika sa epskim radnim naslovom >Egzodus.< ili >Samoubistvo Srpskog Sarajeva..< (srpska verzija), odnosno >Integracija..< (jezik Federacije BiH), li >Primopredaja< (verzija međunarodne zajednice), a žanr bi bio politički triler sa snažnim elementima teorije zavjere i lirsko-epskim intermecima.

SLIKA PRVA: Mira Njegovanović, postdejtonska izbjeglica iz Vogošće, mete ispred svog haustora u Dobrinji I, a njen komšija Siniša, koji je upravo čuo ishod arbitraže govori joj: >Ostavi to Miro, ionako ćemo seliti, pripali smo Federaciji<. Mira u nevjerici odgovara: >Nije valjda tako odlučio: Šta ću sad, kuku meni<. Drugi kadar ove slike ide ovako: nedaleko od Mire i Siniše sreću se dva poznanika i pitaju se za zdravlje, na šta jedan odgovara: >Evo, j. me Petrič: Moram opet seliti<, na šta ga sagovornik pita kuda sada ide linija, a prvi (koji se zove Radomir Lalović i svojevremeno je izbjegao iz Nedžarića, gdje mu je kuća spaljena) pokazuje ulicom i pravac ispod autobuske stanice, koju su Srbi izgradili u Dobrinji, i govori svom poznaniku : >Sreća ti je ti ostaješ u RS<. >J.. ti takvu sreću, čim izađem iz stana već sam u Federaciji, a radnja (optičarska) pripala je njima. Skim će mi se deca igrati, gdje ću raditi, k'o da će me pustiti da ostanem u ovom poslovnom prostoru. Ma, sve je ovo namješteno da se pomiješamo<, odgovara Radomirov sagovornik Nedjeljko, koji živi kao podstanar u bošnjačkom stanu i kaže da se nikad neće vratiti na Ilidžu, jer se oko njegove kuće naselilo >200 Sandžaklija<.

SLIKA DRUGA: Vjest o ishodu arbitraže brzo se širi pa se na staroj međuentitetskoj granioci, na raskršću >Šentilj<, skuplja stotinjak srpskih stanovnika Dobrinje I. Policija Kantona Sarajevo raspoređena je duž cijele granice u Dobrinji, a njihovi automobili su, kako to primjećuje jedan od lokalnih srpskih žestokih momaka (koji će se kasnije pojaviti na svim tačkama srpskog protesta u Dobrinji i smirivati žestoki podmladak da ne naprave kakvu >pizdariju<), >legli< od težine pancira i pušaka. Policajci RS, smjerno i stidljivo izmješani sa građanima, na sva pitanja odgovaraju da >nemeju pojma<.

Dok iz radio aparata u obložnjoj kafani odjekuje da ekspertski tim RS u arbitražnom postupku za Dobrinju I i IV nije prisustvovao čitanju odluke, jer se od sinoć nalaze u Banjaluci na konsultacijama sa Vladom RS<, među okupljene Srbe dolaze novinari iz Federacije i pitaju za reakciju građana. Taksista, koji se predstavlja kao Miloš, žučno odgovara: >Što taj Irac (Diarmud Šaridan) ne presudi da Dablin bude u sastavu Britanije. Što ne donese odluku da Ilidža pripadne nama. Idite u grunt i raspitajte se čija je ovo zemlja: nije ni Mujina ni Mijina, nego Mirkova. Mi smo u Sarajevu ostavili 10.000 stanova, a sad nam i ovo malo uzimaju. Sramota<. Kada se oko novinara i taksiste počela zbijati gomila, policajac RS oštro zapovjeda da se raziđu, a zatim dodaje: >Dosta vam je i ovako brige, nećemo još i demonstracije praviti<. Jedan čiča odgovara: > Nećemo pristati na ovo: Otišli smo iz Sarajeva, a sad i iz Dobrinje da idemo. Dokle, do Pala, pa do Romanije, pa preko Drine<. A u obližnjoj kafani se na ova dešavanja prenula žena koja sjedi sa svojim mužem i pita prolaznike: >Šta, nije valjda presudio? Njima dao Dobrinju? Pu, p. im materina<. Šuti Miro, daj da gledamo šta ćemo<, upozorava je muž. >Ma šta štaćemo, tući ćemo se!<, odgovara Mira.

SLIKA TREĆA: U redakciji lokalnog radija Srpsko Sarajevo mobilno stanje. Direktor Radija Boško Šiljegović, inaće predsjednik Gradskog odbora SDS-a Srpsko Sarajevo, viče na novinare: >Nađite Mirka (Šarovića, predsjednika RS, koji je uoči arbitražne odluke otputovao za Ameriku) kako god znate i umijete. Snimite ga i napišite da je odustao od puta za AmerikuSLIKA ČETVRTA: Veče je razbilo dan u paramparčad, isto kao što je policija RS ubjedila svaku iole veću skupinu građana Dobrinje I i IV da se raziđu. Pod okriljem noći muške srpske glave iznose kese, rančeve i torbe iz stanova. Jedni ih bacaju u kontejner, na šta se čuje zveket metala o metal: Srbi se oslobađaju nepotrebnog viška pušaka i bombi. Drugi svoje prtljage sa sličnom sadržinom odnose u Lukavicu, Tilavu, Kasindo, Vojkoviće, srpska prigradska sela, koja, kako je to neko ironično primjetio, Federacija ne bi prihvatila ni kad bi se sama nudila. Priprema se ostanak ili početak pakovanja.

SLIKA PETA: U jednom nadograđenom stanu u Dobrinji I apotekarka Vedrana sikće svom nevjenčanom mužu, sa kojim ima dijete: >Jesam li ti rekla da ne kupuješ ovaj stan, j.. te Srpsko Sarajevo<. U jednom drugom stanu, u Dobrinji IV, udivica N.N., Ličanka, koja je od 1991. tri puta selila: iz Like u Knin, iz Knina u Vogošću, gdje se i udala, a muž joj je poginuo zadnjeg dana rata, potom u Dobrinju, gleda sa prozora kako stanovnici njenog naselja, koji su se okupili da protestuju, pali svijeće i pomišlja kako bi bilo lijepo da je ovoliko ljudi na njenoj sahrani.

SLIKA ŠESTA: Ponoć. Vrijeme kada federalna policija treba da uđe u pripadajuće joj djelove Dobrinje I i IV, na >Šentilju<, predsjednik udruženja izbjeglica u Dobrinju Dragan Savić, ratni invalid u obje noge, dijeli ženama svijeće, a mladiće opominje da budu mirni. ovinarka >Blica< Ranka Urta, koja uzima izjavu od pomenute udovice N.N., koja joj govori o svom izbjegličkom putešestviju iz Like do Dobrinje kao o vječitoj Srpskoj priči o seobama.

Drugi kadar ove slike je mučan i težak: među Srbe na >Sentilju< dolaze čelnici opštine srpska Ilidža i gradonačelnik Srpskog sarajeva Predrag Lasica. Žene se okupljaju oko njih:Gdje ti je Šarović, j. te on. Otišo u Ameriku da primi pare za ovo. Sve ste nas prodali, sve ste vi ovo znali, a nagovarate ljude da grade stanove ovdje. Nećete se maći od nas ni ove niti ijedne noći<. >Ma, ništa ja nisam prod'o. Svjetla obraza vam mogu pogledat u lice<, odgovara Lasica, a zatim ga obezbjeđenje izvlači iz mase i kreće pješice duž stare međuentitetske linije.

Na >Šentilju< Srbi na skupljene svijeće bacaju novine, pa zatim drvene gajbe, a onda i gume. Od ruke do ruke, oko vatre počinje da kruži i flaša rakije. Dva hrabra vozila SFOR-a pokušavaju da prođu kroz masu. Žene ih zaustavljaju i lupaju po autima, a jedan vojnik vadi pištolj. Lupanje se pojačava, pa se vozila SFOR-a uz škripu kočnica povlače.

SLIKA SEDMA: Jutro. Mira i još nekoliko žena, neispavane i umorne, crne od izgorjelih guma, prave barikadu od stolica i daski i svako auto iz pravca Federacije vraćaju nazad. Njima se uskoro pridružuje Neđo sa početka ove priče, poštapajući se i sa kesom u ruci, mamuran i ljut što mu je zafalilo para za >poravku< mamurluka, viče: >Ja sam se sa Srđanom Kneževićem, Belim Vukom borio, nisam se bojao da poginem, ne bojim se ni sada, nek me ubiju<.

Troja-četvora kola i transporteri SFOR-a parkiraju se u blizini >Šentilja< i bez reakcije posmatraju kako Neđo i žene >primjenjuju< arbitražu. Sunčan i tih dan, u kome stanovnici cijele Dobrinje ležerno prelaze novu i staru granicu, zapara povremeno helikopter.

SLIKA OSMA: Vanredna sjednica Skupštine grada Srpsko Sarajevo u Lukavici. Gradinačelnik Lasica plače za govornicom i nudi ostavku, ako je to rješenje, ali treba biti s narodom. Na pauzi Lasica od sekretarice traži da iz fajla datiranog na početku arbitražnog procesa izvuče zaključke za ovu sjednicu (koja se održava mjesec dana kasnije). Lasici prilazi jedan iz službe državne bezbijednosti i prepuručuje da >večeras ne ide među demonstracije, nije mu nimalo bezbjedno<. Skupština Srpskog Sarajeva poziva OHR da suspenduje arbitražnu odluku, građane Dobrinje I i IV da ne iseljavaju, Vladu da riješi problem najugroženijih stanovnika ovih naselja, a IPTF da uđe u spornu teritoriju. Apotekarka Vedrana saznala je od pouzdanog čovjeka da će nadogradnji stanova biti legalizovani i obavještava muža da neće odgađati vjenčanje, zakazano u opštini. Ličanka N.N. u svom stanu, bez djece i muške glave, gleda kao se na mjestu sinoćnjeg protesta okupilo tek dvadesetak ljudi, priprema konopac sa omčom i vezuje ga za luster.

Sutradan je radio Srpsko Sarajevo objavio da je građanka N.N. izvršila samoubistvo, ali da MUP RS nema informacija o tome, pošto se to desilo na teritoriji koja je sada u nadležnosti MUP Kantona Sarajevo.

Momčilo Ostojić (AIM)