AIM: start



FRI, 27 APR 2001 12:46:42 GMT

"Čistka" u bosanskohercegovačkoj diplomaciji

Priča o ogledalu

Cinično je zgražavati se danas nad diplomacijom kakvu imamo. Ona nije ništa ni bolja ni gora od države koju ta diplomacija predstavlja

AIM, Sarajevo, 27.04.2001. Minulih je dana bh. javnost zapljusnulo mnoštvo izjava iz Ministarstva vanjskih poslova na osnovu kojih bi se moglo zaključiti kako se više nećemo stidjeti pred svijetom jer nas tamo, širom planete, predstavljaju i neki ljudi koji ni sami sebe ne mogu predstaviti kako valja, a kamo li kakvu - takvu državu. Drugim riječima, najavljena je velika čistka u resoru koji je uvijek i odvajkada bivao pod posebnom lupom radoznale javnosti. Rečeno je kako će se, prvo, kući pod hitno vratiti oni što su davno probili sve pristojne rokove ostanka, a potom, navodno, i oni što nisu dorasli poslu koji obavljaju. Najavljeni su ozbiljni rezovi u "novoj kadrovskoj politici", obećano je da će zemlju ubuduće predstavljati i za nju raditi visoki profesionalci, rečeno je kako je dosta ekskluzivno i nedodirljivo nacionalnih, partijskih, porodičnih, jaranskih i drugih kriterija za odlazak van, sugerisano je kako će uslov za dovršenje mandata biti konkretni poslovi učinjeni za državu itd. Ukratko, nagoviješteno je ono što "država" Bosna i Hercegovina u ovom času, a vjerovatno ni za duže vrijeme, naprosto ne može da omogući ni sebi ni vlastitoj diplomaciji. Sasvim racionalnih razloga za ovakav pesimizam previše je a neki od njih u domenu su najelementarnije političke logike. Zašto ?

Pođimo redom: Ko su ljudi koji su nas (čast izuzecima) do sada na nerijetko skandalozan način predstavljali vani i otkud oni uopšte tamo. Jasno, niko od njih nije samom sebi potpisivao putni nalog, već su "tamo" odlazili kao izabranici ovdašnjih najužih političkih političkih elita da bi za njihov račun obavljali poslove zadate promocije Bosne i Hercegovine kakvu su te elite zamislile. Odlazili su i zato što je valjalo braniti različite političke, ekonomske, lične, pa nerijetko i kriminalne interese pojedinaca, klanova ili ovdašnjih naciokratskih elita. Cjelovita Bosna i Hercegovina nije postojala, pa ni njeni predstavnici vani nisu mogli imati domaći zadatak zastupanja takve državne tvorevine. U mjeri u kojoj je domaća slika pokazivala haos, političko - državni hohštapleraj, institucionalnu opstrukciju svake vrste, nepotizam i kriminal, postojao je i adekvatan odraz te slike u vanjskom ogledalu. Potpuno je smiješno i na nivou vica iščuđavati se danas diletantizmu, nesposobnosti i kriminalu svake vrste kod pojedinih "diplomata" vani koje su tamo poslali, baš zato što su takvi, domaći "gurui" istih političkih i ljudskih karakteristika. Pa nije se, valjda, moglo očekivati da će ovdašnji vlasnici vanjskih tajnih računa, kuća, biznisa i lopovluka svake vrste, kao čuvare tog "državnog blaga" napolje slati sposobne, poštene, autonomne profesionalce. To je sad, kao, čudo i skandal što u misiji u New Yorku ne mogu da se dokumentuju neki potrošeni milioni, što je u Beču "otkrivena" tajna kasa, što su u mnogim konzulatima "otkriveni" manjci pasoša, pa sve do "sitnica" kao što je, recimo, priča iz Pariza: ključeve službenog vozila tamošnje ambasade, naravno sa diplomatskim tablicama, ima ambasadorova lokalna "prijateljica" jer se dotični gospodin posvađao netom po dolasku sa svojim šoferom koji sada nema pojma zašto uopšte sjedi u gradu u koji ga je taj ambasador lično i doveo, dok su još bili u ljubavi.

Sve je to bio sistem, a ne incident u sistemu, i izvjesno je da će svako iole profesionalnije traganje za ovakvim storijama otkriti i još mnogo gore stvari. Poenta je u činjenci da, zapravo, nije ni moglo biti drugačije od onoga što je bilo. A moglo je biti i još gore. Javna je tajna da je gospodin Husein Živalj (bivši zamjenik ministra inostranih poslova), prije nego što je lično šmugnuo u inostranstvo nekoliko minuta prije pada njegovih zaštitnika na izborima, pripremio tzv. "kodeks ponašanja" unutar diplomatskih predstavništava kako bi se i tamo zacementiralo "sveto trojstvo", "konsenzus" u odlukama, hijerarhija po sistemu "malih predsjedništava" sastavljenih od B. H. i S. ambasadora/veleposlanika, te nacionalno "adekvatnog" prvog i drugog zamjenika, što nigdje na svijetu kao zvanje u diplomaciji ne postoji. Šta ima veze, vizit-karte su već bile odštampane. Sistem vječite blokade svakog iole ozbiljnijeg posla bio bi tako savršen.

Drama sa stanjem u diplomaciji BiH nije, dakle, u onom što je bilo jer drugačije nije moglo ni biti. Drama je u realnom stanju koje i dalje do krajnjih granica zakiva stvari i na minimum svodi manevarski prostor za promjene. Javnosti je, prije svega, manje poznato da je u sekund do dvanaest uoči posljednjih izbora ondašnja politička vrhuška potpisala putne naloge za blizu dvije stotine diplomatskih destinacija, što definitivno i na dugu stazu potpuno zakiva postojeće stanje i to ljudima koje je onaj sistem odabrao prema njihovim standardima i kriterijima. Sa tom i takvom strukturom najčešće "onih istih ljudi" poznatog političkog, profesionalnog i mentalnog sklopa iole ozbiljniji posao ne bi mogao da organizuje ni State Department, a kamo li Ministarstvo ovdašnje i ovakve države.

Dodatni problem je što nova politička struktura sa "nivoa države" i pored svih obećanja do sada nije pokazala najavljivanu spremnost da u praksi nadvlada rigidnu šemu striktno partijske kombinatorike. Tako se opet dešava da uz priču o sposobnosti, znanju jezika, mogućnosti funkcioniranja vani itd., čak i u sam vrh ministarstava koja se bave poslovima vezanim za inozemstvo ulaze ljudi koji ne znaju jezik i nikada nikakvog doticaja sa svijetom, osim šopinga i ljetovanja u paket aranžmanima vani - nisu imali. Ukoliko se pokaže da će i nova, gromko najavljivana garnitura diplomata biti regrutovana prvenstveno prema unutarpartijskim zaslugama i na osnovu potrebe da se podmire razni interni dugovi, stanje ni u buduće sa našom slikom vani neće biti ništa bolje.

Najkrupniji problem, možda, i nije u personalnoj križaljci koja će biti sastavljena ovako ili onako. Stvar je mnogo više u tome šta to diplomacija treba da predstavlja, kakvu i koju državu, kakve i koje političke, ekonomske, kulturne i svake druge projekte i vrijednosti. Diplomacija nije uopšte primarno pitanje pojedinaca u čije će džepove, tanjire i krevete javnost po navici ionako da zabada nos više nego drugima. To je država sa svim svojim projektima koje valja vani realizovati, to je profesionalni i dobro uređeni tim u zemlji koji treba efikasno i na temelju preciznih uzusa vanjsku mrežu da prati i to je, konačno, ekipa sposobnih, obrazovanih, zašto ne i međunarodno afirmisanih profesionalaca koji će državu predstavljati na način od kojeg se niko neće nikada postidjeti. Ruku na srce, u ovom času tek su nagoviješteni "veliki radovi" na malom terenu ove priče. Da bi započeli oni veliki i temeljni, valja raščistiti i sa nekim zabludama, naslijeđima i iluzijama koje se vuku iz "onih" vremena. Bosna i Hercegovina nije bivša Jugoslavija, nema ambicija da bude lider svjetskih pokreta poput priče sa nesvrstavanjem, nije faktor svjetskog balansa, nema ni ambicija ni mogućnosti da bude respektabilna diplomatska "sila". Stvari treba dimenzionirati u skladu sa mogućnostima i potrebom da se instaliramo unutar svjetske zajednice gdje nam je u ovom času mjesto, da pokažemo svijetu šta želimo i kojim civilizacijskim vrijednostima hoćemo da pripadamo. Pod pretpostavkom, naravno, da smo sa tim i sami raščistili. Priča, ipak, počinje odatle. Što se tiče dosadašnjih skandala i viceva unutar "dipomacije" u kojoj su još razni Mujezinovići, Dutine, Efendići, Grkovići, Živalji, Božanići, Zukovići, Akmadžići i slični, ništa se tu ne može. Ti su vicevi jednostavno bili zasluženi i nama kakvi smo - pripadajući. Cinično je nad njima se naknadno zgražavati. Muka će biti ako se ništa ne promijeni, jer popravnog za nove greške naprosto više nema. Ni u zemlji, ni u inostranstvu.

Zlatko DIZDAREVIĆ (AIM, Sarajevo)