AIM: start



THU, 26 APR 2001 14:08:03 GMT

Studenti na spavanju u zapećku društva

Aim, Zagreb, 26.4.2001.

Grafit "A, gdje je revolucija stoko?!", koji se negdje između 1996-97. godine mogao pročitati na zidu zgrade I. paviljona u studentskom naselju "Stjepana Radića" u Zagrebu vjerojatno najjezgrovitije dočarava situaciju i zbivanja među hrvatskim sveučilištarcima u proteklom desetljeću. U tom se kontekstu proteklo desetljeće može vrlo jednostavno opisati kao razdoblje studentske inercije. U zemlji koja cijelo to razdoblje pada na ispitima demokracije - kao što su ljudska prava građana, sloboda medija, funkcioniranje pravne države, gospodarski kriminal, zahvaljujući kojem je država temeljito opljačkana uz blagoslov tadašnje vladajuće političke elite - hrvatski studenti krotko i stoički šute. Studentsku tišinu jedino mogu narušiti najave o poskupljenju hrane u menzama. Jedino tada cro-studenti hrabro javno izražavaju naslaganje i odlučno se organiziraju u sprječavanju realizacije takve odluke. Tome u prilog govori nedavna buna, koja je izbila među zadarskim sveučilištarcima zbog visokih cijena hrane u menzama. Zadar, kažu, ima najskuplju studentsku prehranu u Hrvatskoj, pa stoga zadarski studenti traže izjednačavanje cijena studentske prehrane s ostatkom zemlje.

Izuzev prehrambene tematike studentska populacija u Hrvata se rijetko oglašava u javnosti. Iznimku je učinila skupština Studentskog zbora u Zagrebu saopćenjem povodom slučaja generala Mirka Norca. Tom su se prilikom studenti predstavljeni u Studentskom zboru - u maniri "Svi smo mi Mirko Norac" - kazali: "Apeliramo na hrvatsku vlast da se ne distancira od jasno izraženih težnji hrvatskog naroda, te da legalne i demokratske prosvjedne skupove ne koristi kao paravan za uvođenje izvanrednog stanja u zemlji". Također su od hrvatske Vlade tražili da preispita odnose s Haškim sudom i da "osluhne glas hrvatskog naroda koji je vidno došao do izražaja na prosvjednom skupu u Splitu". S tim u vezi isti ti studenti su paralelno sa splitskim skupom pokušali organizirati skup potpore na zagrebačkom Trgu sv. Marka, ispred Vlade. Međutim, pokušaj je propao, jer studenti nisu pokazali interes za prosvjedovanje.

Kao što, uostalom, nisu bili zainteresirani ni kada su birani njihovi formalni predstavnici u studentskim tijelima. Naime, rezultati ankete provedene među studentima su pokazali da više od polovice studentske populacije ne zna što je Studentski zbor. Zatim su bili pasivni kada je u devedesetima vlast dovela u pitanje autonomiju Sveučilišta, kada su se događale političke smjene na fakultetima, kada su zbog političko-nacionalističkih razloga osnovani "Hrvatski studiji", kada su ih prije dvije godine prijevremeno i u vrijeme ispitnih rokova iseljavali iz studentskih domova zbog Vojnih igara i kada su im preko podobnih ljudi u Studentskom centru ukinuli kulturne programe, koji nisu bili u duhu tzv. državotvornog mentaliteta vladajućeg političkog klana.... Ukratko, hrvatski studenti su više od desetljeća društveno suzdržani, i čini se da ne postoje naznake da će se taj trend promijeniti. S tim je u vezi glavna urednica studentskog lista "Revolt" Jelena Berković, za tjednik Feral Tribune kazala: "Studente, uopće, ne zanima što se zbiva u društvu...zapravo ih ne zanima vlastita budućnost: teme o kojima intenzivno razmišlja većina hrvatskih studenata kreću se, naime, u širokom rasponu od skucavanja love za subotnji izlazak do smišljanja načina kako se prilikom jednog obroka u menzi dočepati tri soka i pet pudinga".

Bolji poznavatelji studentskih prilika na najvećem hrvatskom Sveučilištu u Zagrebu jedinstveni su u ocjeni da se posljednjih desetak godina u kulturnom programu Studentskog centra, uz velike troškove, u prvi plan gurao jedan anakroni, retrogradni, "ognjištarski", "državotvorni" kulturni koncept. Tvrdnja da je studentska kultura po definiciji okrenuta budućnosti, avangardna, urbana, alternativna, jednom riječju revolucionarna, u hrvatskom se slučaju pokazala netočnom. Dovoljno se samo osvrnuti kakvi se likovi već godinama u Studentskom zboru predstavljaju kao studentski šefovi. Riječ je uglavnom o ljudima kojima su političke mecene iz redova HDZ-a odredile zadaću koju trebaju ispuniti. S tim u vezi Hrvatska akademska zajednica, čiji predstavnici čine većinu u skupštini zagrebačkog Studentskog zbora formirana je kao studentska filijala Mladeži HDZ-a. Unatoč stalnom opovrgavanju povezanosti s nekoć vladajućom partijom, u njihovim su bivšim prostorijama pronađeni izvještaji o radu što su ih redovito dostavljali u Mladež HDZ-a.

No, uz zadatak koji im je povjeren, studentski funkcionari su svoj položaj često koristili i u osobne svrhe. Kako je to otprilike izgledalo ilustrira primjer Maria Panjička nekadašnjeg lidera Studentskog zbora zagrebačkog Sveučilišta koji je kraj svojeg mandata dočekao izbačen iz stana kojeg je - kao i dvojica njegovih kolega iz Studentskog zbora - bez ikakvih kriterija dobio na čuvanje od Studentskog centra. Naime, nakon što je s mjesta šefa zagrebačkog Studentskog centra smijenjen hadezeov kadar i Panjičkov protektor Zdenko Protuđer, Panjičko je deložiran iz stana, koji se kao i svi studentski domovi nalazi pod ingerencijom SC-a zbog odluke Vlatka Jurišića, v.d. ravnatelja Studentskog centra da se Studentskom zboru ukinu privilegije koje su njegovi čelnici obilato koristili od korištenja SC-ovih stanova, mobitela i službenih automobila. Primjerice, Studentskom zboru je na raspolaganju bilo pet mobitela čiji su mjesečni računi varirali između 5 do 8 tisuća kuna mjesečno. No, Jurišićevo poimanje upravljanja Studentskim centrom nije po volji Upravnog vijeća SC-a. Naime, uz cijeli niz proceduralnih propusta, zbog kojih će se donesena odluka, kao i cijeli natječajni postupak morati preispitati, to je Vijeće za novog ravnatelja izabralo Matu Pavkovića. čovjeka čija je politička karijera osim članstvom u HDZ-u, obilježena i seansama s bivšim liderom Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Matom Bobanom.

Da je narav društvenog angažmana hrvatskih studenata, doista, surovo pragmatična svjedoče slučajevi gdje studenti za svoje pionirsko novinarstvo na internim TV stanicama u studentskom domu "Stjepana Radić" znaju zaraditi mjesečne honorare od 26 tisuća kuna. S tim je u vezi v.d. ravnatelj SC-a Vlatko Jurišić kazao: "Oprema je naša, prostor je naš, ti bi ljudi tamo u prvom redu stjecati iskustvo i obavljati praksu, te se istodobno baviti nečim što ih veseli i zanima, ali taj se amaterski rad njima debelo plaća". U slučajevima kada se za amaterstvo ne dijele novci rijetki će se studenti uže ili, ne daj bože, šire društveno angažirati. Takvu situaciju brucošica Filozofskog fakulteta u Zadru Željka Tonković opisuje na slijedeći način: "Istina grad ne pruža neke sadržaje, ali studentima to kao da odgovara. Oboljeli od teškog PMS sindroma (predavanja-menza-stan) ne žele ni pokušati obogatiti studentske dane. Naročito ne sadržajima vezanim za faks, poput pokretnih studentskih radionica." Prema njezinim riječima unutar projekta gostovanja "Dodiri" pokrenute su tribine i gostovanja zanimljivih ljudi iz političkog, kulturnog i javnog života, za koje se ispostavilo da takve inicijative ne zanimaju studente. U suprotnom ih ne bi izbjegavali. "Ipak", kaže Željka, "povremeno se pitam tko je tu lud? Oni koji pokušavaju nešto organizirati, ili većina koja uopće ne mari za mogućnost promjena? Oni, naime, kažu: "Mi smo presitne ribe da bi nešto promijenili", i nastave piti svoju kavicu".

Studenti očito nisu svjesni svoje društvene moći i uloge koju bi trebali imati u društvu. Dakako da njihova uloga nije komentiranje svakog zakona koji se izglasa u Saboru ili svakog policijskog hapšenja koje se dogodi u zemlji. Međutim, otvaranje javnih rasprava o legaliziranju lakih droga, o pobačaju, socijalnim i gospodarskim problemima, nezaposlenosti, zaštiti okoliša, o učinku globalizacijskih procesa na prilike u Hrvatskoj, zatim o perspektivama mladih i obrazovanih ljudi u zemlji i odljevu mozgova, informatizaciji i slične teme trebale bi, odnosno bilo bi prirodno da zanimaju studente i da sukladno iznesu svoje stajalište. No, to nije slučaj s većinom hrvatskih studenata. A nasuprot tom velikom apatičnom postotku studenata, nalaze se, s jedne strane, tiha manjina o čijem se djelovanju malo zna u javnosti i, s druge strane, skupina glasnih, koji su češće u javnosti, te nastupaju u ime studenata.

U prvom slučaju angažman ne dolazi do izražaja kao studentski, jer zbog činjenice da njihovi projekti ne nailaze na razumjevanje a time ni financijsku potporu nadležnih osoba u Studentskom centru, oni svoju kreativnost, uglavnom, ispoljavaju angažmanom u udrugama ili programima koji nisu specifično studentski, a takvi su Udruženje za razvoj kulture, poznata "Močvara", autonomna tvornica kulture "Attack" , klub net kulture "Mama" i slične projekte koje odlikuje urbanost, aktivizam, cyber kultura. Za razliku od njih angažman onog glasnog dijela usko je povezan s javnim nastupom različitih udruga za zaštitu digniteta Domovinskog rata ili tzv. nacionalnog identiteta i prosperiteta. Sukladno takvom mentalnom sklopu stanovitom Eugenu zvanom Srbožder vođi nazi-banda H8 (H, kao hate tj. mržnja) Studentski centar je trebao dati u zakup dvoranu "Pauk" u studentskom domu "Stjepana Radića" za koncert nazi-bandova iz Slovenije, Italije i Mađarske. Dokle se stiglo s organizacijom još je uvijek nepoznato, budući da se odgovorni u Studentskom centru ograđuju od toga, a šutljiva studentska većina nezainteresirano sliježe ramenima i nastavlja ispijati svoje kavice..

Ivana Erceg