AIM: start



TUE, 24 APR 2001 10:17:41 GMT

Vojska najnoviji povod za svađu

Aim, Zagreb, 23.4.2001.

Već petnaestak mjeseci koliko je koalicija šest stranaka na vlasti u Hrvatskoj, one se najvećim dijelom bave sobom, a posljednjih tjedana i jedino sobom. Nije potreban neki naročiti analitički napor da se to uoči, jer i najšira javnost već to vidi golim okom. Dok su ekonomska i socijalna situacija u zemlji i dalje mučno teški, bez vidljivih znakova da vlasti nešto na tome rade, i dalje traje bjesomučno hrvanje oko toga tko će ovladati najatraktivnijim državnim resorima.

Kada bi to bila ministartstva gospodarstva, obnove, financija, socijalne skrbi i slična ni po muke. Ali jagma je oko ministarstava obrane, dakle vojske, i unutrašnjih poslova, dakle policije. Hrvatska puška je odavno već na hrvatskom ramenu, kako su Tuđmanovi propagandisti pilili početkom devedesetih, ali sada kada velikog šefa više nema, njegovih šest nasljednika ušli su u ljuti boj tko će od njih podmetnuti rame mitskoj hrvatskoj ostraguši. Predstojeći lokalni izbori, koji će se održati 20. svibnja, samo su dali novi snažni zamah tome. Šest stranaka i ne taji da na njih izlazi ne toliko zbog toga da zauzmu određeni broj gradonačelničkih i županijskih fotelja, koliko zato da učvrste svoje pozicije na nacionalnoj razini.

Zato predizborna kampanja izgleda u najmanju ruku čudno. Nema tu govora, kako bi priličilo izborima u općinama, gradovima i županijama, o vodovodu ili kanalizaciji, o tramvajima i prigradskim željeznicama. Stanovnike Zagreba i Splita, ali i Pušće Bistre i Babine Grede, nastoji se animirati hit temom ovog proljeća, a to je ukidanje redovnog vojnog roka i stvaranje profesionalne vojske. Marketinški dobro? Ne može bolje, to zvuči vrlo zavodljivo u zemlji u kojoj vojno zvanje nikada nije bilo na previsokoj cijeni (osim - što se nerado priznaje - u vrijeme NOR-a). Zato je ministar obrane Jozo Radoš požurio da se time svidi biračima, i predložio je da se vojni rok ukine već od siječnja 2002., dakle za ciglih osam-devet mjeseci.

Odmah je, međutim, naišao na oštro protivljenje iz suparničkog tabora, gdje smatraju da je to stručno potpuno promašen, pa i hazarderski prijedlog, plitko sračunat jedino na to da Radoševoj Socijalno-liberalnoj srtranci donese izborne poene. Pa koliko to koštalo da koštalo obrambenu snagu zemlje. Tvrdi se, naime, da profesionalizacija uopće ne bi pojeftinila vojsku, nego je naprotiv poskupila. Zato se s ukidanjem vojnog roka ne može ići prije 2010. godine i samo vojni diletanti mogu tvrditi da se to može preko noći. Taj oštri prigovor stigao je iz Ureda šefa države Stipe Mesića, a kako praktički od izbora sukob tinja i oko svih drugih bitnih pitanja vojske, konfrontacija je odmah proširena i na njih. Dvije strane, posebno se žilavo hrvu oko toga kako urediti odnos vojne i civilne vlasti, oko čega su sada zapljuštala prava tmušta narogušenih intervjua s obje strane.

U njima je toliko međusobne nesnošljivosti da je Mesićev vojni savjetnik general Imra Agotić proglasio Radoša, inače nesvršenim polaznikom vojne škole u Zagrebu, potpuno nekompetentnim. Uzvraćeno mu je da je on nekompententan da kao vojno lice, koje se danas-sutra opet može vratiti u aktivni vojni sastav, polemizira s ministrom, dakle članom Vlade, o političkim pitanjima. Radoš je otišao toliko daleko da je od Mesića zatražio da umirovi Agotića zbog aktivnog miješanja u politički život, kao što je iz istih razloga prošle godine umirovio dvanaest generala koji su uputili otvoreno pismo javnosti otvoreno kritizirajući aktualnu vlast.

U pozadini svega ovoga je, međutim, samo jedno: tko će kontrolirati Glavni stožer Hrvatske vojske, kojemu je na čelu general Petar Stipetić (što je, vjeruje se, i bio jedan od razloga njegovih iznenadnih problema s Haaškim sudom, budući kotira kao jedan od sudionika u ovom sporu, kojeg bi se suparnici rado rješili). U svađama oko kontrole glavne komande Oružanih snaga, dvije strane zagovaraju posve oprečna stanovišta. Ministarstvo obrane s Radošem na čelu smatra da Glavni stožer vojske mora biti pod njegovom kontrolom, isto vrijedi i za vojnu obavještajnu službu SIS, dok bi vojska u cjelini bila pod nadzorom parlamenta i njegovih nadležnih tijela.

Predsjednik države i tim ljudi oko njega, odbacuju ovakvu hijerarhiju civilna-vojna vlast, uvjerljivo se pozivajući na Ustav koji šefa države definira kao glavnog zapovjednika vojske. To onda logički znači da su pod njegovom kontrolom i Glavni stožer i SIS, a da parlamentarna kontrola ne smije dovoditi u pitanje direktnu liniju zapovjedanja predsjednik Republike-načelnik Glavnog stožera. Ovom mišljenju, što je najvažnije, priklanja se i sam Glavni stožer sa Stipetićem na čelu, koji ima izrazito loše iskustvo s Radoševim modelom, budući je upravo tako bila ustrojena Hrvatska vojska u doba pokojnog ministra Gojka Šuška.

Tada je Glavni stožer bio pod njegovim izravnim uplivom, iako je vrhovni zapovjednik bio Tuđman, no ovome je odgovaralo da se djelomična, ali sistematična ustašizacija vojske obavi ne pod njegovim nego pod Šuškovim egidom. Ne hajući za sve to, Radoš je posljednjih dana krenuo u veliku medijsku kampanju obrane formalno svog, ali zapravo Šuškovog modela. Zaoštrio ga je oko najdelikatnije stvari u Hrvatkoj vojsci, a to je odnos između vojnih zapovjednika koji su se školovali i službovali u JNA da bi 1990. ili 1991. prišli Hrvatskoj vojsci, i drugih koji su, uglavnom bez vojne naobrazbe, napredovali u tzv. Domovinskom ratu.

Linija između njih nije oštro povučena, jer i među ovim posljednjim ima bivših starješina JNA (Bobetko, Domazet..), no oni se ipak smatraju "našima", dok je Stipetić, eto, "njihov", iako je bio jedan od najistaknutijih zapovjednika u ratu, uključujući i u odlučnim vojnim akcijama u Oluji 1995. godine. To mu nije nimalo pomoglo da ga Radošev tabor u kuloarima ne proglasi nekom vrstom slabo prerušenog "jugokomuniste", a jedan od Radoševih pomoćnika Zoran Batušić čak je njega i njemu bliske zapovjednike HV-a nazvao na jednom sastanku sa zapovjednicima u Kninu "staljinistima". Ovdje je zanimljivo primjetiti da je Radošev stranački šef Dražen Budiša nedavno izjavio kako je radikalna hrvatska desnica duhovno ostala u Jufgoslaviji, ali ga izgleda nimalo ne uzbuđuje što se ovaj vraća ne samo u SFRJ, nego već i u FNRJ.

Iako je Batušić zanijekao kninsku epizodu, Radoš ga je morao žrtvovati i smjeniti, ali se ljutito usprotivio i internoj istrazi koju je tim povodom navodno proveo Stipetić i zatražio je da se utvrdi i njegova odgovornost, jer je, tvrdi, nedopustivo da jedan vojnik, pa i tog ranga, isljeđuje visokog civilnog službenika Ministarstva obrane. Time je sukob dostigao točku vrenja i iza čvrsto zatvorenih vrata sastali su se Mesić i Račan da izglade sukob tobože među "svojim" ljudima, a zapravo ponajviše baš među sobom samima. Novinarima nije dopušten ni ulaz u zgradu gdje je sastanak održan, ali su televizijske kamere zabilježile jedan krajnje čudnovat prizor.

Dvije strane sjedile su sučelice jedna drugoj za poduljim stolom, što je tipično za susrete raznih međudržavnih timova, tako da je i to otkrivalo da se ovdje jedva i radilo o nekakvim dogovorima partnera u vlasti. Više je sve sličilo mučnim pregovorima, što je sa strane izgledalo utoliko bizarnije što i poslije takvih pregovora obično izađe nekakvo, makar i najšturije, saopćenje. Ovaj put ništa. Šutnja koja ne ulijeva naročito povjerenje da su svađe i blizu kraju.

Marinko Čulić