AIM: start



MON, 23 APR 2001 12:53:50 GMT

Uvođenje reda u elektronskim medijima

Kazne za prekoračenje, a ne znate koja je brzina dozvoljena

AIM, Sarajevo, 23.04.2001. Centralna regulatorna agencija (CRA) u BiH, ili bivša Nezavisna komisija za medije (IMC) završila je proces natjecanja za trajne dozvole, od 2 do 5 godina, za prvu od 13 regija, na koliko je, isključivo na topografskoj osnovi, podijeljena cijela država. Tako je od 62 aplikacije (19 tv i 43 radio stanice), samo 20 medija, od kojih je 5 javnih i 15 privatnih, odnosno četiri tv i 16 radio stanica, dobilo dugoročnu dozvolu za rad. Od ovog broja jedna tv i dvije radio stanice dobile su dozvolu za pokrivanje cijele regije, a tri tv i 14 radio stanica za djelomično pokrivanje regije Tuzla. Nakon žalbenog procesa, u kojem je svoje nezadovoljstvo iskazalo 15 stanica, dozvole su dobila još tri elektronska medija.

"Prava sječa i veliko pospremanje", komentarisali su printani mediji dok su elektronski krajnje odmjereni - plaše se za svoje dozvole koje CRA tek treba da im izda. IMC je, inače, osnovan 11. juna 1998. godine u skladu sa odlukom tadašnjeg Visokog predstavnika Carlosa Westendorpa. Kako prije toga nije postojala nikakva pouzdana evidencija o tome koliko medija postoji, koje frekvencije koriste, ko ih finansira, kakav program emituju i slično, IMC je dobila zadaću i mandat da uspostavi pravila rada elektronskih medija, uravnoteži tehničke nivoe stanica (jedan određeni broj stanica još ima ručno pravljene predajnike ili linkove), frekventni spektar - onaj dio koji koriste mediji uredi u skladu sa evropskim standardima, potom uspostavi mehanizme sankcionisanja za nepoštivanja uspostavljenih pravila, kao i da periodično kontroliše sve medije i izdaje ili oduzima dozvole za rad. IMC je u protekle tri godine, prije svega, "snimila" stanje (broj medija) i izdala registar, odnosno kompletnu listu privatnih i javnih medija, te izdala, u dva kruga, privremene kratkotrajne dozvole. U isto vrijeme kreiran je i veliki broj kodeksa i poravila vezanih za uređivanje programa, poštivanje autorskih prava, ponašanje medija u predizbornim periodima, reklamiranje, sponzorstvo... Početkom marta ove godine IMC, odnosno sada Centralna regulatorna komisija, startala je i sa izdavanjem dugoročnih dozvola s ciljem da se omogući rad najkvalitetnijim i najcjenjenijim u zajednicama koje "pokrivaju" svojim signalom. Važno je napomenuti da nije unaprijed određen broj dozvola koje će se dodijeliti, ali sudeći prema regiji Tuzla on će biti znatno manji od aktuelnog.

Stanice koje su ostale bez dozvole imaju zadatak da 14 dana nakon objavljivanja odluke CRA prekinu emitovanje programa, s tim da mogu ponovo aplicirati kada proces bude završen u svih 13 regija. "Stanice koje su ostale bez dozvole mogu nastaviti da produciraju program za druge kuće", rekla je glasnogovrnica CRA Zinaida Babović na nedavnom sastanku sa novinarima. Na pitanje šta sa novinarima koji ovim odlukama ostaju bez posla, u CRA kažu da su oni samo regulatorno tijelo koje u svom mandatu nema socijalnu komponentu, ali da će podržati "svaku konstruktivnu akciju koja se bude odvijala u pravcu obezbjeđivanja radnih mjesta za novinare koji budu direktno pogođeni ovim odlukama.

Proces davanja dozvola u prvoj regiji mahom je u javnosti ocijenjen je kao "netransparentan i nedosljedan", a rezultirao je i ostavkom jednog člana Vijeća CRA (Srđan Dizdarević, predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH), najavom ostavke drugog člana (Mehmed Husić, predsjednik Unije nezavisnih novinara BiH), pismom nezadovoljstva koje je federalni ombudsmen za medije Mehmed Halilović uputio predsjednikuVijeća CRA i najavom nekoliko medija koji su ostali bez dozvole da će se žaliti Domu za ljudska prava u BiH, Vijeću Evrope, Međunarodnom sudu pravde u Strazburu, Reporterima bez granica, Odboru za zaštitu novinara. Ima i reagovanja u kojima pojedini mediji kažu da neće ispoštovati odluke o zatvaranju stanica.

Za mnoge koji su ocjenjivali postupak oko regije Tuzla nije sporan broj onih koji su dobili "zeleno svjetlo", već način na koji se do njega došlo. Kako je, zapravo, CRA ocjenjivala radio i televizijske stanice? Prvo se ocjenjivao kvalitet programa za koji je od mogućih 20 bodova potrebno dobiti najmanje 12, potom finansijska konstrukcija (od 10 mogućih najmanje 6 bodova) i tehničke operacije (opet od 10 maksimalnih najmanje 6). "IMC, odnosno CRA ne može "navlačiti" bodove nikome i ni u kom slučaju", pojašnjavaju u CRA. Tako je, primjerice, RTV Zenica zbog jednog boda "manjka" u tehničkim operacijama - nisu pojasnili na koji način kontrolišu signal - a sa čak 19 bodova u programskom dijelu i 6,5 u finansijskom sekciji, ostala bez dozvole za regiju Tuzla. Primjedbe koje dolaze iz medija kojima je dozvola za rad uskraćena su brojne i raznolike. U materijalima koje su stanice dobile uz aplikacioni obrazac nalaze se tabele u kojima je tačno označeno koliko bodova nosi koji detalj vezan za tehničke operacije ili finansijsko poslovanje stanice kao preduzaeća, ali najmanje je jasno ono što je i najzanimljivije i najosjetljivije - na koji način se ocjenjuje kvalitet programskih sadržaja? "To je kao da vas kazne zbog prekoračenja brzine, a kada pitate kolika je brzina dozvoljena, niko vam ne zna objasniti", kaže jedan visoki dužnosnih međunarodne zajednice, kome u opisu posla stoji i analiza rada IMC/CRA. Istovremeno, u CRA tvrde tvrde da je "nemoguće da prevagne nečija neobjektivnost, odnosno pristrasnost. Deset ljudi radi na analizama programa. Mediji nam dostavljaju snimke svog programa za dva dana - jedan radni dan i jedan dan vikenda i to po vlastitom izboru. Analitičari analiziraju program po segmentima, a nakon toga, na zajedničkom sastanku programske grupe zasjedaju šefovi odjeljena i obrazlažu ocjene koje su donijeli. Konačna odluka se donosi na zajedničkom sastanku na najvišem nivou", pojašnjava glasnogovrnica Babović.

Ono što je ovdje, po svemu sudeći, najveći problem, jeste činjenica da CRA nije cjelokupnoj javnosti dala na uvid obrazloženje za sve stanice, ali ni svim stanicama (koje su aplicirale) nisu data dovoljno jasna, precizna i detaljna obrazloženja. Tako se informacija za široku javnost svela na suhoparno saopštenje u kome su pobrojana imena onih koji su dobili i onih koji nisu dobili dozvolu. Kako nezvanično saznajemo, u IMC/CRA su se bojali da bi stanice koje tek treba da budu obrađene svoj program "frizirale" i prilagođavale prema njihovim objašnjenjima. Bilo kako bilo, ni odgovorni u stanicama koje su aplicirale očito nisu dovoljno detaljno iščitavali pravila koja definišu segmente odgovornosti medija i pojašnjavaju obaveze, prava i mogućnosti, pa samim tim nisu adekvatno ni popunili svoje aplikacije.

Braneći se od optužbi da su netransparentni, uposlenici IMC/CRA tvrde da svaki građanin BiH (a i šire) može doći kada god to zaželi i zatražiti fajl bilo koje radio ili tv stanice i kompletnu prepisku između CRA i te stanice. Jedino je nemoguće dobiti dio informacija vezanih za finansijsko poslovanje privatnih stanica - to je njihova poslovna tajna. No, građani ovo očito nisu znali: "Kada smo mi pozvali javnost da nam se obraća, uslijedio je muk. Međutim kada je od 62 radio i tv stanice koje su se natjecale za region Tuzla dozvolu dobilo njih 20, mi smo bili zasuti raznim pismima, primjedbama, sugestijama i ocjenama", kaže Babovićeva. Tako su, navodno reagovale i neke vatikanske organizacije, a France Liberasion je pisao velike, istina prilično neutemeljene, tekstove u slavu sarajevskog Studija 99 koji nije dobio dozvolu za regiju Tuzla...Dakle, svi mogu pisati i obraćati se, to je čak i jedan od obaveza medija - ukoliko im konzumenti dostave neku primjedbu na rad, oni je moraju čuvati i priložiti uz svoju dokumentaciju. Toliko o transparentnosti, ali kada dođe do pojašnjavanja dosljednosti - tu, stiče se utisak, i IMC/CRA gubi argumente. Prve dozvole - pet stanica je dobilo i prije nego je počelo natjecanje uopšte. To su: sarajevski Radio M, "prvi privatni medij na Balkanu", sarajevska TVX (bez minute vlastitog programa i zaposlenih), banjalučka ATV, tešanjska TV AMNA i RTV O78 iz Laktaša - dakle oni koji prave priloge za OBN. Oni su, koje li slučajnosti, dobili dozvole gotovo u isto vrijeme kada je Gavrilo Bobar (bijeljinski biznismen koji je svojevremeno sponzorirao jedan veliki skup u organizaciji IMC-ja i čiji je radio BOBAR iz Bijeljine dobio dozvolu za dio regije Tuzla) najavio kupovinu OBN. No, kada je Bobar odustao od kupovine, a počelo natjecanje za Tuzlu - OBN, kao "samostalni subjekt", dozvolu nije dobio! Nadalje, javne krovne informativne kuće PBS, RTV FBiH i RTRS "čim završe aktuelne procese transformisanja, dobiće dozvole bez natjecanja, ali po istim uslovima kao i druge stanice", najavljuju u IMC/CRA, pojašnjavajući da je jednostavnije da ove stanice dorade svoj program prilagođavajući ga njihovim zahtjevima i pravilima nego da, možda, ne dobiju dozvolu. Ovim stanicama se, uz ovu povlasticu i sredstva koja kao javni mediji dobivaju iz budžeta, sada i vrijeme za plaćeno reklamiranje povećava sa četiri na deset minuta po satu.

Za ilustraciju još nekoliko primjera: radio stanice Kairos i Vesta prvi put apliciraju, bez eksperimentalnog programa i bilo čega drugog - Vesta dobiva dozvolu kao privatni medij (nezvanično - radi se o mediju koji se otvara novcem švedske humanitarne organizacije veoma bliske bivšem direktoru IMC-ja Cristeru Thelinu), a Kairos ne dobiva. Mnogi stavljaju znak pitanja i nad odluku da stanica Soli ("hrvatske provenijencije" i velikog broja sati reemitovanja programa Hrvatskog radija) dobiva dozvolu. Drugi se, pak, pitaju zašto TV FS3, privatna komercijalna stanica stara 12 godina ne dobiva dozvolu jer joj program "nije dovoljno raznovrstan", a radio Sloboda jer "nema lokalnih vijesti". U oba slučaja se radi o stanicama čiji vlasnici imaju u vlasništvu još po jedan medij - TV FS3 ima Front slobode, a Sloboda Radio Kameleon. Komentari se svode na sumnju da se "IMC/CRA boji prevelike moći u rukama jednog čovjeka ili grupe ljudi!"

Ipak, i pored svega, u zemlji u kojoj se ništa značajno ne događa bez nečijeg prsta iz međunarodne zajednice, ni postojanje i potrebnost IMC-ja, odnosno CRA, nije upitno. U jednom trenutku u BiH je svako ko je od tri tranzistora i diode znao da napravi predajnik, mogao je emitovati program za svoju ulicu i dvije susjedne, govoriti šta hoće i kako hoće, ne poštujući nikakve standarde i pravila. Primjera radi - Radio Boston iz Sanskog Mosta je prije nekoliko godina otvorio svoje mikrofone za slušaoce za više od 100 sati bez prestanka, promovirajući izuzetno agresivan nacionalistički stav, a svojevremeno je i sarajevski muslimanski Radio Hayat sličan program završio pozivom na javna okupljanja i gotovo linč svega nebošnjačkog). IMC/CRA je, prije svega, pokušao uvesti reda - snimiti stanje, uvesti red u tehničke odrednice i poštivanje pravila korištenja frekventnog spektra, potom se otišlo korak dalje - uvođenjem reda u uređivanje programa, poštivanje autorskih prava (u BiH nema zakona o ovom), kao i o vremenu, dužini i pravilima reklamiranja... Nakon toga sljedeći korak je trebalo biti smanjenje broja od više od 280 medija.Ali, izgleda da niti je CRA svjesna moći i odgovornosti koju posjeduje, niti su mediji svjesni i svojih obaveza koje proizilaze iz svih kodeksa i pravila i ovlasti CRA. U svakom slučaju, jedna je regija morala biti prva i pokazati sve nedostatke i propuste svih učesnik u ovom procesu, sada valja čekati kako će se stvari odvijati u drugim.

Rubina ČENGIĆ (AIM, Sarajevo)