AIM: start



SAT, 07 APR 2001 11:53:52 GMT

Osvaja li Sotona Hrvatsku

Aim, Zagreb, 7.4.2001.

Tajna je provaljena - prvi čovjek Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj, zagrebački nadbiskup Josip Bozanić nalazi se ovih dana pred teškim izborom: izabrati službene egzorciste za Zagreb i okolinu, ili i dalje kaditi bez njih. Javnosti nisu poznata imena svećenika-kandidata, niti optimalna kvota za hrvatske prilike opsjednutosti, nego samo činjenica da se o prisutnosti Sotone ovdje u zadnjih nekoliko tjedana sve više priča, dok Crkva na istu temu sve napadnije šuti. S druge strane, sljedbenici Antikrista iz cijelog svijeta najavili su za prvu polovinu travnja skup na zagrebačkom Jarunu. Situacija je krajnje zabrinjavajuća: nekoliko egzorcista u Hrvatskoj djeluje izvan Zagreba, a u glavnom gradu prema izvorima "Večernjeg lista" već živi oko 100 tisuća osoba opterećenih voljom Nečastivog. Svaki deseti Zagrepčanin, ili dvanaesti, svejedno, pod njegovom je kontrolom!

U redu, smijte se koliko želite. Ali, ukoliko se ne smijete mogućnosti da netko vjeruje u Boga (kome je to i bilo smiješno, odavno valjda nije), zašto inzistirati na stavu da je protivna strana blesavija i čudnija? Ako smo ravnodušni na svakodnevne slučajeve opčinjenosti Duhom, zar je manje vjerojatna opsjednutost Zloduhom? Na stranu sad koliko je u oba slučaja autentičnosti, a koliko hinjenog poklonstva; o tome nismo pozvani ovdje razvijati diskusiju. Više nas ipak zanima čudno ponašanje hrvatske Rimokatoličke crkve, koja igra sasvim nejasnu defanzivu, i opet sebi skače u trbuh. Drugim riječima, problem sa sotonizmom u Hrvata nije religijske, nego društvene i političke naravi. Uvod u cijelu priču može se prepoznati nekoliko mjeseci unatrag, kad je Vatikan objavio jednu pomalo neočekivanu vijest, o prestanku egzorcističke djelatnosti pod paskom njegovih svećenika.

Nedugo potom, popularni novinski kolumnist i osnivač Izvještajne katoličke agencije don Živko Kustić ostrvio se na dvojicu novinara splitskog Ferala, prozivajući ih zbog rada pod utjecajem Antikrista. Razmjeri njihove zlobe, rekao je ovaj svećenik, pozivajući se na svoje bogato iskustvo i obaviještenost, nadilaze ljudske mogućnosti. Jedan od dvojice kolega zamolio je Kustića za egzorcističku pomoć, no kaptolski ghostbuster se više nije javio (ovo mjesto treba zapamtiti, u skladu sa novodobnom sklonošću Crkve da se na sučeljavanje s vragovima ne odaziva). Međutim, pripadnik franjevačke provincije Bosne Srebrne, fra Luka Markešić je ubrzo poručio Kustiću da bi mu bolje bilo da pripazi na krajnje oblike Zla u vlastitoj kući, namjesto što ih zaobilazi i prikriva kao do sada... Inače je to, glasi nastavak poruke, ismijavanje i ublažavanje ozbiljnosti pravog Zla.

Tako smo, uz principijelnu pomoć jednog časnog pripadnika Crkve, došli do merituma stvari. Zlo se krije, dakle, tamo gdje se o njemu diže najveća dreka, ili tamo gdje se o njemu nametljivo muči, a plaće se primaju za djelotvornu akciju. Prvo nešto o šutnji: da ne bi ostao dojam kako smo gore optužili prvenstveno Vatikan za opstrukciju službe Božje, treba reći da je centrala rimokatolička u odnosu na njezinu hrvatsku ispostavu ipak pravo čudo od humanizma i poštenja. A kad je ono Vatikan najavio obustavu egzorcističkog djelovanja, hrvatska je Crkva to već imala na snazi! Ne, nisu Hrvati bili napredni, vidoviti i praktični. Tumačenja upućenih komentatora Svete stolice kazuju da su prelati ovim naputkom odlučili smanjiti marketinški prostor za sotonističku konkurenciju, a egzorcistički će se obredi i dalje provoditi, malo dalje od javnosti željne senzacija.

No, ponašanje Crkve u Hrvatskoj zaista je odavno ispod svakog ukusa, s upornim prešućivanjem zala koja tište ovdašnje društvo, i traženjem zaobilaznih putova da se kaže poneka o tužnoj svakodnevici. Kad je ono Bozanić prije dvije godine lanuo pet riječi o "grijehu struktura", vjerničko stado ih je primilo kao manu sa nebesa! Prije ni poslije, nije bilo sličnog proklizavanja klera u Hrvata, već se đavle na vlasti počelo iskati tek pošto je promijenjena državna vlast... Tada su dalmatinski biskupi otvoreno preuzeli manire hercegovačkih svećenika, putujući poput cirkusa u stolama po najcrnjim hrvatskim vukojebinama, u "Oluji" oslobođenima od života, da smire humano preseljeni puk prije negoli poželi poništiti rezultate demografske privatizacije i pretvorbe. "Došao sam k vama", sarkastično će jedan biskup novopečenim Kninjanima, "da vidite da ovdje nije tako loše".

Ustvari, kako će definirati fra Markešić, biskupi su svojim milostivim posjetom i materijalnim darovima (Kninu su poklonili pučku kuhinju!) u narodu svjesno suzbili potrebu zdravog protesta, protiv svega što im je učinila državna politika u proteklih desetak godina. A tobožnje razne vidove Zla markira Crkva isključivo i uporno na strani koja je drukčijih političkih shvaćanja. To su dreka i šutnja hrvatske Crkve, suzdržane i zbunjene kada pastva, uznemirena najavom sotonističkog skupa na Jarunu, traži da se nešto poduzme, da se nakot Tmine zabrani i iskorijeni, jer nećemo valjda, zaboga, pustiti zle da nam iskopavaju dječje leševe, kao onomad u Rijeci (nije dokazano, ali je pouzdano), da nam izvrću hrvatske tropletene križeve i guraju nas, konačno, u balkanske integracije i komunističko-masonski ponor! Kao, nema Crkva pojma otkud takva histerija i pomama.

A istinska opasnost doista nikome ne prijeti od folkloralnih sljedbenika Nečastivog, ma koliko netko vjerovao u mogućnost njegova postojanja. Nisu oni od jučer, niti im je za iskazivanje moći nedostajalo prilike, baš kao niti Crkvi, pa je valjda jasno tko je ima i koristi. Politička moć i društveni utjecaj su oduvijek u posjedu Crkve (sasvim protivno porukama evanđelista), i zato se prirodni ambijent za egzistiranje Zla nalazi u vrhu Crkve, a ne po ekstenzivnim sotonističkim paradama. Baš kao u pjesmi Maka Dizdara, koji na "stolicom Petra i Pavla" prepoznaje "lice samog dijavla"... Zato nervozno šuti Crkva u Hrvatskoj, kada padne na pamet sotonistima prošetati po Jarunu, budući da ona ne želi uopće spominjati potencijal Kristove suprotnosti, dakle, ne želi podsjećati na Antikrista. Jer, mogla bi ljudima po samom opisu postati stvar odnekud poznata i jasna.

Igor Lasić