AIM: start



FRI, 06 APR 2001 07:59:24 GMT

Hrvatska i hapšenje Miloševića

Aim, Zagreb, 6.4.2002.

Mada to nitko otvoreno neće priznati, sve u svemu, Hrvatska je jako iznenađena kako je to s hapšenjem Slobodana Miloševića zapravo glatko išlo. Još nedavno pola je Hrvatske bilo blokirano zbog uhićenja jednog hrvatskog generala, a Srbi ni za prvoga među zločincima prave demonstracije nisu uspjeli organizirati. Onih nekoliko stotina jadnika, koji su dežurali na Dedinju, čini se da spomena nisu vrijedni.

Hrvatska je, naravno, Miloševićevo hapšenje uglas pozdravila. Predsjednik Republike Stjepan Mesić odmah je, u posebnoj izjavi, pohvalio, kako je rekao, odlučnost koju su pokazale vlasti u Beogradu te je izrazio uvjerenje da su i one svjesne da Milošević nužno mora završiti pred sudom u Haagu.

Sva reagiranja u Hrvatskoj naglašavaju upravo to da Milošević mora odgovarati u Haagu i mora odgovarati za ratne zločine. Ali u svemu dalje u državnom se vrhu osjete razlike. Jedni izražavaju određenu rezerviranost prema potezima vlasti u Beogradu, smatrajući ih u najmanju ruku nedovoljnima, ili čak fingiranima, drugi tvrde da je suđenje u Beogradu samo prvi korak na, kako je rečeno, Miloševićevom putu bez povratka.

Tako ministar vanjskih poslova Tonino Picula ističe da se bivšeg jugoslavenskog predsjednika ne može teretiti samo za financijske makinacije i izborne prijevare te izražava bojazan da "njegovo hapšenje još uvijek ne mora značiti i konačno privođenje pravdi". Picula svoju skepsu temelji na argumentu da u Srbiji nesmetano žive još neki u Haagu za ratni zločin optuženi pojedinci, poput vukovarske trojke, Šljivančanina, Mrkšića i Radića.

Radikalniju varijantu ovog skeptičnog društva predstavlja potpredsjednik Sabora Zdravko Tomac, koji je požurio s ocjenom da je gužva oko Miloševićeva hapšenja samo velika predstava za međunarodnu zajednicu. On je nekoliko sati prije nego se kolona s Dedinja sjurila do beogradskog zatvora izjavio da su sukobi oko Miloševićeve vile dio scenarija kojim se svijetu sugerira da bi hapšenje bivšeg predsjednika Jugoslavije destabiliziralo Srbiju, a da bi izručenje Haagu - izazvalo građanski rat.

Predsjednik Mesić, pak, tvrdi da je hapšenje i suđenje Miloševiću u Beogradu tek prvi korak na putu prema Haškom tribunalu. "Riječ je o taktičkom manevru. Vlasti u Srbiji žele ga osuditi za kriminal i izborne prijevare, a kada ga dovoljno kompromitiraju, izručit će ga Haškom sudu", rekao je Mesić, dodajući kako se Miloševićevim hapšenjem otvara put za lakše sankcioniranje svih ratnih zločina.

Hrvatski političari također redom ističu kako Beograd mora obračunati ne samo s nekadašnjim voždom, nego i s njegovim velikosrpskim projektom. Neki, pomalo svisoka, primjećuju da je jednostavnije bilo srušiti Miloševića nego njegovu politiku. Tako će premijer Ivica Račan izjaviti: "Konfuzija oko uhićenja bivšeg jugoslavenskog predsjednika govori da je lakše bilo udaljiti Miloševića s vlasti, nego udaljiti Srbiju od njegove politike".

Veliko iznenađenje izazvalo je i Miloševićevo priznanje da je financirao naoružavanje Srba u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Doduše, Ministarstvo vanjskih poslova na to je reagiralo tvrdnjom da Miloševićeva izjava o "financiranju agresije ne iznenađuje nikoga u Hrvatskoj". "Žrtve su od prvoga dana znale da su žrtve projekta stvaranja Velike Srbije", kaže se u saopćenju MVP-a te zaključuje da Miloševićevo priznanje "samo ubrzava i olakšava potrebu njegova što žurnijeg izručenja sudu u Haagu". Pravni stručnjaci, pak, ističu da je Miloševićeva izjava "potpuno zapanjujuća" jer predstavlja "izravan i snažan dokaz o njegovoj umiješanosti u ratna zbivanja u Hrvatskoj i BiH". "Agresija na Hrvatsku definitivno dobiva međunarodni karakter", kažu pravnici te zaključuju da "Miloševićevim priznanjem isplata ratne odštete Hrvatskoj postaje realna mogućnost".

Miloševićevo smještanje iza rešetaka može se smatrati definitivnim krajem rata. Ujedno je to dokaz da je pravda - i kad je tako strašno spora, kako je to bilo u ovom slučaju - ipak dostižna. Dolazi vrijeme kada će ratne vođe morati javno položiti račune, prvo za kriminal, potom i za ratne zločine. Suđenjem Miloševiću otvara se mogućnost bržeg i bez pardona sankcioniranja svih koji to zaslužuju. Za Hrvatsku to znači da će se vjerojatno pred Tribunalom u dogledno vrijeme naći vukovarski ili zločinci nad Dubrovnikom, ali također i to da se Zagreb u suradnji s Haškim sudom više neće moći izvlačiti na loš primjer Beograda.

Zatvaranjem Slobodana Miloševića za Hrvatsku bi moglo okončati razdoblje relativnog komoditeta, kada se Zagreb bez velikog truda smatrao superiornijim svima ostalima u nestabilnoj regiji. Beograd je sada svoju poziciju izrazito ojačao. Indikativan je u tom pogledu intervju američkog ambasadora u Beogradu Williama Montgomeryja jednom zagrebačkom tjedniku, prepun komplimenata na račun beogradskih vlasti i njihove hrabrosti i odlučnosti u hapšenju Miloševića. Svojim inzistiranjem na izručenju uhapšenog Haškom sudu Hrvatska vjerojatno pokušava sugerirati da u Beogradu ipak nije sve onako kako bi međunarodna zajednica htjela. Ali te se primjedbe nerijetko doimaju kao dijeljenje lekcije, kao da je Zagreb popio svu pamet demokracije, pa može olako bagatelizirati kapacitet promjena u drugim državama.

Neki nezavisni novinski analitičari primjećuju kako hrvatski lideri iz vlastitog iskustva dobro znaju da je lakše bilo srušiti Tuđmana i HDZ nego tuđmanizam. Odlaskom Tuđmana i izbornom smjenom HDZ-a nije definitivno poražena i njihova politika. Hrvatska se vrlo sporo i teško trga iz tog zagrljaja. Zato je sasvim neralno očekivati da se Srbija preko noći demiloševićizira. Također se primjećuje da Zagreb nema nikakvog prava docirati Beogradu o tome da Miloševiću nije dovoljno suditi kao kriminalcu. Čak i kad bi se zaista radilo tek o procesuiranju kriminalnih pothvata donedavnog gazde s Dedinja, to je ipak mnogo više nego je hrvatska vlast u vlastitom dvorištu dosad napravila. Vladajuća šestorka nije smogla petlje da pravdi privede nikoga ni od nižerangiranih HDZ-ovih lopova.

Jelena Lovrić