AIM: start



TUE, 03 APR 2001 14:30:17 GMT

Rekkcije u BiH na hapšenje Slobodana Miloševića

Simbol iza rešetaka

AIM, SARAJEVO, 03.04.2001. Hapšenje Slobodana Miloševića obradovalo je Bošnjake, a bosanske Srbe nije rastužilo, što je živi dokaz o prolaznosti mitova. Alija Izetbegović, kome je sudbina namijenila da bude jedan od šestorice predsjednika u danima raspada Jugoslavije, vijest o hapšenju bivšeg srbijanskog predsjednika dočekao je u Londonu ocjenivši ga kao "jedan od najvažnijih događaja na ovim prostorima". Izetbegović nije elaborirao ovu ocjenu, ali se ona ovdje podrazumijeva: s Miloševićevim hapšenjem završava se jedna era koja je obilježila posljednju deceniju prošlog stoljeća - talas nacionalizama, raspad Jugoslavije i četiri rata koje je pokrenuo i izgubio, odnosno era koja je u Bosni i Hercegovini trajno obilježena sa desetinama hiljada i hiljada grobova, razrušenim gradovima i dva miliona raseljenih. Zvaničnici u Sarajevu saglasni su u ocjenama da ovo hapšenje označava "početak kraja velikosrpskog projekta" (Karlo Filipović, predsjednik Federacije BiH), "koji je započeo u Beogradu, ali će se završiti u Hagu" (Alija Behmen, predsjednik Vlade).

U kolektivnoj svijesti Bošnjaka i Hrvata, Milošević je otjelovljenje zla; za većinu sunarodnjaka zapadno od Drine bio je ujedinitelj Srba. Milošević je poveo Srbe na maglovitom programu koji nikada nije pismeno objelodanjen, a koji je on prilagođavao prema potrebi i svom nahođenju bez obzira na cijenu. Na milionskom mitingu u čast šesto godina kosovske bitke 1989. godine pozvao je u rat. Naprije se zalagao za centralističku jednopartijsku državu, zatim je zamišljao "krnju Jugoslaviju" bez Slovenije, a kasnije i bez amputirane Hrvatske. Na kraju se zadovoljio državnim okvirom "svi Srbi u jednoj državi" zbog čega je proliveno najviše krvi.

Sa hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom prije izbijanja rata dogovorio se o podjeli BiH na susretu u Karadžordževu 25. marta 1991. Poslije je sve bila igra. Međutim, o tom susretu Milošević nikada nije govorio. Sve što se zna o tom "istorijskom susretu" na kome je izrečena smrtna presuda Bosni i Hercegovini čulo se iz usta Tuđmanovih saradnika. Tuđmanov savjetnik Hrvoje Šarinić prenio je riječi Miloševiće desne ruke Borisava Jovića "nas ne zanimaju Srbi u BiH već 66 posto BiH i to ćemo zauzeti". "Ne smemo dozvoliti unitarnu BiH", parola je Beograda iz predratnih vremena.

I dok su na očigled svijeta naoružane militantne grupe pravile prve pokolje u Bosni (Arkanovci početkom aprila 92. u Bijeljini i Zvorniku), Milošević je govorio američkom ambasadoru Zimermanu da se "nijedan ovdašnji Srbin ne bori u Bosni" i da "nikada nije čuo za Arkana". Miloševića rečenica "sto puta ću ponoviti, ja sam za mir, Srbija nije u ratu", postaće predmet ismijavanja, čak i u Srbiji, ali se on nije dao pomesti. Knjiga generala Veljka Kadijevića "Moje viđenje raspada" te memoarsko štivo Borisava Jovića, predstavljaju najveću optužnicu protiv Miloševića i svjedoče o direktnoj umješanosti Srbije u ratovima u Hrvatskoj i BiH, te transformaciji JNA u srpsku vojsku čiji je stvarni gospodar srbijanski predsjednik. Milošević je vukao sve konce, ali nije ostavljao pismene tragove vjerujući da će nadživjeti ratove i ostati netaknut.

Milošević je tako u svijesti žrtava u BiH postao simbolom zla za svu nesreću koja se sručila na ovu zemlju. Zbog toga u reakcijama Sarajeva provejava nezadovoljstvo što nije optužen i za ratne zločine koji su ime politike koju je on kreirao, počinjeni u BiH. Sam Milošević i njegova kazna više nije bitna. Važno je da on bude isporučen Tribunalu u Hagu. "Sve manje od toga bio bi promašaj", stoji u reakciji kabineta šefa bh. diplomatije Zlatka Lagumdžije. Predsjednik Federacije Karlo Filipović je uvjeren da će on završiti u Hagu, a Alija Izetbegović smatra će suđenje u Beogradu biti u funkciji pripreme javnosti za njegovo izručenje. Insistiranje na Hagu održava više ciljeve. Oni su motivirani ne toliko kaznom, koliko potrebom da se u ovom procesu razgoliti program stvaranja "velike Srbije", teritorijalno proširenje koje je počivalo na genocidu čiji je metod zasnovan na kovanici "etničko čišćenje". Iako je Haški tribunal u presudi u "slučaju Tadić" opovrgao tezu o građanskom ratu definišući rat u BiH kao agresiju susjedne države, potrebno je da cijeli projekat u Hagu dobije kaznenu, istorijsku i političku ocjenu. Vjeruje se da bez toga nema trajnog mira u regionu niti stabilizacije BiH (W. Petrisch).

Postajala je bojazan da bi hapšenje Miloševića moglo izazvati potrese među bosanskim Srbima, ali se ispostavilo da su ti strahovi neopravdani. Niko od zvaničnika u Republici Srpskoj nije se javno usprotivio hapšenju dojučerašnjeg svesrpskog idola. Srpski član Predsjedništva Živko Radišić, koji je važio za vjernog Miloševićevog saveznika u BiH, diplomatski je izjavio da "niko ne može biti amnestiran za ratne zločine". Predsjednik RS-a Mirko Šarović, koji je blizak Koštunici, izjavio je da "pravda treba biti dostupna za sve, pa i za bivšeg predsjednika SRJ". Prema ocjeni premijera Mladena Ivanića, cijeli se region mijenja i stabilnost RS i BiH već je obezbjeđena. Milošević odavno nije omiljena ličnost u RS, pogotovo među pristalicama SDS-a nakon njegovog razlaza sa Karadžićem 1994. godine i uvođenja sankcija na Drini. Međutim, sa ovim hapšenjem neće se automatski revidirati ratna politika SDS-a i prihvatiti saradnja sa Hagom. Ali će se promjene uvlačiti neopaženo, kao gripa.

Hapšenje Miloševića, a pogotovo njegovo izručenje Tribunalu za ratne zločine, ostaviće duboki trag na politiku i bosanskih Srba i cijele BiH. U tehničko-policijskom smislu ovakav Miloševićev kraj skraćuje put do Radovana Karadžića i Ratka Mladića, dvojice glavnih izvršilaca njegove ratne politike u BiH za koje se tvrdi da i dalje imaju veliki uticaj na politički život u RS-u. Teritorija Srbije poslije prvog aprila za njih više nije sigurna, a istočna Bosna, gdje je najvjerovatnije njihovo skrovište, postaje sve tjesnija. Igra s Miloševićem - koji je u očima zapadnih diplomata prošao put od "balkanskog kasapina", preko "čovjeka opredjeljenog za mir" u vrijeme Dejtona, pa do "najtraženijeg ratnog zločinca" - pokazuje strategiju Zapada. Velike sile nisu ni pokušavale hapsiti bivšeg srbijanskog predsjednika, već su primorale lokalne vlasti da to urade. Sličan recept primjeniće se u slučaju Karadžića i Mladića, čija skrovišta strani obavještajci sigurno znaju, ali traže da hapšenje obavi predsjednik RS Šarović ili pak premijer Ivanić.

Međutim, najvažnije su političke posljedice. Sa Haškim tribunalom nastupa trenutak istine u višem značenju te riječi. Važno je da pred Sud stanu oni koji simbolišu zločin, a koji su spasavajući vlastitu kožu sebe poistovjećivali sa cjelokupnim narodom. Hag završava tu priču, nakon koje će se u Bosni moći reći: rat je mentalno završen, živimo u miru!

Emir HABUL (AIM, Sarajevo)