AIM: start



SAT, 31 MAR 2001 19:07:44 GMT

Dva hrvatska pravopisa

Aim, Zagreb, 31.3.2001.

Hrvati su ratovali da bi imali državu, i u toj državi jedan pravopis. Sad imaju državu, no pravopisa su dva. Dva hrvatska pravopisa pokazuju da ima neka u sistemu greška. Neki dan je izišao drugi na muku prvome, koji je mišljen da bude jedini. Da su pravopisi nešto ljudi, pa da na koricama imaju oči, e onaj bi prvi ovome drugome te oči slasno iskopao, toliko ga ne podnosi. Taj prvi je tanji i manji, a drugi je veći i skoro dvostruko deblji. Prvi je žutih korica sa crvenom vrpcom, kao da mu ih je otrovom pomiješanim za pastorka mastila kakva zla maćeha, a drugi je smeđ, da nije debeo, čovjek bi pomislio da je rokovnik. Iznutra su, međutim, poprilično različiti: ovaj smeđi i debeli, sav je jednoličan i dosadan kao i svi pravi pravopisi na svijetu; onaj prvi je svaštara jedna živa, prepuna mudrovanja, trućanja, zvjezdica, znakova porijekla, brige za hrvatstvo, te se ne zna u što bi ga se moglo brojati: mogao bi biti građa za popis neispunjenih prohtjeva jezikoslovaca, mogao bi biti i žal njihova za vlast. Pravopisom takva kupusara može biti samo u današnjoj Hrvatskoj. Kupiti je, bez velike nužde neće niko, a za rođendan će je prijatelju pokloniti prijatelj samo ako s prijateljstvom njihovim nešto nije u redu.

Najprije je, prije dva mjeseca izišao "Hrvatski pravopis", pa je prije pet dana izišao iz štampe "Pravopis hrvatskoga jezika". To su te dvije zavađene knjige. Prvoj su knjizi autori Babić-Finka-Moguš, a drugoj su knjizi autori Anić i Silić. Od prve trojice u životu su još Babić i Moguš, a od druge dvojice živ je Silić. Prva bi dvojica živih utopili u čaši vode Silića. To svuda i kažu, kad god usta otvore sipaju jal i jed; ne zna se bi li to isto s prvom dvojicom učinio i Silić, dosad ga se nije nigdje čulo da šta o tome rekne. Tu je on finiji.

Čudne dvije knjige. Prva je bila zabranjena za upotrebu (a sastavljana je s nakanom da se bude "nastolna knjiga"), pa je štampana u Londonu, i to dva puta, te imala još i jedan pretisak, te je prozvana imenom "londonac", e da bi se iz emigracije na bijelom konju vratila u Hrvate i bila dočekana bolje no što je najprva Biblija bila dočekana. Pa je u Hrvatskoj, "doživjela" dva izdanja, ovo joj je drugo. Računaju li se ona londonska, ovo bi joj, dakle, bilo izdanje peto. Ovo nije lako utvrditi, s obzirom na prethodno izdanje, na kojemu nije pisalo koje je. U predgovoru tome izdanju pisalo je samo da je ono "zapravo drugo". Sad vidimo da izdanje koje bi moralo biti "zapravo treće" jest zapravo - peto!

Drugi je pak pravopis bio druge sreće. Bio je "nastolnom" hrvatskom knjigom, pa kad se "londonac" vratio, zafrljačen je u ropotarnicu hrvatskoga jezičnoga ropstva. Jer se nije mogao podnijeti njegovo ime: momački se, naime, zvao: "Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika". Sada se, već domazet, zove "Pravopis hrvatskoga jezika". Ovo bi mu moglo biti, ako se smije reći, četvrto izdanje. Tri su mu izdanja izišla od 1986. do 1990. Izdanje treće je povučeno iz distribucije, godine 1993: zbog naslova i zbog toga što je "londonca" valjalo nastoliti. No izdavač ovo četvrto izdanje računa u prvo! U uvodu izvršni urednik Slavko Goldstein veli kako je prvo izdanje izišlo "nakon višegodišnjih opstrukcija tadašnjega režima". O tome pak autori ne kažu ni jednu jedinu riječ, njihovo je držanje tu ili posve gospodstveno ili ih je strah pretrpljeni naučio da o tome govoriti ne valja.. O tvrdnji izvršnoga urednika tek izišloga novog Pravopisa ("koji tek sada izlazi pred javnost u svom potpunom i autentičnom obliku") da je izdanje iz godine 1986. izišlo "pod naslovom nametnutim u duhu tumačenja tadašnjih ustavnih odredbi o nazivlju (sic!) jezika 'Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika", mora se reći da je namet najprije učinio Nijemac po imenu Jakob Grimm, i to godine 1824. Rečeni je Grimm te godine napisao predgovor za njemačko izdanje "Pismenice srpskoga jezika" autora Vuka Stefanovića Karadžića. U predgovoru se malko pozabavio i žalosnom baladom o Hasan-aginoj ljubi. Za tu baladu veli da je "morlačka". A "morlački, to znači srpski-hrvatski" ("Morlakisch, das heißt serbisch-kroatisch"). Tada je to počelo, a nastavilo se s Gajem, Kukuljevićem Sakcinskim, Ivanom Mažuranićem, Budmanijem, Kurelcem, Maretićem.

"Hrvatski pravopis" ima dva predgovora, a "Pravopis hrvatskoga jezika" jedan. Ona dva predgovora pisala su trojica autora, a ovaj jedan izvršni urednik. O urednikovu predgovoru nema se što više reći, sem da je nepotreban i da knjiga s njime nije ništa bolja. O predgovorima autora "Hrvatskoga pravopisa" mora se reći da su oba potrebna, jer bez njih petljavina trojice autora ne bi bila dovoljno zapetljana. A petljavina je takva da bi i Šeherezadi bilo potrebno još jedanput hiljadu i jedna noć e da je svu opriča. U terminologiju gramatičku pravopisci su uvrstili fonetičarske neologizme Zrinke Babić, a ova je kćerka Stjepana Babića, a Stjepan je Babić jedan od trojice autora i guru hrvatske babelske tvrđe. Radoznalom čitaocu nudimo dva najvažnija noviteta kuće Babić: "otvornici" i "zatvornici". To mu dođu, manje-više, da sad ne meračimo s pojedinostima "samoglasnici" i "suglasnici". Nudeći svekolikom Hrvatu luminozne pronalaske svoje kćeri, Babić veli da su "zatvornici" zatvornicima "jer se pri njihovu izgovaranju govorni organi tako približuju ili dodiruju da zračnoj struji tvore jači ili slabiji zatvor". Te onda nabraja zatvornike svoje: p, b, k, r, i tako redom. Ako se zdrav u pamet čovjek ravna po ovom određenju "zatvornika", ne može a da se ne zapita, a zašto li je, na primjer, "h" zatvornik, a "i" - otvornik! Usta su otvorena i pri izgovoru jednoga i pri izgovoru drugoga, a približavanja i dodirivanja govornih organa i pravljenja "zatvora" ima i kod "h" i kod "i". No Hrvati se ovo ne smiju pitati, jer se ovdje radi o uspostavljanju uloge porodice Babić u hrvatskoj jezičnoj revoluciji. Radi se o tome da Hrvati odbace sve što su dosad znavali i da prihvate nazive kuće Babić. Evo nekih od njih: bočnici, nosnici, približnici, slivenici, tjesnačnici, treptajnici, zvonačnici. Babić je u šest izdanja svoje gramatike hrvatskoga jezika i u dva izdanja "londonca" bio u zabludi, pa je sve nazivlje imao pogrešno. Onda je na povijesnu pozornicu stupila kćerka svoga oca, te Hrvatima podarila nazivlje za ono što im iz ograda zubnih izlazi.

Anićevu i Silićevu Pravopisu recenzenti su Ivo Pranjković i Ivo Žanić. U normalnoj zemlji ovo bi bilo dovoljno da se knjiga propiše za službenu. Pranjković je najdosljedniji kritičar Babićeva jezičnog i pravopisnog autizma. U polemici koju je prije pet godina vodio s Babićem na stranicama časopisa "Jezik" i "Republika", pokazao je na briljantan način svu petljavinu pod imenom "londonac". Pokazao je da je Babić čak i elementarno nepismen!

Recenzenti Babić-Finka-Moguševa Pravopisa jesu Stjepko Težak i Radoslav Katičić. Obojica su u posljednjih deset godina svoje jezikoslovlje trampili za jezik. Valja kazati da je Katičić bio jedan od recenzenata Anić-Silićeva "Pravopisnoga priručnika srpskoga ili hrvatskoga jezika", izišloga 1986. Sad vidimo da je promijenio ukus. Proglasio je pravopisom knjigu koja izlazi iz okvira pravopisa, te se bavi i normiranjem leksika, i porijeklom riječi, a vrvi mudrovanjima o hrvatstvu i jezičnim težnjama. I sva je takva da prema jezičnoj normi djeluje subverzivno i destruktivno. Ovo je tim čudnije, što je Katičić, evo prije samo desetak godina, u predgovoru "Putovima hrvatskoga književnog jezika" Zlatka Vince, dao objaviti ovo: "Normiranje je uspješno izvedeno, standard se konsolidirao i elastično se stabilizirao, onako kako mu je potrebno. Naš standardni jezik funkcionira dobro i primjeren je svemu što se od njega očekuje i traži. Nema tu više teškoća osim onakvih kakve se javljaju i u drugim izgrađenim jezicima. Vidi se to i po tome što uspješno odolijeva pokušajima onih koji nisu zadovoljni standardizacijom kakva se ostvarila i pokušavaju svjesnim i samovoljnim zahvatima razbiti postignutu stabilnost da bi preoblikovali norme onako kako misle da je poželjno. Takvo je nastojanje štetno, ako i jest uzaludno".

Hrvatsku je javnost ove zime iritiralo pisanje u novinama o novostima koje Babić-Finka-Mogušev pravopis propisuje. Pri tome je bilo svađa oko propisivanja razdvojenog pisanja "neću" - ne ću i pisanja "j" uz tzv. "pokriveno r", kao "pogrješka". Oni koj su se javljali, a i još se po novinama javljaju, da ovakvo propisivanje podrže, stalno obrazlažu svoje zalaganje potrebom da se pobjegne od Vuka Karadžića i Novosadskoga pravopisa. No, razdvojeno "ne" od "ću", kao i "pogrješka" upravo je ono kako je pisao Vuk Karadžić. A po pitanju Novosadskoga pravopisa valjalo bi reći da ga se dosljedno drže i Anić i Silić, kao i trojac Babić-Finka-Moguš. Samo što se to ne smije reći, te nemojte uzimati u ruke novosadsku kugu hrvatsku, jer ćete spoznati šta se sve proglašava za slobodu hrvatskoga jezika.

Te tako, da ponovimo, Hrvati imaju dva pravopisa. A rat za državu nije bio da bi se imala dva, već samo jedan. I to ne pravopis jezika hrvatskoga, već hrvatski pravopis. Sad će Ministarstvo morati da presuđuje. Ako iskustvo ima ikakve vrijednosti u današnjoj Hrvatskoj, onda se, bez straha da se pogriješi, može reći da će Ministarstvo, Ministar i Povjerenstvo izabrati onaj lošiji, onaj mnogo lošiji, autora Babića, Finke i Moguša. Za taj je pravopisni uradak Ivo Pranjković prije nekoliko godina rekao da "vrlo ozbiljno konkurira za najlošiju normativni knjigu u povijesti hrvatske ortografije". Tako se Hrvatima kazuje samo da je lakše načiniti državu nego pravopis. Jest to jedno čudo: na svijetu ima samo dvije stotine država, a preko osam hiljada jezika, pa opet se lakše načini država no jezik.

Sinan Gudžević