AIM: start



FRI, 23 MAR 2001 15:21:24 GMT

Mafijaški obračun u središtu Zagreba

Aim, Zagreb, 23.3.2001.

U četvrtak, 22. ožujka, oko 14 sati i 30 minuta: trideset dvogodišnji Belgijanac s hrvatskom putovnicom James Cappiau sačekao je svog vršnjaka Vjeku Sliška na uglu Tesline ulice i Cvjetnoga trga (u strogom centru Zagreba), te je hladnokrvno ispalio četiri hica u njegovo tijelo. Bio je to, zapravo, popravni ispit, jer je na istome mjestu 27. studenoga 1999. na Sliška pokušan atentat ispaljivanjem "zolje" u njegov blindirani tamnozeleni "jeep cheeroki", ali je tada projektil namijenjen "hrvatskom kralju poker-aparata" raznio nedužnog građanina Zoran Dominija. Vjeko Sliško tog je 27. studenog 1999. preživio četvrti atentat u životu. Nepunih godinu i pol dana kasnije bori se za život i, po svemu sudeći, neće preživjeti...

Sliško je tog četvrtka nešto prije 14 sati i 30 minuta izišao iz "cheerokija", te je skupa sa svojom sestrom iz Tesline ulice krenuo prema Cvjetnome trgu, odnosno prema svome stanu u Bogovićevoj ulici na broju 9. Sestra se ubrzo odvojila od njega, te je otišla u obližnju knjižaru, dok je Sliškov tjelohranitelj Ivica Bertić ostao zaključati vozilo kojim je uvijek, na odstojanju od desetak metara, pratio gazdin "jeep". U tom trenutku Slišku se približio James Cappiau i počeo mu pucati u glavu, a nakon što je ispalio četiri hica dao se u bijeg prema kinu Europa. Za njim je, s isukanim pištoljem, stao trčati Bertić, ali bi ga vjerojatno teško sustigao da atentatora kod spomenika Tinu Ujeviću u Varšavskoj ulici nisu zaustavila dvojica muškaraca. Uto je stigao i Bertić...

"Odmaknite se, ovo se vas ne tiče", kazao je i ispalio dva metka u glavu muškarca koji je u uhu imao bubu, a u torbi automatsku pušku s dva okvira, pištolj, bombu i radio-uređaj. Poslije obavljenog posla, Bertić je pobjegao u nepoznatom smjeru i za njim se intenzivno traga.

Likvidacija Vjeke Sliška bez ikakve je sumnje djelo profesionalnog ubojice i nesumnjivo se radi o naručenome poslu: da je tomu tako svjedoči ona buba u atentatorovu uhu preko koje je Cappiau primao informacije o Sliškovu kretanju i u trenutku kad se meta počela približavati Cvjetnome trgu bio je sasvim spreman obaviti svoj zločinački posao. Uostalom, to mu nije bio prvi put u životu da je pucao u čovjeka. Tip je, naime, rođen u Bruxellesu, služio je u Legiji stranaca, a zatim je - na poziv generala Hrvatske vojske Ante Rose, kojega je upoznao u Francuskoj - došao ratovati u Hrvatsku. Roso mu je ubrzo sredio hrvatsko državljanstvo i poslije kratkotrajnog ratnog puta skrasio se u tjelesnome zdrugu Franje Tuđmana. Od države je primao plaću, a u fušu je ubijao ljude: naime, u prosincu 1996. godine u čepinskom je restoranu "Apis" ubio Ratka Zrnu, pripadnika Hrvatske vojske i lokalnog dužnosnika Paragine HSP-a 1861. Zbog tog ubojstva Cappiau nikad nije pravomoćno osuđen.

Čim se zagrebačkim kafićima pronijela vijest o još jednom atentatu na Vjeku Sliška, metropolitansko je podzemlje počelo šaputati o naručiteljima likvidacije, a sva su se šaputanja kretala oko lika i djela Hrvoja Petrača, zagrebačkog poduzetnika kriminalne provenijencije, kojega je u posljednjih godinu dana tresao paničan strah od osvete Vjeke Sliška. Zagorski tajkun - koji je poslovno carstvo izgradio zahvaljujući pranju love u organizaciji hrvatske države, a kasnije je bogatstvo uvećavao zahvaljujući intenzivnim poslovnim i inim kontaktima s familijom Tuđman, Vladimirom Zagorcem i Zlatkom Bagarićem - dobro je znao da ga Sliško sumnjiči za skrbništvo nad momcima koji su one novembarske noći "zoljom" pucali na njegov "jeep" i znao je da će mu to kad-tad biti vraćeno. Stoga je u posljednjih godinu dana rijetko svraćao u Zagreb: bio je u inozemstvu ili u svome zamku na Hršak bregu blizu Stubičkih toplica, a svaki put kad se spuštao među ljude pratila su ga četiri automobila, dva ispred i dva iza njegova vozila.

E sad, Petračev strah od Sliškove osvete sasvim sigurno nije bio neopravdan, ali je jednako tako i Sliškov strah od Petrača bio utemeljen u realnosti. Najprije elaborirajmo Petračev strah: ovaj bliski prijatelj ubijenog mafijaškog bossa Zlatka Bagarića dobro je znao da je Vjeko Sliško, momak rođen u Derventi i odrastao u Sesvetama pored Zagreba, prilično inteligentan, da ima brdo novca i da je okružen neobično zajebanim tipovima koji su, uglavnom, regrutirani iz redova bivših pripadnika Hrvatske vojske i specijalne policije, te Hrvatskoga vijeća obrane. Dobro je, također, znao da će ti ljudi učiniti sve za svoga gazdu, čovjeka koji ih izvrsno plaća i koji ih ima od čega plaćati, jer zgrće enormno bogatstvo na trgovini i proizvodnji poker-aparata, biljara i kockarskih mašina; znao je i to da Sliško njemu i njegovima nikad neće oprostiti četiri atentata i nekoliko smaknutih prijatelja.

Vjeko je Sliško s druge strane dobro znao da je Hrvoje Petrač vrlo opasan i vrlo inteligentan tip, koji ne podnosi život u strahu i koji na raspolaganju ima dovoljno novca da organizira i napravi što god hoće; znao je da ovom zemljom šeta čitav niz ljudi koji su spremni izvesti profesionalno ubojstvo za vrlo male pare i znao je da je Petrač neobično zainteresiran da ga vidi mrtvoga.

- Oni me nikad neće pustiti na miru i najbolje bi mi bilo da sve prodam i odem. Miami mi se sviđa, a i za djecu je Amerika bolja - kazao je Vjeko Sliško ovom novinaru tokom jednog razgovora, ali je kasnije dodao da ne može otići i napustiti svoje ljude, jer bi to bilo priznanje poraza. Naime, bilo bi to, po Slišku, priznanje poraza u desetogodišnjem ratu s pripadnicima Bagarićeva klana, ratu u koji je Sliško ušao s dvadeset i jednom godinom: Bagarićeva frankfurtska ekipa pojačana momcima s Knežije htjela je Slišku pod svaku cijenu oduzeti unosni posao s poker-aparatima i problem je nastao u trenutku kad se drski, inteligentni i opasni mladić, koji je tada imao tek kafić Bonaparte u Dubravi, suprotstavio nedodirljivom Bagariću i oko sebe počeo okupljati ekipu iznimno zajebanih momaka, koji su u svakom trenutku nosili dva pištolja za pojasom i u svakom trenutku bili spremni pucati. Nisu to bili nikakvi Čečeni i nikakvi agenti KGB-a kao što u rijetkim trenucima nadahnuća vole pisati zagrebački žurnalisti pokušavajući čitavoj priči dati notu mistike, nego momci iz Posavine, Hercegovine, srednje Bosne ili iz Zagreba.

U otvorenom ratu dvaju gangova glave su se lako gubile: najveći broj ubojstava na zagrebačkom asfaltu pripisan je Bagarićevoj ekipi kojoj se upravo sudi u remetinečkoj sportskoj dvorani, dok je Sliškov policijski dosje uglavnom ostao čist, ali mu se u krugovima onih koji su bolje upućeni u metropolitansko podzemlje na dušu stavlja narudžba za ubojstvo Damira Kovačića-Šerifa. Na dušu mu se stavlja i nasilno postavljanje kockarskih aparata u ugostiteljske objekte diljem ove zemlje, optužuje ga se za reketarenje i kamatarenje, trgovinu drogom... Sliško se, što je i logično, uvijek predstavljao samo poslovnim čovjekom koji ima razgranat posao u Češkoj i drugim istočnoevropskim zemljama, pa mu nije potreba "zajebavat' se s miševima koji u životu ne znaju ništa osim pucat'".

Deset godina nakon što je Zagreb prvi put u povijesti dobio svoju mafiju na ulici više nema dvojice ljudi čija su imena obilježila taj milje: Zlatko Bagarić skončao je u blatu Dubrave, a Vjeko Sliško upucan je na Cvjetnome trgu, pedesetak koraka od svojega stana. Međutim, svi oni policijski inspektori koji su poslije Sliškova ubojstva zadovoljno trljali ruke likujući zbog međusobnog mafijaškog istrebljenja moraju znati da je na cesti ostalo još dovoljno ljudi koji su neobično laki na obaraču i žude za osvetom. Atentat na Cvjetnome trgu mogao bi zato biti tek uvod u pravi rat na bandi na zagrebačkim ulicama.

Ivica Đikić