AIM: start



TUE, 20 MAR 2001 18:15:24 GMT

Novo regionalno žarište na Balkanu ?

Makedonija kao sudbina

Da li pojedinci u izvjesnim američkim i evropskim tijelima smatraju da se problem sa albanskim ekstremistima može riješiti samo ako im se dopusti stvaranje Velike Albanije? Doduše, ne baš formalno i institucionalno, već na način da se raznim gospodarima rata omogući prigrabljivanje teritorija koje "potražuju" i onda rješavanje njihovog statusa prolongira u nedogled

AIM, Beograd, 20. 3. 2001.

Što će biti sa regionom, još će se vidjeti, ali svatko onaj tko tvrdi da u Tetovu nije na kocki sudbina Republike Makedonije, suodgovoran je za grabežno ubojstvo s umišljajem. Dobro naoružani, relativno dobro obučeni, sa ratnim iskustvom, albanski ekstremisti započeli su svoj rat u sjeverozapadnom dijelu ove države. Ako je na Kosovu oružana pobuna posljedica dugogodišnje represije i segregacije režima Slobodana Miloševića, ovdje je riječ o direktnom pokušaju ostvarivanja maksimalističkog nacionalnog projekta. Način da se on spriječi nije ni jednostavan ni brz, mnogo što se mora u korijenu sijeći, od mnogih stereotipa odustati, a vrijeme curi.

Kosovo je u samoj srži problema. Dijelom zbog osjećaja savezništva iz vremena intervencije NATO i, potom, pritiska na bivšeg predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Miloševića, dijelom iz zabrinutosti sa sigurnost svojih pripadnika, a dijelom naprosto zbog nesposobnosti, KFOR niti je razoružao, niti onemogućio djelovanje ekstremističkim skupinama koje su sačinjavale UČK-a. Da bi očuvali moć, položaje, privilegije, kriminalne poslove i sve ono što zahvaljujući njima Kosovo čini najnesigurnijom dijelom Evrope, ekstremistički komandanti su, praktično neometeni i ne prezajući ni od čega, nastavili sa ekspanzijom. Izazivanje krize u Preševskoj dolini, u tom kontekstu, nije bilo ništa drugo do uvertira za krvoproliće u zapadnoj Makedoniji: tampon zona unutar tri općine južne Srbije poslužila im je za skretanje globalne medijske pažnje i testiranje relevantne međunarodne zajednice. Kada su ustanovili da Evropska unija i SAD očito na znaju što da rade sa albanskim pitanjem, da nacionalni kontigenti koji sačinjavaju KFOR isključivo brinu o sopstvenoj bezbjednosti, ekstremistički komandanti su naredili da se zapuca u Tetovu. Još i da su nove vlasti u Beogradu ponovile Miloševićev metod rješavanja etničkih sukoba, situacija bi, iz njihove perspektive, bila svršena. No i ovako ih izgleda nije špuno briga da li će i što će preko noći umjesto "dobrih" postati "loši" momci.

Evo i zašto. Kada su kod Merdara albanski ekstremisti prije mjesec digli u zrak autobus "Nišespresa" (najmanje deset mrtvih putnika srpske nacionalnosti) imali su za cilj da ovim zločinom pošalju dvije poruke. Prva - ništa od mulitietničkog Kosova i, druga; ukoliko KFOR ili UNMIK imaju nešto protiv - i njihovo osoblje lako može biti napadnuto na isti način. Jedini pravi odgovor trebale su biti beskompromisne antiterorističke akcije. No, multinacionalne snage nemaju volje za takvo što: mnogo je manji problem objašanjavati kako su se dojučerašnji saveznici premetnuli u teroriste, nego se stvarno suočiti s njima i uplesti u dugoročni vojno-policijsko-političko angažman skopčan sa mnogo rizika, bez garancije uspjeha i bez jasno jasne vizije kada će sve i kako biti okončano.

Ekstremisti - dalje - diktiraju i tok političkog života. Oni ukidaju zakon i svaku sigurnost. Građanstvo je zastrašeno, političari diskfalificirani. Dvadesetak mračnih tipova sa kalašnjikovima i bestrzajnim topom vrijede više od dvije stotine hiljada biračkih glasova. Veze sa sumnjivim ljudima iz kojekavih birokratskih Službi najrazličitijeg spektra, zabavljenih vlastitim spletkama i karijerističkim intrigama, značajnije su od cjelokupne međunarodne diplomacije. Lokalni gospodari rata sa svojim vojskama, naime, postali su ljudi s kojim se "posao završava". A nasilje i mržnja rađaju nasilje i mržnju i tako u nedogled...

Da će se nasilje i bezvlašće sa Kosova preliti u Makedoniju bilo je jasno godinama. Okružena susjedima koji su je u posljednjih sto godina osporavali i posezali za njenom teritorijom, Makedonija je jedina od bivših republika SFRJ koja se osamostalila bez nacionalnih sukoba i rata. Najveća zaslugu za to imao je njen prvi predsjedenik Kiro Gligorov. Istekom njegovog drugog mandata, region je izgubio jedinog političara svjetskog formata, a službeno Skopje započelo sa serijom krajnje neodgovornih i nepromišljenih poteza. Istina, nezavisna makedonska država je startala sa cijelim spektrom problema koje nosi tranzicija i ratovi u susjedstvu i sa čim se tadašnje vlasti nisu nosile na adekvatan način. No, sve ono što je uslijedilo sa aktulnom vladom Ljupčeta Gergijevskog, sada se može činiti kao da je rađeno sa isključivom namjerom da se dokaže da Makedonija nije dorasla da postoji kao ozbiljna zemlja. Najprije je tiho napuštena Gligorovljeva politika ekvidistance prema susjednim državama zarad dnevnopolitičkih poena, masnih provizija i, najblaže rečeno, bugarofilstva vladajuće VMRO. Zatim je na skandalozan način Makedonija priznala Tajvan i umjesto džakova dolara koje je u to ime obećavao Vasil Tupurkovski, lišila se nekih hiljadu i dvjesta vojnika Ujedinjenih nacija raspoređenih tu radi sprječavanja sukoba prije njihovog izbijanja, a ne, kao što je praksa, "istrčavanjem na teren" kada se ozbiljno zapuca i kada uveliko bude kasno. Peking je, naime, prekinuo diplomatske odnose sa Skopjem i nije dao saglasnost za produženje misije u Savjetu bezbjednosti UN. Poslije intervencije NATO u SR Jugoslaviji, Georgijevski je službeno primio Hašima Tačija - jednog od komandanta UČK - kao predsjednika samoproklamirane vlade Kosova... Da li je motiv bio sticanje jeftine popularnosti u albanskom nacionalnom korpusu ili ulizivanje tadašnjoj američkoj administraciji? Posljedica je, ma što da je na stvari, dezavuiranje ozbiljnih i odgovornih albanskih političara i rasplamsavanje ambicija svima onim sličnim Tačiju.

Cijeli niz ovih i drugih poteza, otvorili su pitanje kredibilnosti same makedonske države. A to je nešto na što su albanski ekstremisti baš i čekali. Prisustvo NATO ni na kakav način nije djelovalo kao faktor odvraćanja - zar baš na Kosovu ne cvjeta etničko nasilje i organizirani kriminal, zar se pod nosom hiljada pripadnika KFOR-a ne regrutuju ekstremisti i ne organiziraju njihove baze? Tamošnja anarhija se iz prostog razloga samoodržanja morala preliti u Makedoniju. Ako je to jasno, postavlja se osnovano pitanje da li možda pojedinci u moćnim američkim i evropskim tijelima smatraju da se problem sa ekstremistima jedino može riješiti ukoliko im se dopusti da stvore Veliku Albaniju? Doduše, na baš formalno i institucionalno, već omogućavanjem gospodarima rata da prigrabe teritorije koje "potražuju" i da se onda u beskonačnost prolongira rješavanje njihovog statusa. Da li je to i pozadina krvoprolića u zapadnoj Makedoniji za koji čak i nije tražen čak ni najprovidniji povod?

Makedonija, uprkos svemu, mora opstati nezavisna u sadašnjim granicama i opstaće. Iako nitko suvisao ne poriče etničku mržnju, činjenica je da su u toj državi sve nacionalne zajednice učestovale u vršenju vlasti i da postoji čvrst model zajedničkog života. Zašto se izaziva sukob ako su u Makedoniji zagrantovana manjinska prava, ništa manja nego u evrpskim zemljama. Imaju srednje i osnovne škole na matrnjem jeziku, učestvuju u lokalnoj i državnoj vlasti i imaju svoja glasila: televiziju i štampu.

Ekstremisti, kao i svagdje, uprkos svom nacionalnom romantizmu, ne uživaju značajnu društvenu podršku i održavaju se spiralom nasilja i zastrašivanja. Mada MUP i Armija Republike Makedonije nisu ni posebno opremljene ni brojne, sasvim su dovoljne da im stanu na kraj na svojoj teritoriji. Ipak, poslije aktualnog krvoprolića - sve i da se odmah okonča - u Makedoniji ništa neće biti isto. Zato je mnogo važniji posao prevazilaženje straha i podrozenja makedonske i albanske zajednice. To će zahtjevati izuzetnu vještinu, dobru volju i strpljenje i - kao najvažnije - da se međunarodna zajednica mane praznoslovalja i konačno obavi svoj posao na Kosovu. U suprotnom, model djelovanja tamošnje anarhije i njenih ekstremističkih protagonista neće razarati samo Makedoniju, već i mnogo veće, bogatije i uređenije države.

Filip Švarm (AIM)