AIM: start



FRI, 16 MAR 2001 22:15:10 GMT

Povijest u raljama sadašnjice

Aim, Zagreb, 16.3.2001.

Ako je netko povjerovao da je politička vlast na ovim prostorima kadra ostvariti svoj mandat bez uplitanja u historiografsku znanost, bio mu je optimizam u najmanju ruku preuranjen. Hrvatska je vladajuća koalicija prvi ozbiljan impuls te zlokobne društvene strasti pokazala potkraj minule godine (usporedno s učestalim prijetnjama hrvatske desnice), kada je saborskim konsenzusom zaključila Deklaraciju o Domovinskom ratu, u kojemu da Hrvatska nije bila agresor s ma koje strane državne međe. S takvom službenom tezom, Vlada je prije nekoliko dana obznanila da namjerava pokrenuti znanstveno istraživanje Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, te progon počinitelja ratnih zločina za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata. Iako nije eksplicitno izrečeno, to valjda znači da bi povjesničari utvrđivali aktere ratnih događaja s obje strane, a država bi zatim gonila krivce.

Ovdje treba za trenutak zastati, i duboko udahnuti. Naime, vlast koja prešutno daje do znanja da nije u stanju kroz vlastito pravosuđe izaći na kraj sa zločinima, nije ona kojoj se može laka srca povjerovati da neće derivirati iz povijesnih indicija još veću nevolju. Tu ima nekoliko kardinalnih momenata; prvi je već spomenuta Deklaracija. Kad je prije otprilike mjesec dana saborska zastupnica i predsjednica Hrvatske narodne stranke Vesna Pusić izjavila pred Zastupničkim domom da je Hrvatska bila agresor u Bosni i Hercegovini, na nju su kolege jednodušnom slogom osuli gadno drvlje i kamenje... Mediji su odgovorili popisivanjem uvjerljivih dokaza o planiranim akcijama Hrvatske vojske protiv Armije BiH, i političkim nastojanjima da se dio teritorija susjedne zemlje otrgne i pripoji Hrvatskoj, a javili su se i direktni sudionici i očevici sramotnih događaja.

Međutim, sve to nije potaklo Sabor da još jednom zasjedne i raspravi o karakteru rata, koji u svim svojim segmentima baš i nije bio tako obrambene naravi... Namjesto toga se državna vlast odlučila da uz nepromijenjeni vlastiti stav izađe u javnost s nakanom angažmana znanstvenika na istraživačkom projektu, pa neka se povjesničari sami opterećuju političkim pritiskom koji je ovdje sve, samo ne diskretan. Druga bitna stvar tiče se saborske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugoga svjetskog rata, osnovane prije devet godina na inicijativu Vice Vukojevića. Ta komisija postoji i dan-danas, i mjesečno prima iz državnog proračuna oko 100 tisuća kuna za svoj rad. Prije godinu i pol dana ona je službeno izvijestila Sabor o rezultatima svog istraživanja, a zastupnici - među kojima je HDZ još imao većinu - zatražili su doradu izvještaja, što nikad nije učinjeno.

Sad, pitanje je kakav to mora biti izvještaj državne komisije osnovane od Vice Vukojevića, a da ga HDZ svejedno odbije? Nalazi glase ovako: u Hrvatskoj je za vrijeme i neposredno poslije Drugoga svjetskog rata poginulo oko 100 tisuća ljudi, od čega su približno 80 posto bili Hrvati. U ustaškom konc-logoru Jasenovac ubijeno je ravno i svega 2238 ljudi. Ukupno je u ratu poginulo malo više od 17 tisuća Srba, 701 Rom i 293 Židova, a počinitelji zločina su gotovo svi označeni kao "partizani" ili "vlasti FNRJ" ili "četnici". Jednostavno, HDZ se nije usudio s takvim suludim opačinama izaći pred lice međunarodne javnosti, ma koliko da su za domaće potrebe dotad prodali revizionističke magle. A vlast koja ih je naslijedila, ona je pokazala tako istančan osjećaj za dostignuća Komisije, da je i dalje plaća novcem ubranim od poreznih obveznika, kao da neće svanuti sutra.

Treća ključna točka u ovoj priči, jest činjenica da aktualna vlast za namjereno istraživanje uopće neće angažirati "Vukojevićevu komisiju" - kako se toj mračnoj instituciji tepa - nego ipak stručniji Hrvatski institut za povijest. Nezgoda je s tim institutom što je kroz posljednje desetljeće prošlog stoljeća umnogome kompromitirao vlastitu reputaciju, služeći kao neka vrsta režimskog servisa za potrebe historiografske kozmetike. To nipošto ne znači da novu zadaću neće Institut predano odraditi, baš kao što je u svojoj nakladi još nedavno objavio neke upravo nevjerojatne knjige o Drugom svjetskom ratu. Primjerice, knjigu Jure Krišta "Katolička crkva i NDH", u kojoj je autor falsificirao neke poznate znanstvenike poput Vladimira Žerjavića, da bi dokazao kako ustaše baš i nisu pobile toliko ljudi, niti su bile tako jako odane temeljnim načelima Trećeg Reicha.

Ili, knjigu povjesničara-amatera Josipa Pečarića "Srpski mit o Jasenovcu", u kojoj autor nastoji razmontirati tendenciozne postavke beogradskog povjesničara Milana Bulajića, no služeći se bulajićevskim sumnjivim metodama. Tako se oslanja Pečarić na neprovjerene izvore o eksterminaciji Židova u Hrvatskoj, ili on zna da je laži nemoguće drukčije pretvoriti u istinu, pa krivnja za holokaust biva relativno lako skinuta s režima Ante Pavelića. Jer, uostalom, i Židovska općina Zagreb je "bila jedina u Europi koja je radila tijekom cijeloga rata". Da, ako zanemarimo niz drugih, npr. one u Budimpešti ili Sofiji! A vrli Hrvatski institut za povijest svejedno taj rukopis uzima pod svoje, te urednik izdanja afirmativno o djelu navodi kako je posrijedi "publicistika, pisana popularnim stilom, u kojoj se autor koristi najviše slikovitošću i ironijom"...

Dakako, problem nije u Institutu, nego u Vladi. Ona je ta koja stavlja znanstvenicima novac pod nos, i ona je ta koja a priori zadaje ekskluzivnu povijesnu tezu. No, ni to nije sve; četvrti od rečenih kardinalnih momenata je uklanjanje transkripata iz Predsjedničkog ureda. Budući da je nedavno ta službena zaostavština Franje Tuđmana po nalogu Vlade zaključana u državni arhiv na 30 godina, i da joj neće imati pristupa nitko do policijski istražitelji, kako zamišljaju političari da će znanstvenici obaviti svoj posao na istraživanju zadnjeg od spomenutih ratova? Kako znanstvenici zamišljaju da će obaviti svoj posao, ako ima resursa koje se ne smije dirati, jer očito postoji interes viši od istine? Na to pitanje još nitko nije odgovorio, a skepsa koju ono neizostavno budi je pregolema, i teško da joj se može stati na kraj jednokratnim službenim ukazima.

Da ne bi bilo nesporazuma: naravno da zločin ne zastarjeva, i da treba po zakonu odgovarati svatko upleten u nj, pa bio taj zločin star i više od pola stoljeća. Ali, zločin trebaju istražiti državni odvjetnici i sudbena vlast. Znanstvenici ga mogu razmatrati u kontekstu rata kao područja svog istraživanja, ali onda to ne smije biti opterećeno političkim programom krivičnoga gonjenja, naročito ne od vlasti koja je sama već zaključila mišljenje na temu budućeg istraživanja. Simptomatično je pritom, da nakon deset godina hrvatske države, ovdašnje pravosuđe još muku muči sa desetak slučajeva masovnih zločina, počinjenih od partizanske strane. Znajući vlastite mogućnosti, bit će da je hrvatska Vlada svoju inicijativu ipak upravila političkom kalkulacijom, da se malo smire duhovi zdesna. Što je motiv koji tragično nedvosmisleno ukazuje na njezinu neozbiljnost i neodgovornost.

Igor Lasić