AIM: start



THU, 15 MAR 2001 09:21:12 GMT

SDS traži novi identitet

Sukob Mirka Šarovića i njegovog potpredsjednika Dragana Čavića, naravno, izbio je zbog kadrova, ali zar je ijedan politički sukob među Srbima počeo na nekom drugom pitanju. Problem je, međutim, mnogo dublji iako ne onoliko da bi protivnici ove partije imali razlog da otvore šampanjac

Banjaluka, 15. Mart 2001. (AIM)

Kada su vidjeli kako je SDA lako zveknula sa vlasti, posebno kada su shvatli da je HDZ preuzela pred strancima ulogu koja je bila namijenjena njima, SDS je vjerovatno kolektivno odahnula na dan kada je formirana i posljednja bosanska vlada koja je imala biti formirana (federalna). Istina, Dragan Kalinić i drugovi u vlast su ušli tek onoliko koliko je esdeesovaca moglo da stane pod kišobran Mladena Ivanića, a i, sve da ih je stalo više, običaji su se promijenili u odnosu na ono vrijeme kada su oni sve svoje odluke mogli da emituju kao odluke srpskog naroda. Ali vlast je vlast i pred uzdasima što se ona vremena nikada neće vratiti, ipak dominira zadovoljstvo što je proteklih godina najproganjanija od 'velikih' nacionalnih partija jedina uspjela da ostane u sjedlu. Osim toga, HDZ i SDA tek čekaju iskušenja kroz koja je SDS već prošla: pretrčavanja kadrova u partije na vlasti, odlazak moćnih sponzora u jato koje je u stanju da ulaganja vraća, pritisci, kriminalne istrage i zavirivanje u sam mali mozak njihove decenijske vladavine.

KOLIKI JE UTICAJ SDS: Mnoge, međutim, najviše interesuje koliko je SDS ulaskom u Ivanićevu vladu i zaposijedanjem nekoliko vitalnih direktorskih mjesta uspjela da obnovi uticaj. Odgovor glasi: mnogo manje nego što bi se moglo očekivati od snage njenog 31 poslanika u parlamentu, zauzetih mjesta predsjednika i potpredsjednika RS te predsjednika parlamenta. Nisu, međutim, razlozi za to samo pritisak i notorna prismotra međunarodne zajednice, nije presudno ni to što parlament, poslije totalne kataklizme tog tijela za vlasti Milorada Dodika, još nije uspio da obnovi sve ono što mu pripada, nije glavni razlog ni to što Mirko Šarović, čovjek koji još uvijek vlada u nekoj vrsti polupredsjedničkog ustava, ima daleko manje kompetentnih (stranih) sagovornika od Mladena Ivanića. Kolike to frustracije stvara Šaroviću i drugovima, najbolje se pokazalo na potpisivanju sporazuma o specijalnim vezama sa SRJ, kada je predsjednik RS odlučio da zgrabi jugoslovenskog kolegu Vojislava Koštunicu i da ga cio dan ne ispušta iz ruku pokazujući svijetu, Bošnjacima, Hrvatima i, najviše, sebi samom kako neiživljeno izgleda predsjednik koji baš i nema mnogo prilika da izađe iz kabineta, posebno ne da se baci do aerodroma i tamo sačeka nekog visokog gosta.

Naravno, bila je to predstava Šarovića, koji je cio jedan dan glumio šefa države, istog onog Šarovića, koji se neki mjesec ranije složio sa Volfgangom Petričem da valja ojačavati centralne organe vlasti, posebno Savjet ministara, u kome sjede neprijateljske stranke Alijanse za promjene.

ČVRSTO SA IVANIĆEM: SDS se očigledno trudi, kad Šarović ne zabrlja kao sa Koštunicom, da se pokaže kao stranka koja je prebolovala prvu deceniju svog nacionalizma i koja će sva svoja takva 'prirodna stanja' suspendovati i zamrznuti dok se prilike ne promijene. Ali to više nije moguće kao što su radili u opoziciji, kada je Srpskom manje vedrio, a više oblačio Dodik i kada se čitav posao SDS, pored rasturenih radikala, sastojao u tome da prežive i dobace do sljedećih izbora.

Ali partija koja, sa jedne strane, kupi glasove nacionalno zabrinutih Srba, ma koliko ih bilo, i nikoga više, a, sa druge, preživljava izbjegavajući sukobe sa strancima - prije ili kasnije moraće da se sretne sa krizom identiteta. Ostanak na tvrdim nacionalnim pozicijama, koji će svjedočiti da Kalinić i drugovi ne znaju da izdaju, obezbjeđuje im birače, ali i međunarodnu eliminaciju. Opet, pomjeranje prema centru sudara ih sa veoma jakim takmacom Mladenom Ivanićem, koji se za posljednjih godinu dana legitimisao mnogo više kao 'nacionalno zabrinut' nego što se SDS uspio istinski pomjeriti prema centru.

To, naravno, ne znači da se troši njihov savez sa Ivanićem, on je još uvijek dovoljno čvrst jer SDS Ivaniću obezbjeđuje stabilnu većinu, a Ivanić njima da im neće u skupštinske i vladine kancelarije ući Tomas Miler i sve ih naglavačke izbaciti napolje. Neće dakle, bar u dogledno vrijeme, biti te tenzije, ali će biti tenzije u samom SDS, koja će morati da se izbori za svoj novi identitet pod novim okolnostima. Sukob Šarovića i njegovog potpredsjednika Dragana Čavića, naravno, izbio je zbog kadrova, ali zar je ijedan politički sukob među Srbima počeo na nekom drugom pitanju. Problem je, međutim, mnogo dublji iako ne onoliko da bi protivnici ove partije imali razlog da otvore šampanjac.

ŠIZOFRENI STATUS QUO: Naime, Šarović je upravo onaj primjerak esdeesovca koji reformu stranke doživljava kao ćutanje o većini važnih problema, o kojima bi mu glasno razmišljanje moglo donijeti nevolje. Istovremeno, sam nastoji da na sva vitalna mjesta gdje nema Ivanićevih postavi sebi potpuno lojalne ljude, zemljačko-burazerske tipove naučene da uzvrate na neočekivanu pažnju. Samo je, dakle, takav Šarović mogao da na mjesto šefa tajne policije pokuša da gurne čovjeka koji je bio blizak Draganu Kijcu, starom esdeesovskom kadru koji manje rizikuje kada pokuša da utiče na prilike u RS nego kada kupi autobusku kartu i zaputi se tamo. Samo je Šarović svojim uticajem mogao da na mjesto direktora Željeznica RS, makar samo na jedan dan, gurne Milana Ninkovića, glavnog esdeesovskog bosa u Doboju, koji je o sebi ispisao deblji kriminalni dosije nego što je u životu pročitao.

Sa druge strane, u zapadnom dijelu RS sve više uticaja ima potpredsjednik RS Dragan Čavić, koji predstavlja onu struju kojoj je dosta ponižavajućih stranih pritisaka, političkog reinkarniranja Momčila Krajišnika i instaliranja u vlast tzv. 'rogatičkog lobija', koji na scenu nastoji da izmigolji iza Šarovića. Riječju, sa jedne strane su u SDS ljubitelji šizofrenog status quo, kojima je osjećanje vlasti dovoljno snažno da ne vide ništa neobično u tome što će govoriti 'da' i strancima i biračima, dok bi radili po svome i imenovali Ninkovića.

Zagovornici istinske reforme partije shvataju da toga nije bilo, već da se stranka samo očistila od onih koji su 1998. htjeli da budu bliže novoj vlasti i onih koje im je sa vrata skinuo Hag. Osim toga, oni shvataju da je taj problem u tri godine opozcije bilo lako kriti, ali će sada biti sve teže što oni duže budu participirali u vlasti.

Naravno da stranci znaju sve o tome i naravno da bi suvim zlatom platili da SDS prođe kroz još jednu prostu diobu. Ali toga za sada neće biti, za šta opet treba zahvaliti istim tim strancima. Činjenica da je, na primjer, formirana Vlada Federacije sa neizbježnim Seferom Halilovićem na mjestu ministra za izbjeglice, da vlasti u Hrvatskoj nastoje, bez jasnog protivljenja Bošnjaka, da po socijaldemokratskoj liniji izmire Bošnjake i bosanske Hrvate tako što će kantonizovati BiH, mogla bi veoma lako dovesti do zbijanja redova u RS, pa i u samom SDS. Zato je za očekivati da će čitava politička scena u RS, uključujući i novog favorita stranaca Mladena Ivanića biti pomjerena udesno. Nije isključeno da će SDS u takvoj situaciji, bez obzira na pedigre, biti manje desno od, na primjer, Živka Radišića (uostalom, socijalisti su na toj poziciji još od raskida sa Dodikom), ili čak Ivanića, koji sve više nervira nastrpljive bošnjačke političare. Ali čak i to biće SDS bez identiteta: najtiša partija sa najglasnijim biračima.

Željko Cvijanović (AIM)