AIM: start



TUE, 06 MAR 2001 20:59:31 GMT

Podignute optužnice za gospićke zločine

Aim, Zagreb, 6.3.2001.

Nakon šestomjesečne istrage, Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci u ponedjeljak je podiglo optužnicu protiv Tihomira Oreškovića, Mirka Norca, Ivice Rožića, Stjepana Grandića i Milana Čanića: pobrojana petorka optužena je, naime, za ratne zločine nad srpskim civilima na gospićkom području u listopadu 1991. godine. U vrijeme kad su se događali zločini nad gospićkim Srbima Tihomir Orešković bio je tajnik tamošnjeg Kriznog štaba, Mirko Norac bio je zapovjednik 118. brigade Hrvatske vojske, Milan Čanić bio je Norčev zamjenik, dok su Rožić i Grandić imali manje istaknute funkcije u lokalnoj vojnoj strukturi. Optužnicu je potpisao zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Rijeci Doris Hrast, a suđenje - pred vijećem kojim će predsjedati sutkinja Ika Šarić - trebalo bi početi za desetak dana.

U saopćenju što ga je nakon podizanja optužnice uputio Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske Radovan Ortynski kaže se da su Orešković, Norac, Rožić, Grandić i Čanić, u razdoblju od 14. do 25. listopada 1991. godine, na području Gospića "naredili, a neki od optuženih i osobno sudjelovali u ubojstvima civila". Prema navodima optužnice, tako su ubijene dvadeset i četiri osobe čiji je identitet utvrđen, kao i određeni broj osoba čiji se identitet još utvrđuje. Utvrđeno je, naime, da su tada ubijeni Božidar Tomičić, Nikola Ivanišević, Branko Štulić, Branko Kuzmanović, Radmila Stanić, Stanka Smiljanić, Radmila Diklić, Mira Kalanj, Đorđe Kalanj, Dane Bulj, Milan Pantelić, Radovan Barač, Ljubica Trifunović, Petar Lazić, Borka Vraneš, Bogdan Šuput, Dušanka Vraneš, Nikola Gajić, Željko Mrkić, te Miloš i Mileva Orlić.

Jedna od ključnih točaka optužnice tiče se tzv. smrtonosnog sastanka gospićkoga Kriznog štaba što je održan u večernjim satima 16. listopada 1991.: svjedoci su, naime, kazali da je sastanak vodio Tihomir Orešković, a da je Mirko Norac sudionike obavijestio da te noći svi moraju poći u likvidaciju skupine srpskih civila. Uz Oreškovića i Norca, kao sudionici smrtonosnog sastanka navode se načelnik gospićke policije Ivan Dasović, njegov zamjenik Ivan Rukavina, šef lokalne Službe za zaštitu ustavnoga poretka Mirko Kasumović, bivši šef policije Željko Bolf, koordinator zatvora Ivica Marković, zapovjednik topništva Siniša Glušac, te bolničar Krešo Tomljanović. Protivljenje Norčevim riječima da se treba krenuti u ubijanje skupine srpskih civila iskazali su Dasović i Rukavina, ali je general Norac gunđanje prekinuo riječima da je akcija naređena iz najvišeg državnog vrha: bio je to - shvatit će kasnije sudionici smrtonosnog sastanka - test lojalnosti i spremnosti da se ide do kraja u iskazivanju pomahnitalog hrvatstva i patriotizma. Shvativši da nemaju previše izbora ako i sami ne žele postati žrtvama Norac-Oreškovićeva ludila, svi sudionici sastanka sjeli su u nekoliko automobila i odvezli se prema lokalitetu Pazarište.

Sat vremena prije ponoći na rečenu je lokaciju stigao kamion u kojemu je bilo desetak civila, većinom starijih žena. "Nećete nas valjda ubiti?", pitala je jedna žena, a jedan od svjedoka tvrdi da ju je Mirko Norac zatim odveo u mrak iz kojega se ubrzo začuo pucanj. Potom se vratio i zavikao: "Što čekate, pucajte!" Tada se kiša metaka sručila na skupinu civila i u narednih tridesetak sekundi svi su bili pobijeni. Tokom istrage što je vođena u Rijeci, svi su svjedoci - osim jednoga - tvrdili da su pucali u zrak, a ne u ljude. Onaj jedan svjedok na to pitanje nije htio odgovoriti. Poslije strijeljanja skupine civila, Tihomir je Orešković pregledao oružje svih prisutnih kako bi utvrdio jesu li pucali: utvrdio je da su pucali svi, a pucali su zato što su znali da bi ih hladna cijev mogla stajati glave. Ne treba, naravno, isključiti ni mogućnost da su pucali zato što su u tome uživali.

Ubijanje se, međutim, nije završilo samo na onome što se zbilo na Pazarištu. Optužnica navodi da je masovna likvidacija civila obavljena i na Lipovoj glavici kod Perušića: o toj su likvidaciji svjedočili, uglavnom, vojnici što ih je zapovjednik kasarne u Perušiću Stjepan Grandić odredio u streljački vod koji je sudjelovao u pogubljenju dvadeset i četvero gospićkih Srba. Oni su prije smaknuća bili zatočeni u rečenoj kasarni, a 18. su listopada 1991. potrpani u autobus koji ih je, kao, trebao odvesti na razmjenu. Umjesto na razmjenu, zatočeni su srpski civili dovedeni na Lipovu glavicu, tamo ih je Stjepan Grandić postrojio, te je članovima streljačkoga voda - koji su bili pojačani maskiranim pripadnicima Vojne policije - naredio da pucaju. I pucali su. Stjepan je Grandić tokom istrage, uglavnom, potvrdio svjedočenja članova streljačkoga voda, s tim da je kazao kako on nije naredio da pucaju, nego je to učinio netko od vojnih policajaca.

Grandić je, međutim, rekao i nešto puno bitnije: rekao je, naime, što je prethodilo likvidaciji na Lipovoj glavici. Prepričao je kako mu je njegov zapovjednik Mirko Norac (u prisutnosti Milana Ćanića, Milana Karića i jednog od dvojice braće Škara) naredio da u perušićkoj kasarni pripremi jednu prostoriju u koju će biti smješteni Srbi što imaju biti pohapšeni po Gospiću, te kasnije likvidirani na Lipovoj glavici. Grandić se, po vlastitim riječima, usprotivio toj naredbi, ali ga je Norac ušutkao rekavši da je sve naredio Tiho Orešković. To je Grandiću bilo dovoljno da posluša naredbu, a o svemu je detaljno progovorio tokom istražnoga postupka: priznao je da je, s desetoricom svojih vojnika, po naredbi Mirka Norca sudjelovao u smaknuću dvadeset i četvero srpskih civila, ali je pokušao objasniti kako ni Norac nije kriv, nego je i on morao slušati naređenja Tihomira Oreškovića. Grandić, naime, tvrdi da je jedini gospodar života i smrti tih dana u Gospiću bio upravo Tihomir Orešković, smješten na neuglednu funkciju tajnika Kriznog štaba. Svi ostali - uključujući i generala Mirka Norca - po Grandićevim su riječima samo provodili ono što je Orešković zamislio.

Poslije podizanja optužnice, sva se domoljubna Hrvatska ustala na noge protestirajući protiv toga što se sudi ljudima koji su bili spremni poginuti za Hrvatsku. Protestima su se oglasili kojekakvi stožeri za zaštitu digniteta domovinskog rata, oglasile su se kojekakve udruge, oglasile su se obitelji optuženih, a oglasili su se i njihovi odvjetnici tražeći za svoje klijente mogućnost da se brane sa slobode. Svi su imali isti argument: gdje to ima da se sudi ljudima koji su bili spremni poginuti za svoju zemlju!? Nikome od njih pritom nije palo na pamet da se ovdje sudi ljudima koji su, uglavnom, bili spremni ubiti za svoju zemlju i svoga vođu. Ubiti, recimo, teško bolesnu ženu od pedeset i četiri godine, koja nikom ništa nije skrivila.

Ivica Đikić