AIM: start



MON, 05 MAR 2001 20:31:09 GMT

Nacionalne manjine u Hrvatskoj poslije HDZ-a

Aim, Zagreb, 5.3.2001.

Prema Ustavu RH etničke manjine uživaju istu zaštitu kao i druge manjinsko pitanje. "Nema sumnje da će se vrlo brzo pokazati da ovakva nedovoljno afirmativna manjinska politika donosi vrlo loše rezultate samoodređene etničke i vjerske skupine. Međutim, u praksi se nastavio obrazac otvorene diskriminacije etničkih Srba i drugih manjina u cijelom nizu područja. Ovo se u prvom redu odnosi na pravosuđe, zapošljavanje, stanovanje i slobodu kretanja. Obrazac neprestanog i ponekad nasilnog uznemiravanja i zastrašivanja etničkih Srba u ratom pogođenim područjima i dalje predstavlja ozbiljan problem Hrvatske. Početkom godine, viši službenici aktualne vlasti isticali su svoju predanost nediskriminatornom postupku prema manjinama, no, u nekim slučajevima, isti ti službenici vlasti nisu osudili veoma naglašene incidente diskriminacije i uzmeniravanja etničkih Srba.

U svibnju prošle godine Vlada Ivice Račana je donijela paket zakona o manjinskim pravima, uključujući i ustavni zakon, koji je postojećoj listi od sedam Ustavom priznatih manjina dodao još devet, uključujući Bošnjake, Albance i Slovence. Neki nezavisni promatrači, ali i čelnici etničkih Srba, kritizirali su očitu žurbu i tajnovitost pri donošenju ustavnog zakona. Predstavnici vlasti najavili su da će daljnji amandmani o manjinama i lokalnoj samoupravi biti pridodani tom ustavnom zakonu. Međutim, amandmani nisu doneseni do kraja godine.

Usprkos zakonskim okvirima, etničke manjine, posebice Srbi i Romi, nerazmjerno su nastavili trpjeti diskriminaciju. Tome u prilog govore i psovke sa skupova potpore Mirku Norcu, gdje su prosvjednici predsjednicu Hrvatske narodne stranke Vesnu Pusić i predsjednika države Stjepana Mesića vrijeđali nazivajući ih Srbima. Transparent : "Mesiću, cigane", koji se mogao vidjeti na splitskom prosvjedu dovoljno govori što Hrvati misle o Romima. Za razliku od često napetih odnosa u vrijeme HDZ-a, ipak je zamjećen progres u komunikaciji između sadašnje vlasti i srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. No, unatoč tom poboljšanju, položaj nacionalnih manjina u Hrvatskoj daleko je od prihvatljivog. S tim u vezi, sveučilišni profesor i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac smatra da je, kad su manjine u pitanju, osnovni problem sadašnje Vlade što ona s manjinama najradije ne bi imala posla. Kao što je, kaže Pupovac, HDZ tijekom ovih godina vodio jednu antimanjinsku politiku i neprestano manipulirao pitanjem manjina, u interesu očuvanja vlasti, tako bi ova vlast najradije da se time ne mora baviti.

Nedostatak senzibiliteta za probleme manjina hrvatska Vlada je demonstrirala i smanjenjem dotacija za financiranje njihovih udruga i organizacija u Hrvatskoj. Naime, Vladin Ured za nacionalne manjine, manjinskim je udrugama i ustanovama za 2001. godinu doznačio 18 milijuna kuna, što je za 9 posto manje u odnosu na prethodne godine. Takav je potez Račanove Vlade posebno ogorčio predstavnike srpske i talijanske manjine. S tim je u vezi saborski zastupnik talijanske manjine i član Talijanske unije Furio Radin istaknuo: "Od nove smo vlasti očektivali potpuni senzibiltet za manjinska pitanja, a dobili smo bolje zakone, ali manje novaca".

Propusti koje je nešto više od godinu dana stara vlast napravila po pitanju nacionalnih manjina, posebno onih nastalih raspadom bivše Jugoslavije, mogu se iščitati iz cijelog niza eničkih incidenata koji su se dogodili u vrijeme njezinog mandata. Naime, tijekom prošle godine zbila su se dva etnički motivirana ubojstva, simptomatična za etničke napetosti u cijeloj zemlji, a posebice u ratom pogođenim područjima. Jedno se dogodilo u ožujku, na jadranskom otoku Viru, kada su tridesetosmogodišnjeg Srbina koji se tjedan dana ranije vratio u Hrvatsku nakon što je osam godina proveo kao izbjeglica u SR Jugoslaviji, nasmrt pretukla tri Hrvata, izvikujući protusrpske parole. Počinitelji su ubrzo uhićeni, a međunarodni su promatrači djelovanje policije ocijenili zadovoljavajućim. Međutim, vlast je priopćenje kojim se taj incident osuđuje izdala tek nakon nekoliko dana. Istog je tjedna, u zapadnoslavonskom gradu Slatini, sedamdesettrogodišnju Srpkinju jedan Hrvat nasmrt izbo nakon svađe o pitanjima povezanim s ratom.

Zastrašivanje i nasilje usmjereno protiv Srba u ratom pogođenim područjima nastavilo se kroz čitavu prošlu godinu. U svibnju je oko 50 Hrvata prekinulo ceremoniju u Veljunu na kojoj su uglavnom građani srpske nacionalnosti obilježavali uspomenu na žrtve fašističkog masakra iz Drugog svjetskog rata. Tom je prilikom jedna Hrvatica stanovita Biserka Legardić skinula gaće i pomokrila se na spomenik. Dotična Hrvatica nije odgovarala zbog svog barbarskog mokrenja na spomen-kosturnicu. Dva tjedna kasnije, petoro Hrvata je ušlo u to spomen-područje i oštetilo spomenik. Unatoč tome što su svi uhićeni, u kolovozu su optužbe odbačene zbog nedostatka dokaza. Hrvatska je vlada sa zakašnjenjem osudila i jedan i drugi oblik vanadalizma u Veljunu. Tokom ljeta, na više su se mjesta -Karlovac, Sisak i Erdut- pojavili protusrpski plakati s fotografijama i imenima lokalni Srba, optužujući ih za ratne zločine. Policija je istražila te incidente i identificirala osumnjičene, ali tužitelji nisu podigli optužnice. Čini se da su upravo incidenti s plakatima bili namijenjeni zastrašivanju srpskih izbjeglica-povratnika.

Ujesen su se u podunavskoj regiji pojavile "potjernice" - slične spomenutim protusrpskim plakatima - koje su Srbe optuživale za ratne zločine. Neke su se od tih potjernica pojavile na internetu, a ostale su bile izvješene na javnim mjestima i dostavljene u domove Srba iz tog područja. Te su potjernice samo dodatno pojačale postojeće etničke napetosti u regiji. Nijedan politički dužnosnik nije ih osudio. U listopadu je 15 baranjskih Srba uhićeno u Osijeku zbog slučajeva ratnih zločina počinjenih 1991. , za koje se općenito smatra da su utemeljeni na slabim dokazima. To je prouzročilo spekulacije prema kojima je osječki tužitelj podižući optužnice reagirao na "potjernice". Istodobno je sucu vukovarskog suda Marku Rogulji, etničkom Srbinu, prijetila rulja lokalnih Hrvata, u kojoj se nalazio i župan Petar Čobanković. Razlog takvom ponašanju bila je odluka suca Rogulje o iseljenju jednog hrvatskog policijskog zapovijednika koji je zauzeo kuću srpskog vlasnika. Iseljenje nije provedeno, a slučaj je kasnije predan drugom sucu. Nijedan javni službenik, bilo na lokalnoj bilo na nacionalnoj razini, nije se javno očitovao o incidentu, niti je na bilo koji drugi način osudio uznemiravanje suca Rogulje.

Etnički motivirani incidenti različite žestine događali su se tempom od više od pedeset slučajeva mjesečno. U otprilike dvije trećine takvih slučajeva, žrtva je bila srpske nacionalnosti. Uz dva ubojstva, ozbiljni su incidenti uključivali i više napada i bacanja ručnih granata na privatno vlasništvo. U ožujku je grupa Hrvata u podunavskom mjestu Erdutu išla od kuće do kuće terorizirajući mještane srpske nacionalnosti, uključujući lokalnog pravoslavnog svećenika i gradonačelnika.

Ustav i paket manjinskih zakona, donesen u svibnju, predstavljaju legalni temelj i pravo na obrazovanje na jezicima priznatih manjina. Međutim, neki problemi ostali su nerješeni. Primjerice, u nekim je udžbenicima povijest bivše Jugoslavije izostavljena u korist nacionalističke hrvatske interpretacije, a novi udžbenici koriste pogrdne epitete pri spominjanju manjina. Obećanja nove vlasti da će se pribaviti uravnoteženiji udžbenici nisu ispunjena.

Zakon o državljanstvu razlikuje one koji polažu pravo na hrvatski etnicitet i one koji to ne čine. Etnički Hrvati mogli su postati hrvatskim državljanima, čak ako nisu bili državljani bivše Socijalističke Republike Hrvatske, ako podnesu pisanu izjavu da se smatraju hrvatskim državljanima. Osobe koje nisu hrvatske nacionalnosti moraju zadovoljiti mnogo strože naturalizacijske uvjete kako bi dobili hrvatsko državljanstvo. Čak i oni koji su imali pravovaljano prebivalište u Hrvatskoj u vrijeme SFRJ morali su podnijeti dokaze o ranijem prebivalištu i državljanstvu kakvi nisu traženi od etničkih Hrvata.

Nevladine organizacije koje etničkim Srbima pomažu riješiti probleme s dokumentacijom oko državljanstva izvještavali su o lokalnim službenicima koji rabe taj dvojaki pravni standard. Te su prepreke mogućnostima etničkih Srba da dokumentiraju svoje državljanstvo dovele do diskriminacije u drugim područjima, uključujući biračko pravo. Podnositeljima zahtjeva za hrvatskim državljanstvom, dok se zahtjev za državljanstvom ne riješi, uskraćene su i socijalne povlastice koje se odnose na zdravstvenu zaštitu, mirovinu, besplatno obrazovanje, kao i zapošljavanje u javnim službama. S druge strane, odbijanje zahtjeva često je obrazlagano Člankom 26 Zakona o državljanstvu (koji kaže da se zbog razloga nacionalne sigurnosti državljanstvo može uskratiti osobama koje zadovoljavaju druge uvjete) i Člankom 8 - koji propisuje da postupci dotične osobe moraju pokazivati da je osoba "privržena pravnom sustavu i običajima Hrvatske".

Srpski vlasnici imovine čije su domove zaposjele hrvatske izbjeglice iz Bosne i s Kosova i dalje ne mogu pristupiti svom vlasništvu, unatoč programu povratka iz 1998., koji je propisao multietničke "stambene komisije" u svrhu povrata vlasništva. Nedostatak alternativnog stambenog prostora u mnogim područjima i manjak političke volje da se isele hrvatski posjednici bez alternativnog smještaja, a u korist srpskih vlasnika, izvan je podunavske regije rezultirao povratom imovine u vrlo malom broju slučajeva.

Kad su Romi u pitanju, diskriminacija i nasilje protiv njih su nastavljeni i u post-hadezeovskoj Hrvatskoj. Jedini pozitivan pomak je podatak da tijekom 2000. nije zabilježen nijedan slučaj premlaćivanja Roma od strane hrvatske policije. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Hrvatskoj je evidentirano tek 6700 Roma. No, predstavnici kako vlasti tako i nevladinog sektora slažu se da je taj broj premalen, te da je vrlo izgledno da Roma u Hrvatskoj ima oko 40 tisuća. Odnos pojedinih državnih struktura prema romskoj zajednici najbolje ilustrira izješće Human rights watch-a o slučaju iz varaždinskog okruga. Naime, u svibnju 2000. godine lokalna varaždinska vlast je naredile da se 420 Roma iseli iz svog naselja u selu Strmec Podravski nakon što im je zabranila izgradnju trajnijih domova i uvođenje struje i vode.

Iako u Hrvatskoj ne postoji službena državna vjeroispovijest, rimokatolička crkva prima financijska sredstva od države za potporu mirovina za svećenike i časne sestre kroz državno mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Ostale vjerske zajednice još nemaju takav sporazum s državom niti postoji zakon koji regulira ova pitanja. Primjerice, pravoslavni svećenici i imami plaćaju svoje doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje iz svojih izvora kako bi bili zahvaćeni planom mirovinskog osiguranja. Predstavnici nekoliko vjerskih zajednica izjavljuju da se opća situacija malo poboljšala od parlamentarnih izbora u siječnju prošle godine. Međutim, do sada nije prihvaćen nikakav zakon o vjerskim zajednicama koji bi postavio opće i jednake kriterije za sve iako je nekoliko vjerskih vođa izrazilo nadu da će zakon uskoro biti donesen.

Vlada zahtijeva da se u školama osigura vjerski odgoj, iako je pohađanje istoga stvar individualnog izbora. Općenito gledano, nedostatak sredstava, učenika koji pripadaju vjerskim manjinama i kvalificiranih učitelja ometaju vjeronauk u manjinskim vjerama, pa pretežno nudi katolički vjeronauk. Židovski su dužnosnici, primjerice, zamijetili da su osnovne informacije koje se učenicima pružaju o židovskoj vjeri netočne, a njihove ponude da poboljšaju nastavnu građu ostale su bez odgovora. Katolički princip prisutan je i u vojsci. S tim u vezi valja istaknuti da Ministarstvo obrane upošljava 19 katoličkih svećenika da bi služili katolicima u vojsci. No, ni pravoslavnim ni muslimanskim duhovnicima nije pružena takva prilika. Katolički svećenik prisutan je i daje blagoslov na polaganju zakletve pri ulasku u vojnu službu, za razliku od velikodostojnika drugih konfesija, koji u takvim prigodama nisu pozvani sudjelovati. Vjera i nacionalna pripadnost toliko su isprepletene u hrvatskom društvu da se često ne može uočiti razlika, međutim, mnogi incidenti diskriminacije bili su više motivirani etničkom pripadnošću, što i danas ostaje značajna boljka hrvatskog društva i države.

Ivana Erceg