AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 28 FEB 2001 20:43:54 GMT

    Račanov hrvatski jezik

    Aim, Zagreb, 28.2.2001.

    Jezik je najstojnija hrvatska tema. Sve živo je u Hrvatskoj postalo stručnjak za jezik. Dnevni listovi, radio, televizija sve to ima svoje redovne ili povremene rubrike za jezik, u kojima se dan za danom javlja staro i mlado, mršavo i debelo e da svoju o zaštiti hrvatskoga ugroženog jezika rekne.

    Ton je tih tekstova i priloga takav da se čini kako autori pate od izvjesnog "kompleksa više vrijednosti". Hladno preziranje drugoga, nipodaštavanje njegove kulture, načina govora, običaja. Današnji hrvatski samozvani jezikoslovac je nadmen, napuhan, na stranu što je lažov i što je prazan. Za njega je moralno samo ono što on smatra da služi njegovoj državi. I svaki je u jednome jednak svakom drugom: u fiksaciji očuvanja hrvatskoga jezika pred "srpskom najezdom". Za tu potrebu hermetički je zatvorena granica za srpske knjige i novine, evo tome već deset godina. I za crnogorske. Ni bosanske nemaju mnogo bolju sudbinu. Kad se političarima spomene da u Zagrebu nema srpskih knjiga ni novina, odgovore da je to stoga što nema platnog prometa sa Srbijom. Platnoga prometa, međutim, nema ni Slovenija, pa se sve beogradske novine mogu kupovati po čitavoj Sloveniji. Stvar je u konsenzusu kulturnjaka i političara da se prekinu sve veze sa "odviše sličnim susjedima na istoku". Nacionalisti filolozi i lingvisti za to vrijeme neometani kod svojih kuća snuju confusio linguarum te je onda unose u škole i u puk. Taj se proces zove "Pohrvaćivanje nakon rashrvaćivanja". Jedan od plodova njihovih mogao se čuti i vidjeti nedavno, kad jedan televizijski izvještač, u televizijskom dnevniku, u izvještaju iz Istanbula, četiri puta ponovi kako je predsjednik Mesić u svome govoru za posjete Turskoj "istjekao (sic! sic!) tradicionalno prijateljstvo turskoga i hrvatskoga naroda". Govoriti po svaku cijenu drukčije no što bi to kazali Srbi, to je cilj. Šta mari što nije ni hrvatski?! Toga se, uz posljedice koje zahtijevaju posebno proučavanje, pridržavaju skoro svi, od djece do Mesića i Račana.

    Račan pak, izgleda, ne govori dovoljno dobro hrvatski. To mu u otvorenom pismu, prije tri dana, veli vijećnica u zagrebačkoj Skupštini i bivša saborska zastupnica, hadezeovka Vera Pivčević Stanić. Veli mu doslovce evo ovo: "Dok ste u u Hrvatskom Saboru često koristili vašu omiljenu složenicu 'hoću da kažem...' , a i neke druge hrvatskomu jeziku neprimjerene izričaje, to me dakako smetalo, ali to je bilo tada Vaše demokratsko pravo. Sada, kada ste predsjednik hrvatske Vlade, pa tako i moj predsjednik, imam pravo zahtijevati da se potrudite govoriti hrvatskim književnim jezikom".

    Sve se ovo nakupilo u zastupnice za gledanja i slušanja premijerova govora u jednoj emisiji na hrvatskoj televiziji, te je presavila tabak i skresala mu ovo gore te nadodala još da je premijer posljednji koji smije govoriti o moralu, jer je baš on i jer su baš njegovi s njime opljačkali Hrvatsku.

    Iza pisma zastupnice Pivčević Stanić ne krije se nikakav rijedak stvor u današnjoj Hrvatskoj. Ona je tipičan hrvatski šovinista, iskovan mijehom i čekićem Tuđmanovim. Kad takvi govore o Jugoslaviji ili o Srbima ili o jeziku, onda se čuvaju da slučajno ne imenuju nijedno od ovo troje. Upotrebljavaju po pravilu zamjenice, češće pokazne no lične, te zajedničke imenice. Tako je Jugoslavija, ne ova današnja, već ona u kojoj su rođeni, za njih "ona država", "ona zemlja", a Srbi su najčešće "oni tamo", "oni sa istoka", ili prosto "oni", češće s dužinom na "i" nego bez nje. Vera Pivčević Stanić u svom otvorenom pismu taj model još produbljuje kad veli kako je "hoću da kažem" izričaj neprimjeren hrvatskom jeziku. Ona ne veli zašto je taj izričaj neprimjeren, on je neprimjeren i gotovo. A neprimjeren je stoga što se zna da je neprimjeren. A zna se, jer se tako odlučilo u posljednjih deset godina, da je, naime, veznik da hrvatska jezična kuga, osobito u namjernim rečenicama i u perifrastičnim izrazima uz glagole "htjeti", "trebati", "morati". Hrvatska jezikoslovna zajednica više ne dopušta izraz tipa "neću da radim", već propisuje "neću raditi". Ova restrikcija je blizu sumanutosti. Jer "neću raditi" nije isto što i "neću da radim". "Neću raditi" upućuje na nešto objektivno u razlogu za ne raditi: jer je nedjelja, jer je zima, jer je kiša, jer se ne može raditi. A "neću da radim" upućuje prije svega na subjektovu želju ili odluku da ne radi: jer mi se ne radi, jer me poslodavac slabo plaća, jer štrajkujem. Zaludu je upozoravati na razliku u značenju, odluka je već pala, jer je sve što ima "da plus prezent" - srbizam. To je polazište i zastupnice Pivčević Stanić. Izraz "hoću da kažem" je posve na mjestu i posve je hrvatski, najbolji pisci hrvatski ga imaju na tone, ali šta to vrijedi kad je hadezeova jezična kamarila odlučila da se ima govoriti i pisati "hoću reći", što je posuđenica iz njemačkoga "ich will sagen". Kad bi bilo po gnjevnoj zastupnici, morali bi se iz Hrvata ispisati svi najveći hrvatski pisci. Na primjer Antun Branko Šimić: "Fizički je zakon da u isto vrijeme u istom prostoru ne mogu da postoje dva tijela" (Juriš). Ili August Šenoa: "Liričan pjesnik mora da prelije osjećaje iz kojih je pjesma niknula u istu, tako da se osjećaji ponavljaju u svakom tko pjesmu pročita." (Velebit).

    Kakva je pak jezična kultura same zastupnice Pivčević Stanić dade se vidjeti već iz prve rečenice njenoga pisma. Kad, dakle, veli "Dok ste u Hrvatskom Saboru često koristili vašu omiljenu složenicu...", ona ne mari za hrvatski književni jezik. Morala bi, naime, na mjesto "vašu omiljenu..." napisati "svoju omiljenu...". To se zove indirektni refleksiv prisvojne zamjenice svoj, svoja, svoje, to joj propisuju čak i današnje hrvatske gramatike. Na stil toga pisma zaludno je trošiti riječi.

    Najzanimljivije u njezinu pismu je, ipak, nešto drugo. Njezin stav da opozicija može govoriti kako je volja, a da vlast mora govoriti hrvatski. Još je zanimljivije što zastupnica, danas kad je njena stranka u opoziciji, zahtijeva od predsjednika vlade da govori hrvatski. U tom svom zahtjevu i jeste srž čitave priče: ja sam tvoja vlast i ja ti propisujem šta je hrvatsko a šta nije. To što si ti predsjednik vlade, to sam ti omogućila ja, koja sam ti omogućila da budeš opozicija, tebi i vama koji ste, sad citat, "bili u samom vrhu mračne komunističke vlasti koja nam je ostavila gospodarsku, a poglavito moralnu pustoš. Iz tog ničeg, stvorili smo državu koju ste Vi dobili na tanjuru." Tako Vera Pivčević Stanić.

    Pravo kazano, u ovome posljednjem ima ponešto što nije baš sve izmišljotina. Državu je Račan zaista dobio od hadezea, ma šta mi o hadezeu i o toj državi mislili. Sam Račan ovu činjenicu nikada nije ni porekao. Evo prošla je godina dana od njegova ponovnog dolaska na vlast, a njegova su polazišta, sem mržnje prema Srbima, sva u dlaku hadezeovska. I on polazi od toga da je svetinja rat koji je Tuđman proglasio za domovinski, ne pitajući se za koju je domovinu taj rat vođen, na primjer, u Mostaru ili u Travniku; i on polazi od toga da je moralno i dobro samo ono što je dobro za državu, ne pitajući se je li baš uvijek država ispred društva. Hadezeovce je, osim na ministarskim mjestima, njegova vladajuća koalicija ostavila sve na mjestima u vlasti na kojima su bili. Pa dalje, kad je nedavno minirana partizanska grobnica na zagrebačkom Mirogoju, Račan je rekao u dlaku isto što i hadezeovci: da je to svinjarija jer šteti ugledu Hrvatske u svijetu. Ne pada mu na pamet da rekne kako je to svinjarija po sebi, kad neko minira grob, pa još i takav jedan grob. Te nema smisla da mu hadeze tako vraća. A hadeze ga baš proganja: eno ga naziva još i Jovicom. Eno na internet stranici hadezeovskoj ima rubrika s nazivom "Razmisli...Sjeti se", gdje su sve izjave današnjega premijera iz doba kad se Hrvatska zvala socijalističkom republikom. A vajni naš premijer je još davno dao objaviti da je, čim je saznao da je hadeze dobio one najprve izbore, zajedno s moralnom srmom hrvatske ljevice Tomcem otišao na skrovito mjesto, te da su ondje svoj poraz nazdravili šampanjcem u hadezeovu čast.

    Ni glede jezika Račan nije daleko od hadezeovaca. Sav se upinje da govori kako mu propisuju babići, brozovići, ladani. Dirljivo ga je gledati kako mu oteknu usne u naporu da izgovori "obveza", zato što je sav dosadašnji život govorio "obaveza". Za ovih godinu dana otkako je na vlasti pažljiv je gledalac i slušalac mogao često vidjeti i čuti premijera kako uzorno govori po propisima hadezeovske jezikoslovne zajednice. Uhvati se objema rukama za govornicu i sipa li sipa. Ali, valjda zato što nije ni on savršen, dalo ga se vidjeti i čuti da katkad i "dakne". Pri takvom jednom ispadu dočekala ga je opozicionarka Pivčević Stanić, posve s pravom: ili ima govoriti kako mu ona propisuje, ili se ima tornjati u opoziciju, te onda mljeti kako ga volja.

    Sinan Gudžević