AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    FRI, 23 FEB 2001 16:16:10 GMT

    Nacrt Zakona o kleveti

    Piši šta želiš, ali samo istinito

    AIM, SARAJEVO, 23.02.2001. Zahvaljujući prvenstveno međunarodnim institucijama i njihovim ekspertima u BiH, ovdašnji mediji, donosno njihovi konzumenti, dobit će uskoro Zakon o kleveti.. Nacrta zakona upravo je završen i dat na javnu raspravu, a prve reakcije, prvenstveno u medijima i pravničkim krugovima, su raznolike. Jedna sarajevska novinarka, uz molbu da joj ne objavljujemo ime, tvrdi da taj papir sasvim neopravdano "štiti novinare kao ugrožene mečke" dok njena koleginica iz iste redakcije (iako, po vlastitom priznanju, Nacrt još nije ni vidjela niti pročitala) procjenjuje njegovo pojavljivanje riječima: "Ne daj Bože da naši čitaoci, slušaoci i gledaoci znaju šta sad sve mogu da nam urade nakon naših pisanija". Istovremeno ima i onih, poput Sinana Alića iz tuzlanskog "Fronta Slobode" ili Adema Murića iz cazinskog "Prezenta", koji tvrde da su "pravi ozbiljni kvalitetni novinari ovime konačno zaštićeni na adekvatan način". U neobaveznim novinarskim razgovorima na ovu temu mogu se čuti ikomentari da je "bivši osporeni prijedlog Vlade Federacije BiH bio puno bolji od Nacrta zakona samo da nije imao onako visoke kazne". Istovremeno, prve procjene domaćih pravnika kreću se izmedju tvrdnji da ovaj zakon "samo donosi konfuziju" i da "uopšte ne izgleda kao zakon, nego više neka preporuka" pa do ocjena da je predloženi zakon isuviše uopšten i nekonkretan, odnosno da je previše mjesta u Zakonu koja su ostavljenima samim sudovima i sudijama na tumačenje.

    Nacrt zakona o kleveti promovisali su Visoki predštavnik Volfgagn Petrisch i šef Misije OSCE-a u BiH Robert Barry, a kreirala ga je mješovita radna grupa sastavljena od predstavnika OHR-a, OSCE-a, Nezavisne komisije za medije, Vlada oba entiteta, te od odmaćih i medjunarodnih eksperata. Grupa je formirana nakon što je Visoki predstavnik u julu 1999. godine izdao preporuku da se izradi gradjanski zakon o kleveti, odnosno da se kleveta konačno izbaci iz krivičnog zakonodavstva. Ova preporuka izrečena je nakon se dva ugledna sarajevska novinara osudjena na uslovnu zatvorsku kaznu i to u trenutku kada ih je na sudovima čekalo još par tužbi za klevetu.

    Nacrtom ovog zakona kleveta se definiše kao "neistinita komunikacija koja šteti ugledu druge osobe" ili "nezakonit čin namjerne ili nepažnjom uzrokovane povrede ugleda druge osobe putem širenja ili iznošenja neistinitih činjenica trećoj osobi", a tuženi je u ovom slučaju autor, urednik ili izdavač komunikacije ili izražavanja ili neko koje efikasno kontrolirao sadržaj izražavanja (dakle informacije koje je kleveta-op.aut.). Istovremeno, kleveta ovim Zakonom prestaje biti kriminalan čin i podliježe gradjanskim zakonima, takozvanim parnicama. Nacrt zakona nalaže da se spor izmedju sukobljenih strana - oklevetanog i onog ko je plasirao klevetu (dakle ne samo mediji, nego gradjani uopšte) - prvenstveno pokušaju izmiriti ili spor prevazići izvinjenjem, objavljivanjem isprike, poništenjem izjave... "Poput pokušaja mirenja pri razvodu braka!", pojašnjava jedan sarajevski pravnik.

    Nacrt se Zakona dakle odnosi na sve vrste komunikacija i na sve pojedince i organizacije osim - javnih tijela. Oni ili njihovi djelatnici - politički funkcioneri, kandidati za političke funkcije i slično - nemaju pravo podnositi tužbu za klevetu u službenom svojstvu, nego isključivo kao privatna lica. Ukoliko pak podnose tužbu u svojstvu javnog radnika onda sami moraju dodatno dokazati da je "osoba koja je iznijela neistinu znala da je to neistina ili da je nepažnjom zanemarila vjerovatnoću da je to neistina". Istini za volju - ova definicija je napisana tek u pojašnjenju Nacrta i ostaje pitanje kojom definicijom iz zakona je ovo jasno pokazano ili da li će baš svaki sudija u svim kantonalnim (u F BiH) ili okružnim (u RS) sudovima, uz Zakon pred sobom imati i pojašnjenje te da li će ga dovoljno pažljivo čitati da bi uočio i ovo pojašnjenje? Ombudsmen za medije u Federaciji BiH i bivši novinar Mehmed Halilović tvrdi da je najvažnija tačka u zakonu da "tuženi više ne dokazuje da nije kriv, nego tužitelj dokazuje da li je tuženi zaista kriv. Dakle konačno dolazimo u poziciju da primjerice novinar postaje kriv tek onda kada se njegova krivica dokaže, a ne već samim tim što je došao na sud!"

    Generalna tajnica Nezavisne unije profesionalnih novinara u Sarajevu, Borka Rudić, smatra da je jako važno mjesto u Zakonu i ono prema kome novinar ili bilo koja druga osoba koja se bavi novinarstvom, ukoliko je on/ona taj koji je iznio klevetu, ima pravo i pred sudom ne otkriti identitet svojih tajnih izvora: "Ovo bimoglo osnažiti istraživačko novinarstvo u BiH", tvrdi Rudićeva. No, na prvoj sesiji javne rasprave o ovom zakonu (upravo održana u Tuzli u organizaciji OSCE-ovog odjela za medije) mogla se čuti i ocjena da će upravo ova tačka u zakonu osnažiti takozvano "žuto" ili "tračersko novinarstvo" s neprovjerenim informacijama. Halilović, pak, smatra da ova odrednica nije olakšavajuća za novinara jer "ukoliko on ne želi otkriti svoj izvor onda sva odgvovornost prelazi na njega samog. Dakle, ukoliko je izvor slagao novinaru, namjerno ili slučajno, ili iz bilo kog razloga nije bio dovoljno pouzdan, novinar skrivajući izvor snosi svu odgovrnost. Ovaj zakon definitivno štiti novinare i to je u interesu javnosti, ali postavlja i puno više i ozbiljnije profesionalne standarde i traži veći stepen odgovornosti", tvrdi ombudsmen Halilović. Prema Nacrtu zakona o kleveti, na sudovima je odgovornost da provedu ispitivanje da li je novinar uradio sve što bi uradio "jedan razuman novinar". Primjer: da li je dvostruko provjerio činjenice, koristio pouzdane izvore informacija, da li je djelovao dobronamjerno, ostvario dodatnu materijalnu dobit, da li je iznio činjenice ili pak vlastito mišljenje te da li je to jasno razdvojio, da li je publikacija sadržava objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih osoba, da li je povrijedjena ili ugrožena privatnost neke osobe...

    Nakon ovih odrednica novinari podsjećaju na slučaj sarajevske koleginice Edine Kamenice. Ona je, pišući dokumetarnu priču iz svakodnevnog života, javno prozvala jednog sugradjanina ustvrdivši da je on bespravno izgradio kuću i da nezakonito koristi tudji stan rasprodajući imovinu koju je tamo zatekao. Dotični je Kamenicu tužio i po krivičnom i po parničnom osnovu tražeći obeštećenje u visini od 80.000 KM za pretrpljenu duševnu bol i nanijetu štetu ugledu. Krivična prijava je odmah odbačen kao neosnovana, a parnična traje već dvije godine. U medjuvremenu su nadležni sudovi, na osnovu Kamenicinh tekstova o pomenutom slučaju, sve istražili te jeu medjuvremenu njenom tižitelju srušena uistinu protuzakonito izgradjena kuća, izbačen je iz stana koji jeste bespravno koristio a morao je i nadoknati štetu koju je načinio prodajom tudje imovine... Dakle novinarka nije napisala ništa neistinito, ali njen tužitelj i dalje insistira na obeštećenju zbog "pretrpljene duševne boli". Sudija u ovom slučaju i dalje vodi spor, iako mnoge stručne kolege tvrde da bi ga na samom početku odbacili kao neosnovanog.

    Ne uspiju li inicirani procesi mirenja, Zakon dalje veli, da sudovi mogu izreći i mjere privremene ili trajne zabrane "prenošenja izražavanja", odnosno rada medija ili novinara, kao i materijana obeštećenja koja bi mogla biti i tako visoka da bi tuženom "pričinila velike materijalne poteškoće pa čak i bankrot". U Nacrtu ne stoji kolika bi mogla biti ta obeštećenja, nego se Zakon o kleveti u ovom sličaju "naslanja" na Zakon o obligacionim odnosima, no ni taj Zakon nema tačno definisane visine obeštećenja nego se one temelje na zahtjevu tužitelja ili procjeni vještaka!

    "Zakonom o obligacionim odnosima nije propisana visina obeštećenja za nanjetu štetu objavljivanjem klevete, a mi nemamo sudsku praksu u toj oblasti. Nekakvi postulati koji će biti izvedeni iz sudske prakse mogu se očekivati tek za 10 ili 15 godina, a do tada ostaje otvoreno pitanje koji to sudski vještak i nakoji način uopšte može procjeniti materijalnu vrijednost nanijete duševne boli. To najveći problem u ponuđenom Nacrtu zakona", tvrdi jedan sarajevski advokat.

    Desetak dana nakon objavljivanja Nacrta, u OSCE-u tvrde da samoinicijativnih zvaničnih komentara ili sugestija oko Zakona nije bilo, te da najveći broj očekuju od ljudi iz medija. No, ljudi iz medija nisu pokazivali veliki interes za ovaj Zakon ni kada je on bio u fazi izrade a, čini se, ni nakon njegove promocije. Naime, krajnje su šturo informisali o pojavi Nacta, gotovo protokolarno ili pak nikako. OSCE je, pak, pokrenuo svoj "veliki karavan kroz BiH" za javnu raspravu o Zakonu - Tuzla, potom slijede Banjaluka, Mostar, svi kantonalni (F BiH) i regionalni (RS) centri - odnosno zajednički radni skupovi novinara, sudija, pravnika na kojima se raspravlja o Nacrtu.

    Za kraj podatak koji može imati referencu za donošenje ovakvog Zakona: prema podacima OSCE-ove "Hot line" telefonske linije, prošle godine je ubilježeno 25 slučajeva klevete iznjedrenih iz novinarskih pera. U prva dva mjeseca ove godine, kada je kreiranje zakona ušlo u završnbu fazu - niti jedan slučaj! Uostalom, javnost ima pravo da zna, a mediji imaju obavezu da izvještavaju korektno, objektivno i tačno.

    Rubina ČENGIĆ (AIM Sarajevo)