AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    THU, 22 FEB 2001 14:40:17 GMT

    Alijansa za promjene I RS:I poslije Sloge Sloga

    Dok će Alijansa nastojati da unutrašnju nesaglasnost utopi u stranim parama i batini, zatim vanrednoj volji za vlast, kakva se samo kod hroničnih gubitinika zna zapatiti, i afirmaciji građanskog principa po svaku cijenu, dotle će se nacionalne stranke u miru božjem pripremati za još >deset najtežih godina<

    Banjaluka, 22. Februar 2001. (AIM)

    Kada je prije tri godine na vlast u Republici Srpskoj došla prozapadna koalicija Sloga, na pitanje šta će sada da uradi svrgnuti SDS, jedan od bistrijih pripadnika te partije rekao je potpisniku ovih redova: >Ništa, samo im ne treba mnogo smetati<. Tako je i bilo. Niti su mogli, niti su im smetali, tek, ako SDS ikada bude pravio spisak svojih najzaslužnijih ljudi, ime Milorada Dodika moraće, ako bude pravde, da upišu zlatnim slovima. Jer gubitnička politika i mentalitet Sloge, više nego išta drugo, bili su zaslužni za gotovo trijumfalni povratak izgubljene SDS.

    Tri godine kasnije, nema nijedne genetske ni bilo koje druge greške koja je bila zapisana u Slogi, a da se danas ne može pročitati u kodu Demokratske alijanse za promjene. Za početak, da se ne lažemo, jednako kao Sloga, ta grupacija, u parlamentu BiH nema većinu, a ono čime je uspjela da odbaci mandatara za Savjet ministara Martina Raguža iz HDZ i čime će obezbjediti mandat za kandidata Alijanse Božidara Matića manje liči na parlamentarni manir, a više na situaciju kada su sforovci prije tri godine po semberskim kukuruzima transporterima vijali jednog poslanika SDA da se vrati u bijeljinsku salu i digne ruku za Milorada Dodika. S tom razlikom što je za volanom transportera ovaj put američki ambasador u Sarajevu Tomas Miler i što ne vija samo jednog poslanika, čak ni samo jednu partiju. Ali u redu, treba biti pragmatičan: onaj ko je u Bosni prekinuo rat, onaj ko plaća njen raspusni i skupi mir, najmanje što sebi može da dozvoli jeste da podvikne: >A sad, idemo, svi ruke gore<.

    SKUP POLITIČKIH GUBITNIKA: Drugi problem Alijanse je taj što je ona, sa izuzetkom SDP Zlatka Lagumdžije, Stranke za BiH Harisa Silajdžića i PDP Mladena Ivanića (kao dopisnih članova iz RS), skup nepopravljivih političkih gubitinika, nekadašnjih tvrdih nacionalista (Krešimir Zubak), kandidata za Hag (Sefer Halilović), vrućih mušterija za jednu poštenu kriminalističku istragu (Milorad Dodik, još jedan dopisni član), liječenih miloševićevaca (Nebojša Radmanović), protvnika Dejtona (opet Halilović) - ukratko jedno lijepo društvance koje je mogla ujediniti jedino želja za vlast, a na vlast postaviti jedino Alijansa ili sudnji dan, pod uslovom da to dvoje nisu jedno te isto.

    A kad se skupi takva ekipa, tada najvjerovatnijem novom predsjedavajućem Savjeta ministara Božidaru Matiću, inače čovjeku koji je stare dane i Alijansu dočekao bez mrlja u karijeri, preostaje da priča isto ono što je pričao prije deset godina Ante Marković. Dakle, kako će biti riješen nacionalni problem u BiH: ekonomijom. Kako će natjerati većinu Srba i Hrvata da počnu da BiH doživljavaju kao sopstvenu državu: ekonomijom. Kako će završiti čišćenje užasnog zla i ratnog zločina koji sprječavaju pomirenje među narodima: ekonomijom. Kako će riješiti izbjegličku krizu: i to ekonomijom. Kako će konačno definisati Dejtonom neriješeni ustavni položaj BiH, zbog čega je bosanski mir postao ništa drugo do nastavak rata mirnim sredstvima: još jednom ekonomijom.

    Nema toga, stranci vjerovatno ne mogu da se čudom načude, ali da je ekonomija mogla biti rješenje tih problema, Ante Marković bi danas, i bez pomoći Tomasa Milera, imao doživotnu titulu Tita Drugog, dok bi Vlade Divac i Toni Kukoč, i dalje igrajući u istoj reprezentaciji, bili jedino pravo uzbuđenje u našim dosadnim ušuškanim životima.

    Snažno podržana strancima, Alijansa je zapravo jedan probosanski državotvorni pokret, što, naravno, po sebi ne bi trebalo da predstavlja ništa loše. Ali, dok su komunisti, do sada jedini uspješni ujedinitelji Bosne u modernoj istoriji, svako malo drvili o nacionalnim problemima, pa malo pritvarali jedne, druge, pa treće, pa imali čitav jedan institiut za nacionalne odnose (pitati Nijaza Durakovića), dotle Alijansa o nacionalnom pitanju uglavnom koristi magičnu riječ - ravnopravnost. Čak ni Haris Silajdžić odavno nije rekao kako RS treba ukinuti htjeli to Srbi ili ne, a ni Sefer Halilović odavno nije javno zažalio što su Amerikanci u jesen '95. spriječili Armiju BiH da uđe u Banjaluku. Gdje je tu problem?

    POTAPANJE LAGUMDŽIJE I IVANIĆA: U trenutku kada je Zlatko Lagumdžija, uprkos bošnjačkoj većini u svojoj partiji i biračkom tijelu, petogodišnjim kontinuitetom malih poteza, čak na štetu svojih bošnjačkih glasova, uspio da ubijedi solidan dio Srba i Hrvata da je on tip kome je stalo da ujedini bosanske narode, a ne teritorije; u trenutku kada Mladen Ivanić postaje prihvatljiva faca koja neće gubiti kod Srba približavajući se Bošnjacima, Alijansom zapravo počinje sasvim obrnut proces. Ona dolazi kao projekat koji će Lagumdžiju uz Silajdžića, beskompromisnog čovjeka čistog nacionalnog koncepta, potopiti kod Srba, koji će ga uz Halilovića, potopiti kod Hrvata, koji opet pamte Grabovicu isto koliko i Bošnjaci Ahmiće. Za to vrijeme Ivanića, kome je podrška Alijansi na nivou BiH plaćena gledanjem kroz prste za savez sa Draganom Kalinićem u RS (jedna je to kombinacija, a ne dvije), potopiće kod Bošnjaka za sva vremena.

    Osim toga, ne postoje nikakve šanse da bez prethodne ustavne definicije BiH (država multietničkih kantona?, federacija?, konfederacija?, savez država?), Alijansa bude više bosanska, dakle građanska, nego bošnjačka, odnosno nacionalna. Zašto? Zato što u ekipu za razvlašćivanje nacionalnih stranaka nije ušla DNZ Fikreta Abdića. A zašto nije ušla? Zato što je Babo izdajnik. Vjerovali ili ne, većina Srba i Hrvata ne misle tako.

    Ali to nije sve. Kada se SDA suočila sa pritiskom međunarodne zajednice, njeni poslanici su odustali od podrške Ragužu. Potom je Halid Genjac, Izetbegovićev čovjek u Predsjedništvu BiH, mandat dao Alijansinom Matiću. Ne treba sumnjati da će poslanici te partije u skupštini i podići ruku za Matića, znajući da će svojim podrškom na najbolji način pogurati Alijansu iz bosanskog građanskog koncepta u bošnjački nacionalni. Što se to više i češće bude događalo, to će Alijansa imati više protivnika iznutra, jednako kao koalicija Sloga, za čije rušenje SDS nije mrdnuo prstom koliko je ona uradila sama.

    NIJE GREŠKA, VEĆ VAĐENJE: Zato Alijansa za promjene nije nikakav projekat nastao iznutra, jer nema ničega iznutra što može da poveže Ivu Lozančića i Sefera Halilovića, Mladena Ivanića i Harisa Silajdžića, Zlatka Lagumdžiju i Milorada Dodika. Sa jedne strane, ona je neprincipijelni projekat pragmatičara žednih vlasti, zbog čega nikoga ne treba da čudi zašto je u RS Alijansu žešće nego Kalinić kritikovao Miodrag Živanović, lider nekadašnje Liberalne stranke, toliko umjerene da je na posljednjim izborima na kojima je učestvovala skupila jedva sedamsto glasova.

    Sa druge strane, ona je projekat stranaca, koji dvije godine svojih gubitaka u BiH nastoje da pretvore u pobjedu. Da je Kaligula u onog svog konja senatora uložio deseti dio onoga koliko su stranci uložili u Dodika u RS, on ne da bi dobio izbore u Rimu, nego u Britaniji i Galiji istovremeno. Dodik ih nije dobio kod kuće. Osim toga, rezultat novembarskih izbora, na kojima je nenadano zaustavljen trend rasta Lagumdžijine SDP, takođe je greška u projekciji stranaca. Ali, na kraju, nije problem u tome što su oni sa Dodikom i Lagumdžijom pogriješili, već što se sa Alijansom vade.

    Međutim, malo neregularnosti i uvrtanja ruke nije naodmet ako daje rezultata, računaju stranci. Naravno, samo je problem što Alijansa neće dati rezultat: stepen njenog uspjeha u stvaranju države pod postojećim uslovima, pratiće srazmjerno uvećavanje nacionalnog nepovjerenja, i to ne od strane nacionalnih stranaka, već unutar same Alijanse. Uostalom, vidjeće se šta će reći Ivanić kad Silajdžić sljedeći put pomene RS, ili šta će reći Lagumdžija kad Ivanić odgovori Silajdžiću da RS može da provede i referendum za otcjepljenje od BiH. Tu pare neće mnogo pomoći.

    JOŠ >DESET NAJTEŽIH GODINA<: Za to vrijeme, novinarski poklonici Alijanse ubiše se da opišu kako su nacionalne stranke u panici. Tačno, one se panično pripremaju za sljedećih >deset najtežih godina< svoje vladavine. SDA će najprije optužiti Lagumdžiju i ekipu da su joj joj ukrali program i učiniće sve da što skuplje naplati sve ono što će u parlamentu podići ruku za Alijansu, posebno kada joj otkažu i počnu da je buše iznutra Srbi i Hrvati, i to oni koji se ovih dana sa Matićem principijelno cjenjkaju za ministarska mjesta.

    Sa druge strane, HDZ nema ništa protiv da se samoukine, a ono uslova što se Ante Jelavić sprema da u to ime baci pred Volfganga Petriča djeluje toliko umiveno građanski kao da ih je pisao sam duh Vilija Branta. I SDS razmišlja slično: mladi lavovi iz te stranke, ambiciozni kakve ih je Bog dao, spremaju se da stvore kritičnu masu, da na vanrednom partijskom kongresu promijene ime SDS u SDS (Samo Demokratska Stranka) i da penzionišu sve nosioce >Radovanove spomenice<, zbog kojih im, uprkos pobjedi na izborima, nije pripalo ništa više od upravljanja Carinom. Dakle, dok će Alijansa nastojati da unutrašnju nesaglasnost po pitanju međunacionalnih poslova utopi u stranim parama i batini, zatim vanrednoj volji za vlast kakva se samo kod hroničnih gubitinika zna zapatiti, i afirmaciji građanskog principa po svaku cijenu, dotle će nacionalne stranke pokušati da se uključe u priču u kojoj će nastojati da naduvaju balon od građanske žvake (stranci) i nacionalne (birači).

    Onaj ko o njima misli sve najgore neka se nipošto ne kladi da se na kraju neće i ujediniti i stvoriti prvu zaista multinacionalnu partiju u Bosni.

    Željko Cvijanović (AIM)