AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    FRI, 09 FEB 2001 19:55:43 GMT

    Umjesto u pritvoru, General Norac u bijegu

    Aim, Zagreb, 9.2.2001.

    Za prvim hrvatskim generalom koji je osumnjičen za ratni zločin, alkarskim vojvodom Mirkom Norcem, hrvatski organi gonjenja raspisali su u četvrtak popodne tjeralicu. Bio je to, ipak, pomalo iznenađujući epilog ove priče. Norac se, naime, u srijedu popodne navodno po vlastitoj inicijativi, uputio iz Zagreba, gdje stanuje, prema Rijeci, gdje bi mu trebalo biti održano suđenje. Za njegov slučaj nadležan je riječki Županijski sud. Pred zgradom suda toga se dana okupila impozantna gomila domaćih i stranih novinara, koji su, međutim, do ranih jutarnjih sati uzalud čekali generalov dolazak.

    Norac se nije pojavio, i od tada se ne zna što se dogodilo s njim. U nedostatku pravih informacija, bujaju nagađanja najšireg spektra. Prema jednoj interpretaciji, Norac se sam uputio u Haag, s namjerom da se preda međunarodnom sudu za ratne zločine. Haag je tu tvrdnju odmah demantirao. Po drugoj, Norac je u tajnosti uhapšen i hrvatska vlada zna detalje o tome gdje se on sada nalazi. Vlada je to demantirala u jednako kratkom roku. Po trećoj verziji, Norac je usmrćen. Neki nagađaju i da je prešao granicu. Ovo je utoliko neobičnije jer je Norac u zadnje vrijeme bio pod danonoćnom prismotrom vojne obavještajne službe, pa je mogao ispariti jedino ako su mu oni - pomogli. No, kako su, iz neobičnih razloga, u njegovoj pratnji bili njegovi prijatelji, to i ne bi bilo tako neobično.

    Kako god bilo, politička situacija u Hrvatskoj zbog slučaja Norac ponovno bi se mogla opisati terminom "uzavrela": cijela ova priča odvija se sam par dana nakon eksplozije pod spomenikom junacima Narodnooslobodilačke borbe na zagrebačkom Mirogoju. Činjenica da se ne zna što je s Norcem, samo ojačava konfliktni potencijal ovog slučaja. Predstavnici nekih dragovoljačkih udruga svjesno šire strah od činjenice da je Norac usmrćen. U rodnom Sinju, već dva dana se okupljaju nezadovoljnici koji su - ako je suditi prema njihovim riječima i transparentima - spremni i krvlju braniti svoga generala. Glavna prometnica koja vodi od Zagreba prema Splitu, cijelo je vrijeme blokirana. I u Splitu traju demonstracije zbog njegova uhićenja, a val nezadovoljstva širi se cijelom Hrvatskom, od juga na sjever. Najčešće parole su "Svi smo mi Norac"; "Ne damo Norca", "Ne damo hrvatske generale", "Norac je naš", isl.

    Brojne udruge dragovoljaca kontinuirano zasjedaju širom Hrvatske, jasno stavljajući Vladi do znanja, da se s Norčevim uhićenjem ne slažu i da zbog tog čina izravno odgovornim smatraju Ivicu Račana. Antivladinoj hajci pridružila se, na svoj način, i Hrvatska televizija, koja je najveći dio središnjeg dnevnika u četvrtak navečer, posvetila upravo slučaju Norac, prikazujući generala, manje više, kao nedužnu žrtvu hajke, ili kao junaka tipa Billy the Kid, dakle, eventualnog negativca kojemu odmetništvo daje dozu romantične plemenitosti. Zapravo, preko Mirka Norca hrvatska desnica - stranačka, vojna i ona civilnodruštvena, koja jako uporište ima u Crkvi - želi dodatno ojačati izgubljene pozicije u društvu, i, ako ništa drugo, iznova osnažiti animozitete prema Vladi koja dosad nije uspjela popraviti ekonomsku situaciju u Hrvatskoj. Konačni cilj je rušenje Ivice Račana, kojega nacionalistička desnica i značajan dio klera nikada nisu prihvatili kao poželjnu alternativu Tuđmanu i Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Uzgred budi rečeno, Račanova vlada dosad nije isporučila ni jednog državljanina Hrvatske u Haag. Franjo Tuđman tamo ih je poslao petnaestak.

    Tko je, uopće, Mirko Norac? Na početku rata u Hrvatskoj, Mirko Norac prijavio se u antiterorističku jedinicu hrvatske policije, smještenu u zagrebačkom predgrađu Lučko. Takozvani "specijalci iz Lučkog" jedan su od elitnih odreda hrvatske oružane sile i predstavljaju neku vrst policijske inačice "specijalcima iz Niša" na koje je posebno ponosna bila bivša JNA. Odatle je, početkom srpskih napada na Gospić, dobrovoljno otišao u taj lički gradić, kako bi se pridružio obrani grada. Tamo potkraj 1991, godine postaje zapovjednik 118. brigade, a njegova vojna karijera bilježi kontinuirane uspone. Nakon Oluje, Norac postaje zapovjednik zbornog područja Knin, odakle odlazi u Osijek, na istu funkciju. Prošle godine, novi ministar obrane, Jozo Radoš, Norca upućuje u Ratnu školu, kako bi formalno obrazovanje ovog visokog časnika - rođenog 1968. godine - koliko toliko uskladio s realno vrlo visokom vojnom dužnošću.

    U Gospiću i Sinju, Mirko Norac jedan je od najpopularnijih figura iz vremena rata. Nosilac je većine značajnih vojnih odlikovanja, karizmatični lik čijoj legendi su najviše pridonijeli visoki dužnosnici bivšeg režima, ministar obrane Gojko Šušak i predsjednik Franjo Tuđman. Vojnu karijeru, Norac je završio prisilnim i prijevremenim umirovljenjem, prošle godine, nakon potpisivanja famoznog "pisma dvanaestorice generala", koje je predsjednik Mesić proglasio nedopustivim uplitanjem vojske u politiku.

    Druga strana Norčeve biografije, ona zbog koje se i trebao pojaviti na sudu, znatno je manje blistava. Norac se, naime, za vrijeme rata u Gospiću ponašao kao gospodar života i smrti svih njegovih građana, te kao čovjek koji je u tom gradu nesmjenjiv. Brojni svjedoci tvrde da su Mirko Norac i Tihomir Orešković zapravo bili ključni ljudi koji su organizirali masovne egzekucije gospićkih civila, pretežito Srba ali i nekih Hrvata. U jesen 1991. godine u tom je gradu pogubljeno više od stotinu građana, za što su brojni svjedoci teretili upravo njih dvojicu. Norac se tereti da je, na tzv. "smrtonosnom sastanku" koji je održan u noći 16. listopada 1991. godine, naredio likvidacije civila, te da je i sam sudjelovao u njima: navodno je vlastitom rukom usmrtio jednu žensku osobu, pucnjem iz vatrenog oružja, nakon čega je svojim vojnicima naredio da dalje nastave posao i usmrte preostale civile, u Pazarištu i na Lipovoj Glavici. Već u to doba u Gospiću, ali i u Hrvatskoj, počelo se pričati o tajanstvenim egzekucijama. Izvjesna Ana, Srpkinja iz Gospića - čiji je suprug Hrvat u to vrijeme bio na prvoj liniji, optužila je Norca za otmicu i likvidaciju njenih roditelja.

    Milan Levar, prošle godine ubijeni haški svjedok, Norca i Oreškovića teretio je kontinuirano kao organizatore zločina na gospićkom području. Njegove su izjave potvrdili i drugi, danas zaštićeni svjedoci haškog suda. O svim gospićkim događajima bio je, skoro od početka, dobro informiran i hrvatski državni vrh. Šef kriznog stožera za Liku, Ante Karić, već je u listopadu 1991. uputio jedno pismo adresirano na predsjednika Franju Tuđmana i pomoćnika ministra unutarnjih poslova Smiljana Reljića, u kojima ih je detaljno izvijestio o gospićkim likvidacijama, te o ulozi Oreškovića i Norca. Pismo nije imalo nikakva učinka: premda je Tuđman poslao u Gospić generala Petra Stipetića, koji je trebao smijeniti Norca, ovaj je Stipetića poslao kući neobavljena posla. Štoviše, Norac je Stipetiću izjavio da priznaje jedino generala Maksa Luburića, zapovjednika logora Jasenovac iz Drugoga svjetskog rata. Unatoč toga, ili baš zato, ostao je do kraja svoje vojne karijere, miljenikom Gojka Šuška i Franje Tuđmana, pod čijim je zapovjedništvom i ostvario na prvi pogled briljantnu vojnu karijeru.

    Ipak, o gospićkim događajima vojna i civilna obavještajna služba provele su opsežnu istragu, pa je većina važnih detalja očito bila poznata nadležnim organima. Norčevo privođenje pred hrvatski sud, samo je zato ubrzala mogućnost da Norca zatraže organi Haškog suda. Hrvatsko je pravosuđe, prošlogodišnjim hapšenjem najprije Tihomira Oreškovića, te nedavnim hapšenjem Milana Čanića Biće, zapravo htjelo demonstrirati sposobnost da se i samo suoči s problemima ratnih zločina počinjenih sa hrvatske strane u minulom ratu, što bi - u konačnici - dovelo i do prestanka potrebe održavanja međunarodnog Tribunala u Haagu. No, čini se da to ipak neće ići tako lako...

    Što se moglo dogoditi s Mirkom Norcem? Poznato je da je o zločinima u Gospiću na vrijeme bio obaviješten državni vrh Hrvatske. O likvidacijama civila relevantne su podatke imali i Tuđman, i Šušak, i predsjednik vlade Gregurić, kao i civilna policija, i vojno zapovjedništvo Hrvatske vojske. Mnogo detalja zna i Josip Manolić, nekad prvi tajni policajac Hrvatske. Događaji iz tog vremena manje više su poznati, a činjenice prilično precizno utvrđene. No, kontekst je i danas nejasan. Je li državni vrh - ili neki pojedinačni dužnosnik - naređivao, a ne samo znao za ubojstva? Kako to da su i Norac i Orešković mogli, nakon tih događaja, nastaviti svoje karijere, pa čak i napredovati, i dobijati odlikovanja? Tko je opstruirao istrage? Je li Norac, možda, doista na sud krenuo sam - nadajući se kako će eventualnim "pokajništvom" odnosno svjedočenjem, olakšati svoj položaj? Je li ga, možda baš zato, netko likvidirao - netko, očito, miljama udaljen od današnje Račanove vlade na koju sve dragovoljačke udruge prenose odgovornost za Norčevu sudbinu?

    Vjerojatnije je da je Norac živ, i da se negdje skriva - bijeg je također mogao biti režiran - ali pronađe li se jednoga dana njegov, eventualni, leš, sigurno je da ubojice neće biti ljudi Račanove vlade ili policije. Ipak, nesnalaženje djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova - koji nisu dosad raščistili niti jedan važan slučaj političkog terorizma u Hrvatskoj, Račanovu vladu čini doista objektivno odgovornom, i u ovom konkretnom slučaju. Strah od nacionalističke desnice i od optužbi za revanšizam učinio je novu vlast prilično krezubom, i samim tim, smiješnom. Zbog slučaja Norac koalicijska vlada vjerojatno neće pasti, no, kako god se ovaj slučaj okončao, ne treba zaboraviti da je on tek prvi u nizu. U optjecaju je dosad nekoliko nosilaca generalskih činova, koji bi zbog ratnih zločina mogli završiti pred sudom - hrvatskim, ili međunarodnim. Među njima, Mirko Norac svakako nije najpopularnija i najkarizmatičnija ličnost. Problemi, dakle, tek dolaze.

    Boris Rašeta