AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    THU, 08 FEB 2001 20:26:25 GMT

    Zabranjena "Bitka na Neretvi"

    AIM, Zagreb, 8.2.2001.

    Da je drug Tito u ono ratno vrijeme znao kako će ga, poslije uspješnog izvlačenja iz neprijateljske ofenzive kod hercegovačkog mjesta Jablanica, više od pola stoljeća potom zaustaviti dogradonačelnik nekog tamo Slunja, možda se svi oni ranjenici ne bi ni spasili, možda bi sve još tada krenulo ukrivo. Nije korektno danas sliku o Hrvatskoj graditi na osnovu Zagreba ili Rijeke, gdje je vlast prisiljena više poštivati osnovna civilizacijska načela. Kao što je otvorio svoju "Filosofiju palanke" Radomir Konstantinović, ipak: "Iskustvo nam je palanačko". Prosjek valja tražiti u slunjevima, gdje su još prije desetak godina srušeni jedni spomenici, često zavidne umjetničke vrijednosti, i podignuti neki drugi, uglavnom notorni kič. Ovaj put, dakle, u Slunju je srušen još jedan vrijedan spomenik - zabranjena je projekcija filma "Bitka na Neretvi".

    U zagrebačkoj Kinoteci je taj sjajni spektakl, budući snimljen u jednoj od pokojnih međurepubličkih koprodukcija, igrao ove godine oko dva tjedna, privlačeći veliki broj gledatelja. Za njega su posebni interes pokazali mladi ljudi, koji tek otkrivaju misteriju nekadašnje dobre kinematografije u Hrvata, naspram sadašnje bijedne produkcije. U istom kinu prikazivani su još za vrijeme HDZ-ove vlasti vrlo dobri novi srpski filmovi, poput "Rana" i "Bureta baruta". I tada su ljudi hrlili pred filmsko platno, usprkos režimskog pritiska, koji je upravo u takvoj jednoj situaciji dotjerao sam sebe do krajnje groteske. Zgoda se prepričava do dan-danas: neko od državnih tijela je odlučilo da se srpski film ima prevesti i titlovati. Publika je uživala u filmovima, i ništa manje u prevodu, doslovno urlajući od smijeha na neke od najapsurdnijih dosjetki nesretnog prevoditelja.

    Ludilo je stalo jenjavati padom HDZ-a, no u Slunju lokalna uprava iz redova ove stranke još nije potrošila mandat. Dogradonačelnik Ivan Mateša jednostavno se ušetao u tamošnje Pučko otvoreno učilište, i naložio ravnateljstvu da film Veljka Bulajića skine s repertoara. Matešinu izjavu dobro je zabilježiti u cijelosti: "Grad Slunj dao je brojne žrtve i platio veliku cijenu svoje slobode, da bi se sada održavale projekcije filmova poput 'Bitke na Neretvi', ili igralo 'Žikino kolo'. Sve dok sam ja na ovome mjestu, i dok je HDZ na vlasti u Slunju, to nikako neće biti moguće. Previše smo ovdje krvarili za neovisnost Hrvatske, da bi se sada prikazivali filmovi koji veličaju zločinačku Jugoslaviju. Napominjem da sam 'Neretvu' zabranio u ime brojnih građana koji su prosvjedovali u Gradskom poglavarstvu. 99,9 posto građana slunjskog područja je posve sigurno protiv tog filma."

    Na stranu sad pitanja o tome što fali "Žikinu kolu", ili o zločinačkom karakteru SFR Jugoslavije. Zanimljivija je uvjerenost koju Mateša ispoljava prilikom procjenjivanja građanskog konsenzusa, na osnovu "brojnih koji su prosvjedovali". Ovo je nezaobilazna karakteristika vlasti koja se održava na prevari: pozivanje u ime naroda (radnih ljudi ili nacije, svejedno), i razbacivanje visokim postocima podrške. Čuj, 99'9 posto! Mateša i njemu slični bili bi presretni da im se u ovakvim situacijama javi i 0,01 posto građana, no njemu treba sredstvo za postizanje retroaktivne podrške širokih masa. Ako bude ponavljao svoju laž dovoljno sugestivno, možda ljudi i povjeruju. Jer, sva je prilika da bi i u Slunju posjeta kinu bila dobra, i da bi jedan naoko mali povod pridonio popuštanju napetosti koja još uvijek trese hrvatske palanke. To bi se onda već i moglo nazvati slobodom.

    "Bitka na Neretvi" Veljka Bulajića zapamćena je kao najveći filmski projekt u povijesti kinematografije južnih Slavena. Svojedobno je redatelj nagovorio osobno Josipa Broza da posegne u kesu, za najvećim iznosom koji je ovdje ikad bio namijenjen produkciji pokretnih slika. Maršal je bio slab na ovoga crnogorskog filmaša, a očito i na predviđenu temu: casting se "Bitke na Neretvi" mogao pohvaliti imenima poput Franca Nera, Yula Brinera i Silve Košćine, a njihovi se angažmani nisu platili baš malenim novcem. Ipak, film se isplatio i u reklamnom smislu; nije njega vidjelo onoliko gledatelja kao prosječni hollywoodski blockbuster, ali je u inozemstvu odjeknuo po sasvim pristojnoj mjeri. Konačno, "Bitka na Neretvi" izabrana je i u krug od pet kandidata za Oscara, što je s ovih strana kasniju uspjelo još samo Emiru Kusturici s "Ocem na službenom putu".

    Za takav proboj na svjetsko tržište informacija i priznanja, Franjo bi Tuđman u svoje doba sigurno dao i više, negoli je izdvajao za loše filmove Jakova Sedlara, poput "Gospe" ili "Četveroreda". Činjenica je da se svaka laž može upakovati u fino umjetničko djelo, no Tuđman doista nije imao pravog meštra za pothvat, što ga još jednom otkriva kao čovjeka s lošim ukusom i niskim pragom tolerancije. A tih godina je hrvatska režimska kinematografija bila tako aktivna, da je Franjo Tuđman zaista imao razloga održavati neformalni veto na prikazivanje nekih filmova iz perioda SFRJ, ili današnje SR Jugoslavije. Oni bi ga naprosto bili sveli na faktičke dimenzije njegove kulture i politike, a ovaj ispad bijednoga palanačkog dogradonačelnika samo je jedan zakašnjeli kroki fenomena o kojemu ovdje govorimo. Zaista, taj Mateša; da malo bolje promotrimo još jednu njegovu bedastoću.

    Slunjski je dogradonačelnik - nije čak ni prvi među gradskim ocima - izabrao posve krivi film za tezu o a priori antihrvatskoj SFRJ. Razlog je tome njegova neobrazovanost te ignorancija, jer zanemariti da je najslavniji film bivše zajedničke kinematografije za jedan od motiva imao presudno kršenje četničkog pokreta, to bi uspjelo malo kome tko je maturu odradio u SFRJ. Josip je Broz sa svojim borcima na platou iznad lijeve obale Neretve izbacio iz stroja više tisuća četnika negoli je nekakav slunjski dogradonačelnik sposoban izbrojiti bez pomaganja prstima, i baš je taj okršaj zaokružio veličanstvenu epopeju i njezin prvenstveni etički i vojno-taktički značaj. Uostalom, jednu od najvećih poluga pritom su držali dalmatinski partizani, mahom sunarodnjaci Ivana Mateše. Ali, zaludu priča, kad je bjelodano da su se ustaše ionako oduvijek puno ljepše slagali s četnicima.

    Igor Lasić