AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    MON, 05 FEB 2001 11:52:19 GMT

    **SRJ: Popis 2001

    A koliko nas je imalo dosad

    Predstojeći popis stanovništva Jugoslavije biće, po svoj prilici, samo još jedan u nizu neuspelih koji su obeležili prošlo (dvadeseto) stoleće

    AIM, Beograd, 5. 2. 2001.

    Možda je to suviše jaka ocena dvonedeljne akcije koju će Savezni (SZS) i republički zavodi za statistiku (RZS) Srbije i Crne Gore obaviti od 1. do 15. aprila. Čak i oni koji se ne slažu sa mišljenjem da je trinaestogodišnja Miloševićeva vladavina ruinirala, pored svega ostalog, i stalež i struku statističara, ne poriču da će predstojeći popis biti složeniji od bilo kog do sada.

    Prva Jugoslavija imala je samo dva popisa stanovništva, 1921. i 1931. godine. Prvi posleratni održan je 1948. na brzinu i bez dovoljne pripreme, tako da je "ponovljen" 1953. godine. Dve decenije kasnije, za stare i novonastajuće nacionalne istoričare, etnogenetičare i pokretače boljih budućnosti na temeljima istorijskih stradanja, ni jedan popis više nije bio dovoljno dobar, nijedan rezultat tačan, nijedna obrada podataka nesumnjiva.

    Unutrašnja – mnogo pre i mnogo više nego "nacionalna" – politika Druge Jugoslavije tome je uveliko doprinela. Na popisu 1971. pojavio se "nov" narod, Muslimani. Odmah potom, statistički već posebno evidentiran, pojavio se još jedan, Jugosloveni. Potonji će na popisu 1981. dostići maksimum (1,219 miliona, spram 274 hiljade 1971), da bi se neposredno pre raspada SFRJ 1991. tako osećalo 714 hiljada ljudi.

    Problem, naravno, nije u statistici: ona je tu da registruje činjenice. Njihovo tumačenje od popisa 1971. postaje predmet sporova koji sa strukom jedva da imaju ikakve veze. Već 1981. albansko stanovništvo Kosova i Metohije delimično, a 1991. godine u potpunosti bojkotuje popis. No, to nije jedina bela mrlja. Statistička obrada podataka – osim Kosova, u najmanje dve opštine Bosne i Hercegovine, Bugojnu i Kupresu, popis nikada nije završen – stala je na nivou opština: pre no što je SZS krenuo u sintetičku obradu podataka, Jugoslavija se raspala. Svako je mogao da "svoje" podatke (zlo)upotrebljava i tumači po volji. Istorija jugoslovenskih ratova 1991-1999. pokazuje da je ta mogućnost uveliko korišćena, od mahanja "tapijama" na ovaj ili onaj procenat teritorija, do razvijanja ratnih barjaka i potezanja oružja.

    Srđan Bogosavljević, nekadašnji direktor SZS, sada prvi čovek Strategic Marketinga, beogradske agencije za ispitivanje javnog mnjenja koji se u proteklih nekoliko godina izborila za status jedne od najpouzdanijih, smatra da je predstojeći popis unapred manjkav iz bar dva razloga. "Tehnički", struka je u proteklih deset godina ruinirana. Iz statističkih zavoda ljudi su u talasima odlazili od 1990. godine, da bi posle 1996. ostali samo oni koji su, po rečima Srđana Bogosavljevića, rezultate istraživanja i statističke publikacije prilagođavali Miloševićevim govorima.

    Mnogo veći problem je to što popis stanovništva na teritorijama eksjugoslovenskih država neće biti obavljen u isto vreme i po istoj metodologiji. Bosna i Hercegovina je već odustala od ovogodišnjeg popisa, odlažući ga za neko bolje vreme. Sa statističarima Hrvatske u kratkom vremenu posle demokratskih promena u SR Jugoslaviji nije uspostavljen kontakt koji bi omogućio dogovor o metodologiji. "Ovaj popis mogao bi dati sliku efekata svih skorašnjih ratova, pod uslovom da se popis obavi u svim eksjugoslovenskim državama, i da se obavi po istoj popisnici", smatra Bogosavljević. "Samo simultani popis može dati sliku etničkih čišćenja, inače je prostor za manipulaciju ogroman: ako Hrvatska na jedan, a mi na drugi način popišemo izbeglice, svako će imati svoju interpretaciju onog što se u međuvremenu desilo".

    Čak i na unutrašnjem planu, popis izbeglica – bez obzira da li će na osnovu jednogodišnjeg boravka ili u međuvremenu stečenog državljanstva – neće dati pravu sliku stanja, s obzirom na to da se, bar što se Hrvatske i – od nedavno – SR Jugoslavije tiče, izdavanje pasoša izbeglicama obavlja bez bilateralnog sporazuma o dvojnom državljanstvu. Ne samo teorijski, to može značiti da će biti dvojno popisanih u obe ove države – a u Bosni i Hercegovini, na popisu za godinu ili dve, svakako.

    Srbija ima i problem "raseljenih lica", odnosno nealbanskog stanovništva izbeglog sa Kosova i Metohije, gde popisa ni ovog puta neće biti. U domen fantastike sad već spadaju odrebe Zakona o popisu iz 1999, kojima je predviđeno da se popis na Kosovu i Metohiji obavi po prestanku mandata UNMIK-a. Ali, i bez takvih "detalja" i rokova koje se niko više ne usuđuje da odredi, nije kraj nabrajanju lako predvidljivih "manjkova" i, u duhu popisnih tradicija s početka ove priče, "viškova" problema za raspravljanje.

    Završne pripreme za popis obavljaju se u atmosferi tinjajućeg sukoba dve federalne jedinice, Srbije i Crne Gore. Popis bi se u tom okviru mogao pojaviti kao argument (ili "argument") u već veoma rasplamsalim strastima oko najavljenog, zakazanog, obećanog i očekivanog crnogorskog referenduma o suverenosti. Trezvena primedba da popis stanovništva s tim raspravama ne bi trebalo da ima veze, naravno – ne važi.

    Statistički, popis bi trebalo da utvrdi i veličinu korpusa punoletnog stanovništva Crne Gore, dakle onog koji će se na pomenutom referendumu izjašnjavati. Politički, naravno, pitanje je mnogo složenije. Raspoloživi podaci kažu da u Crnoj Gori ima oko 440 hiljada građana sa glasačkim pravom. Još oko 30.000 stanovnika SRJ raspolaže urednim papirima da su stanovnici Crne Gore: to su oni koji su u proteklih nekoliko godina koristili pogodnost da tamo jeftino nabave automobile, što im Miloševićeva Srbije nije omogućavala. Međutim, u Srbiji živi još oko 130 hiljada Crnogoraca i, prema procenama, oko 300 hiljada ljudi poreklom iz Crne Gore. Pitanje je da li će oni – kao i Crnogorci u inostranstvu – dobiti pravo da se na referendumu izjašnjavaju.

    Ne, stav je pobornika nezavisnosti Crne Gore, koji u tome podržavaju predsednika Mila Đukanovića. Izjašnjavaće se de facto a ne de jure stanovnici Crne Gore. Nevolja s tako kategoričnim stavom je – kažu dobro upućeni statističari – što bi njegova realizacija mogla dovesti da o samostalnosti Crne Gore odlučuju – nacionalne manjine, u ovom slučaju crnogorski Albanci i Muslimani. Rezultati jednog nedavnog (i još neobjavljenog) istraživanja crnogorskog javnog mnjenja pokazuju da je u populaciji koja se deklariše kao pravoslavna 29 odsto za samostalnu Crnu Goru, a 40 odsto protiv njenog odvajanja od SR Jugoslavije. Ostatak podržava opcije labave federacije ili konfederacije, ali – primećuju istraživači – kao rešenje koje ništa neće promeniti u sadašnjoj povezanosti dve republike. Otuda pomenuta procena da bi manje-više evidentno separatističko raspoženje manjina moglo da presudi u ime Crnogoraca.

    Crnogorski Muslimani uglavnom su glasači političkih partija bez nacionalne naznake. U Srbiji, međutim, oni su okupljeni u dve nacionalne partije, od kojih je Stranka demokratske akcije Rasima Ljajića kao članica DOS-a učesnik u saveznoj i republičkoj vlasti. Sad već kao savezni ministar za pitanja manjina, Rasim Ljajić je ovih dana zapretio izlaskom iz vlade ukoliko se Muslimanima na predstojećem popisu ne omogući da se izjašnjavaju – i budu evidentirani – kao Bošnjaci.

    Ovde nema mesta zlobnom pitanju na smisao i svrhu "uvođenja" Muslimana u popis 1971. godine, i to najpre zato što oni kao nacija više ne postoje ni u Bosni i Hercegovini. U ustavima SRJ, Srbije i Crne Gore, međutim, Muslimani su i dalje jedan od konstitutivnih naroda. I, ukoliko se na predstojećem popisu masovno opredele da budu Bošnjaci, to bi moglo proizvesti problem ustavne definicije i njihovog političkog položaja. Kao Bošnjaci – sa postojećom matičnom državom, Bosnom i Hercegovinom – dojučerašnji jugoslovenski Muslimani sebe prevode u status manjine. Ili, takođe nije nemoguće, Sanžak će možda biti nevidljivo podeljen na crnogorski ("muslimanski") i srpski ("bošnjački").

    Šta god bilo, slaže se većina statističkih stručnjaka, iz predstojećeg popisa neće se saznati tačno ni onaj osnovni podatak, koliko stanovnika ima SR Jugoslavija. Kosovo i Metohija ostaju statistička bela mrlja "teška" oko dva miliona ljudi. "Margina" izbeglica/građana koji će ostati nepopisani – ili će u dve-tri države biti dva-tri puta popisani, svejedno – može dostići i cifru od oko 300 hiljada ljudi. Podaci o građanima SRJ koji "privremeno" stalno žive u inostranstvu – i to ne samo od 1991. godine – ostaće nepotpuni ne samo zato što ih matična država prvi put popisuje, nego i zbog toga što se za više od polovine diplomatskih predstavništava SRJ sa sigurnošću može reći da popis građana u inostranstvu neće moći da obave.

    Zbog svega toga, nije šala ni očekivanje da će tek popis 2011. možda biti dobar. Jedan od direktora Republičkog zavoda za statistiku Srbije to ovako kaže: "Kad bi mi neko garantovao da će uslovi za popis u decembru biti u redu, ovaj bih odložio bez oklevanja".

    Aleksandar Ćirić (AIM)