AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    FRI, 02 FEB 2001 16:51:27 GMT

    Druga smrt Sedam sekretara Skoja

    Aim, Zagreb, 2.2.2001.

    U četvrtak predvečer, u 17 sati i četrdeset minuta, spomenik narodnim herojima na zagrebačkom Mirogoju teško je oštećen u eksploziji tzv. paklene naprave. Ispod tog spomenika pokopan je niz uglednih sudionika Drugoga svjetskog rata i neke predratne žrtve koje su stradale kao pripadnici antifašističkog pokreta u Hrvatskoj. Najpoznatiji su, svakako, glasoviti sekretari Skoja: Josip Debeljak, Pajo Marganović, Mijo Oreški, Janko Mišić, Zlatko Šnajder, Josip Kolumbo i Pero Popović Aga. Na istom su mjestu pokopani i drugi ugledni, točnije, najugledniji hrvatski antifašisti: Rade Končar, predratni sekretar Komunističke partije Hrvatske, te Josip Kraš, Vojo Kovačević, Josip Adamić, te Đuro Salaj i poznati zagrebački gradonačelnik, Većeslav Holjevac. Spomenik je podignut 1950. godine. Izradio ga je kipar Đuro Kavurić, svečano otkrio Milovan Đilas a uništio N.N. - nepoznati počinitelj. Riječ je o drugoj takvoj eksploziji u zadnjih deset godina: početkom rata, na sličan je način devastiran spomenik Mojsiju, na židovskom dijelu groblja.

    U eksploziji, grobnica je, kako tvrde očevici, posve razorena a na njoj je nastao i duboki krater. Posao je obavljen profesionalno: policijskim očevidom ustanovljeno je da je prilikom njegova miniranje upotrebljeno sedam kilograma vojnog eksploziva, koji je aktiviran sporogorećim štapinom. Na mjestu diverzije pronađen je, kako su javnost izvijestili novinari, neupotrebljeni fitilj dužine jedan metar. Pirotehničari tvrde da se s ovom količinom eksploziva, cijeli spomenik mogao dići u zrak. Ipak, osnovne konture spomenika ostale su čitave, zahvaljujući činjenici da eksploziv nije bio ukopan dovoljno duboko. Policijska je ocjena da je cijeli posao obavio obučeni profesionalac, kojemu rušenje cijelog spomenika niti nije bila namjera. Vjeruje se da je time samo trebala biti odaslana specifična poruka s političkom pozadinom. Ona je, naime, trebala služiti kao opomena antifašistima i ljevičarima u Hrvatskoj. Valja naglasiti, da je eksplozija bila toliko silna da se detonacija čula čak i u zagrebačkom naselju Prečko, koje je od Mirogoja udaljeno nekoliko kilometara. Terorist je, s mjesta događaja, pobjegao crnim BMW-om, starijeg tipa, zagrebačke registracije. U ovom trenutku, to su otprilike sva relevantna sazananja zagrebačke policije.

    Na vrlo brz i pomalo netipičan način, svega sat i pol nakon eksplozije, reagirao je hrvatski premijer Ivica Račan. On je oštro osudio ovaj teroristički napad, proglasivši ga aktom usmjerenim protiv žrtava fašizma, demokracije i Hrvatske. Pridružio mu se i predsjednik Sabora Zlatko Tomčić, s ocjenom da je "...riječ je o neciviliziranom i agresivnom činu koji je usmjeren samo na spomenik i simbol tog spomenika, nego i na stabilnost današnje Hrvatske". Iznenađujuće je, možda, da su sve hrvatske stranke, uključujući i najdesniju među njima, Hrvatsku stranku prava, reagirale osudom. Javne ocjene sadržavale su isti vokabular: najčešće riječi bile su "bezumlje", "barbarizam", "anticivilizacijski i antihrvatski čin", "bezumlje", "kriminal i izravni napad na hrvatsku državu", "pucanj u hrvatsku slobodu", dok je dr Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, ocijenio kako je riječ o djelu luđaka. U dijelu javnih ocjena prevladava mišljenje da je, za ovaj čin, u krajnjoj liniji odgovorna upravo vlada Ivice Račana zato što je, od izbora do danas, pokazala priličnu dozu ignorancije ne samo prema manifestacijama ekstremnodesničarkog ponašanja u Hrvatskoj - poput podizanja spomenika ustaškom krilniku Juri Francetiću, u Slunju (spomenik se i danas nalazi u centru tog kordunskog gradića) - već i prema mnoštvu terorističkih ispada, zadnjih godinu dana i prije.

    Ni do danas, recimo, nisu pronađeni ljudi koji su ubili haškog svjedoka Milana Levara, kao što nisu pronađeni ni oni koji su, minulih deset godina, počinili niz sličnih nedjela. U Hrvatskoj je zadnjih deset godina porušeno oko 4 tisuće različitih spomenika Narodonooslobodilačkoj borbi, zbog čega - koliko nam je poznato - nitk o nikad nije završio na sudu. Ovome treba dodati da se Račanova vlada i inače nije proslavila borbom protiv kriminala - od nekoliko stotina prilično krupnih afera koje je raskrinkao domaći tisak, sudski epilog čeka tek manji dio glavnih aktera drame koja je Hrvatsku, minulih deset godina, zavila u crno. Imajući na umu opću neefikasnost organa gonjenja u Hrvatskoj, neće biti nikakvo čudo ako i ovaj skandal završi tako da njegov glavni akter ne bude raskrinkan.

    Neke su činjenice ipak posve bjelodane. Prilikom miniranja spomenika upotrijebljen je, što je potvrdila i policija, vojni eksploziv. Odavno je poznato da se, baš u dijelu vojske, krije najžešća opozicija današnjoj vlasti u Hrvatskoj. Moguće je, naravno, da se vojnog eksploziva dokopao i netko izvan vojnih krugova - Hrvatska je i nakon rata ostala jedan golemi arsenal. No, manje više je očito da se iza ove akcije krije jedan dio ekstremne hrvatske desnice koji nije ograničen na interesnu sferu samo jedne stranke ili jedne institucije: sasvim je lako vjerovati da se krajnje desni dijelovi nekih stranaka, u potaji, zapravo vesele ovom događaju. Zanimljivo je, također, da se ni Crkva - barem u trenutku dok pišemo ovaj tekst - nije oglasila nedvosmislenom osudom terorističkog čina. Kao što do sad nitko za nj nije niti preuzeo odgovornost, pa se o mogućim počiiniteljima može tek nagađati ili čekati policijsku istragu. Račanova vlada dobila je rušenjem spomenika antifašizmu vrlo jasnu poruku. Poručeno joj je, naime, da će joj se njena dosadašnja sporost, lijenost i bezvoljnost u obračunavanju s manifestacijama desnog radikalizma ili fašizma, kad tad obiti o glavu. Nedavni, prilično energični pokušaj 12-orice hrvatskih generala da se aktivno umiješaju u hrvatsku politiku, spriječen je tek zahvaljujući agilnosti predsjednika Stipe Mesića, koji ih je u ultrakratkom roku, umirovio bez razmišljanja. Da je odluku o njihovom famoznom pismu morala donositi vlada, oni bi i danas, vjerojatno, bili na svojim mjestima. Ako, dakle, vlada ovaj put ne upotrijebi sva sredstva kako bi se počinitelji ovog čina otkrili, u dogledno vrijeme mogu se očekivati slični incidenti. Još više od toga, zabrinjava pomisao da bi se iza njih na scenu mogla vratiti i ona politika koja je takve terorističke činove i proizvela, i koju je deset godina, na vlasti, provodila HDZ. Račanova brza reakcija daje neku nadu - premijer je očito shvatio politički potencijal ovog zločina - no, do konačne ocjene treba sačekati rezultate istrage.

    Boris Rašeta