AIM
  • all articles of same month
  • articles of same month and centre
  • all latest articles
  • latest articles of same centre
  • search all articles
  • search same centre
  • www.aimpress.org

    Copyright: All those wishing to use or publish the following text are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, F-75019 Paris, France

    WED, 31 JAN 2001 20:59:35 GMT

    Srpske knjige u Zagrebu!

    Aim, Zagreb, 31.1.2001.

    Na Ilici, uz kino "Jadran", uvučena u dvorište, s lijeve strane, kad se u njega uđe ima odnedavno knjižara po imenu "Konzor". To je jedna soba, otprilike dvadeset i pet kvadratnih metara površine, dosta visok strop, skoro sve što ima zida prekrile su police za knjige. Izbor je manje-više isti kao u knjižarama u centru Zagreba. Ima knjiga Zlatka Vince "Putovima hrvatskoga književnog jezika", ima Kulundžićeva "Knjiga o knjizi". Imaju Durueux izdanja, imaju Feralova, Meandrova, naravno i knjige izdavača čudna imena "Konzor". S desne strane uz ulazna vrata stoje dječje knjige, Jules Verne, "Put oko svijeta za osamdeset dana". Dosta knjiga po tzv. antikvarnim cijenama, najbolja hrvatska pjesnikinja Gromača za 40 kuna. Šta nije isto kao kod drugih knjižara nalazi se postavljeno u po jedan red na pet polica dugih ne više od 80 centimetara, a širokih dvadesetak: knjige iz Srbije! Šarene kao i hrvatske, sve odreda složene latinicom, izdavačke kuće za koje današnji zagrebački cure i dečki jedva da su čuli: Klio, B92, Prometej, onda XX vek, pa Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića. Urednih hrbata, na kojima kao i na hrvatskima naslovi idu odozdo na gore, papir bijel, slog digitalni, fontovi se u nekih kao i u nekih hrvatskih, vidi da su "provučeni" kroz fontographer, jedna štamparija grdo štedi na boji, druga bi mogla bolje vezati korice, sve knjege imaju ISBN, da čovjek ne zna da su srpske, mislio bi kako su hrvatske!

    Vijest o najezdi srpskih knjiga prostrujala je jedne večeri kroz zagrebačke kafiće. Ljevičari su šapnuli, hvala ti Bože, desničari, evo ih opet, hadezeovci su glasno, da ih se do trećeg stola čuje, lavski riknuli da nas to crveni opet vraćaju na Balkan, te da ćemo opet početi govoriti "hoću da jedem". U bistrou "Mitnica" na Črnomercu ko se dan nakon širenja vijesti našao, mogao je čuti jednoga sijedoga Antu kako se svome stolnome drugu Mili i nepoznatoj gošći za susjednim stolom žali kako cijelu noć nije mogao oka sklopiti, te je mislio da je to zato što vani sigurno pada snijeg, kad ujutru sve suho kao u rujnu, jer je to bila ta vijest, što se tako sinoć u želudac ulegla, pa Bože sna, a Bog ga ne da. Iz pouzdanih izvora se, veli, pročulo da dva šlepera krcata ćiriličnim smećem čekaju u pričuvi u Dubravi, te da ih čuvaju Račanovi specijalci, a da će veliku količinu otkupiti sveučilišna i nacionalna knjižnica, eto gdje idu novci od naših prireza, poreza i pedevea. A susjeda za stolom je rekla, nije to ništa, dajte molim vas, zamislite, kad nam budu sad pune tezge Tiskove ćiriličnih novina i one Politike s onim slovima ko od armature. "Baš šteta, susjeda", vrati se u razgovor Ante, "šteta što gazda nije platio struju pa da "Mitnica" radi i uvečer, a ne samo do zalaska sunca, pa da možemo sjedit bar do deset, tko će s takvim vijestima moći zaspati. A znaš kakvi smo mi Hrvati: samo nam nešto zabrani, a mi ćemo baš za time juriti. Tak se budu te srpske kupusare prodavale bolje neg naše!" Mile, koji dotad samo sluša, tad otvori svoju ogradu zubnu, pa rekne da stvar i nije tako friška, jer, veli, komunisti čim su se vratili na vlast, trećega siječnja prošle godine, nisu čekali ni mjesec dana, a izdali su opet "Ježevu kućicu", eno je ima njegova unuka, čista droga za dijete, taj Dobrica Ćosić. Tu se uključuje konobarica rekavši da nije to Dobrica Ćosić, već Branko Ćopić. "Otkud mogu znati", veli Mile, "na koricama nema nikakva imena pisca." "Ma ima unutra, susjed, ima ju moja nećaka, jer da su mu ime napisali na koricama, ne bi ju kupil nitko!". "Tako", uzvraća Mile, "a znate kaj mi je rekel Ivo: da je to sve komunistička propaganda, da je jež Tito, a da je lisica Staljin. I znate kaj, je: slušal sam dvaput s unukom, sve štima!"

    Da pošast nije baš bez svake osnove potvrđuje i ljubazna i kao hljeb dobra knjižarka Ana Grbac. Ona je među knjige došla sa radija Stojedinice, gdje je pravila priloge o knjigama. Veli da su već dvije ture knjiga planule, skoro moleći za oprost što "u srpskim policama" knjige nisu zbijene kao u "hrvatskima".

    Povodom srpske knjižne najezde oglasilo se i nekoliko hrvatskih elitnih nacionalista, onih koji furaju nacionalizam s ljudskim licem. Jedan od njih tako piše u novinama da je u Čolovićevoj biblioteci "XX vek" otkrio čudo od knjige bugarske autorice Marije Todorove "Imaginarni Balkan" i poneseno kako samo balkanski tip širokih pogleda to znade biti, preporučuje da se ista što prije prevede i na hrvatski. Jer, valjda je to pisac htio reći, ne mogu svi Hrvati, kao što može on, čitati Mariju Todorovu na srpskome jeziku. Za jednoga drugoga se proširio po Zagrebu glas da je u knjižaru ušao "nako", a da je izišao sa srpskim bremenom preko pleća. Jedan prevodilac Burkhardtovih spisa na hrvatski samo što nije vrisnuo od sreće kad je na jednoj od "trofaznih" (a trofazni su Srbeki, jer se krste s tri prsta i ljube tri puta!) polica ugledao "Povest grčke kulture" u četiri toma, djelo dviju prevoditeljica Olge Kostrešević i Drinke Gojković. Nije pri sebi imao novaca, jer te četiri srpske cigle koštaju preko šest stotina hrvatskih kuna, no kad za koji dan odnese plijen svojoj kući zna da će mu prevodjenje biti još teže i sporije, jer si je u zadatak dao da traži i nabroji sva mjesta gdje su prekodrinske prevoditeljice omanule.

    Dvojica mladića, poluglasno, no tako da svakome ko im stoji blizu biva jasno kako žele da ih čuje još netko, lamentiraju što nitko ne uvozi iz Beograda i piratske kopije softwarea, jer znadu tamo u knjižari "Plato", Photoshop i InDesign skupa sa Encyclopaedia Britannica, četiri puna cedea ne koštaju ni pedeset kuna.

    Zahvalnost vlasniku knjižare Milanu Šarcu i izdavačkoj kući "Konzor" što su u svoj skromni knjižarski prostor odlučili da prodaju knjige izdate u Srbiji ne smije baciti u sjenku činjenicu da su onih pet polica najbolja slika srpsko-hrvatske kulturne katastrofe. Ta je katastrofa posljedica razularenosti nacionalističkih ortodoksija srpske i hrvatske, bošnjačke i crnogorske. U posljednih stotinu godina, a možda i stotinu i pedeset srpsko-hrvatske kulturne veze nisu nikad bile toliko tanke i toliko dugo prekinute. U Zagrebu se već poslije podne, i to na nekoliko mjesta, mogu dobiti najvažnije italijanske ili njemačke dnevne novine za taj dan, a srpske, crnogorske i bosanske, nikako i nikada. Za kulturno odsijecanje srpskih knjiga i novina od Hrvatske odgovorni su hrvatska vlast i hrvatski intelektualci. Izgovori, poput onoga kako između Srbije i Hrvatske nema ugovora o platnom prometu, te stoga srpske knjige i štampe ne mogu u Hrvatsku, lažni su. Nema takvoga ugovora ni između Bosne i Srbije, no opet se u Sarajevu čak i za vrijeme opsade, mogla kupiti i knjiga i novine iz Srbije. Mnogo hrvatskih intelektualaca prešutno ili glasno već deset godina podržava tzv. kulturni "bijeg s Balkana", devize koju je proklamirala šovinistička ortodoksija u devedesetim godinama. Taj bijeg je samo izgovor za laž i mržnju. Ovo potonje je i motiv uklanjanja hiljada i hiljada knjiga srpskih autora iz hrvatskih biblioteka u posljednjih deset godina. Otpor tome uklanjanju bio je u Hrvatskoj slab ili nikakav. Gola mržnja i zavist hrvatskih kulturnih šovinista rezultirala je i skandaloznim titlovanjem najprvoga u povijesti srpskoga filma na hrvatski jezik. Ta je histerija ostavila duboke tragove u hrvatskoj javnosti, te ne treba podgrijavati nikakve iluzije da će obnova kulturnih veza ići lako. U tom smislu je knjižara u prolazu kraj kina "Jadran" prije mjera za bijedu, no što je znak za radost.

    Sinan Gudžević